Da se čovjek uopće začne potrebno je čudo, a još da se i rodi nužno je čudo nad svim čudima. Kad se već rodilo, čudo je da čedo ostane živo kao dijete, naročito u okolnostima oskudice i siromaštine, a još je veći mirakul da se preko mosta momaštva dječak ili djevojčica, prebaci do u stasalo odraslo čeljade… Čitav jedan vijenac čuda bio je nužan da se sve kozmičke i zemaljske, sretne i spretne okolnosti poslože u kakav nepoderivi red, pa da mi danas baštinimo uspomenu na jednoga od najvećih komičara što su se ikada rodili u ovom dijelu svijeta. Besjeda je o Miji Aleksiću, rođenom Milosavu, kojemu se taman navršava okrugao vijek rođenja, 100. obljetnica otkako je prvi put viknuo na rodnoj postelji u rođenoj posteljici.
Dogodilo se to 26. rujna 1923. u selu Gornja Crnuća nedaleko od Gornjeg Milanovca, u familiji Sinđe i Velimira Aleksića, koji je bio seoski pisar i muzičar. Mali je Mija imao deset godina kad se s četvero braće i sestara ter ocem i majkom bio preselio u Kragujevac. Ondje je bio polaznikom slavne Gimnazije i, što je najgore, bio je dijelom one generacije đaka kad su pripadnici soldateske Vermahta, a u naravi bešćutne hulje i zlikovci, zajedno s domaćim izdajnicima iz Srpske državne straže 20. i 21. listopada 1941. strijeljali 2.778 osoba među kojima i više desetaka nevine djece kao odmazdu za deset nastradalih i 26 ranjenih svojih vojnika ispod agresorskog šinjela monstruma Adolfa Hitlera.
Dječak Mija Aleksić ostao je živ nakon ovoga, jednog od najvećih masakra u Drugom svjetskom ratu samo zahvaljujući nekoj vrsti životinjskog instinkta preživljavanja, jer se danima skrivao po tavanima bez hrane i u istoj odjeći. Umjesto pred streljačkim vodom prepadnut i skamenjen od straha zajedno sa svojim vršnjacima i drugarima, Mija je učinio čudo i ostao živ i pored gladi i bolesti, i pored nacističkih hijena i lokalnih srpskih kvislinga koji su pred cijevi pušaka i mitraljeza dovodili i mlado i staro, i muško i žensko…
Čudo preživljavanja u nemogućim uvjetima, kasnije se prometnulo u čudo neobičnoga artizanskog dometa Mije Aleksića.
Dvije godine nakon toga, njegovog svojevrsnog drugog rođendana, Mija se počeo ozbiljnije baviti glumom, postavši članom glumačke družine Srpskoga narodnog pozorišta iz Kragujevca. Na početku svoje karijere nastupao je kao epizodist u "Pokondirenoj tikvi" Jovana Sterije Popovića i "Običnom čoveku" Branislava Nušića, najavivši time svoju specijalističku komediografsku opredijeljenost koju će kasnije okruniti i nastupima u trećega genijalca srpske komediografije – Dušana Kovačevića. Bit će to famozna uloga Aksentija Topalovića u nenadmašnom crnohumornom filmu "Maratonci trče počasni krug" (1982.).
Paralelno s kazališnom karijerom, u kojoj je, kažu biografi, odigrao oko 140 uloga, Aleksić je ostvario i filmski opus s 50-ak naslova
Slabo je znan podatak da je Mija Aleksić, nakon što je 1944. godine postao članom SKOJ-a, bio i članom Zbora doma Jugoslavenske armije u kojem je pjevao dionicu tenora. To nas i ne treba čuditi, s obzirom na to da nam je itekako u uhu njegov glas s televizije ili filmskog platna, gdje se jasno čuje zvonkost njegovih glasovnih alikvota, kao komparativna prednost i za njegov glumački, napose kazališni rad. Nedugo nakon Drugoga svjetskog rata upisat će Pravni fakultet, ali će vrlo brzo od fiškalske karijere odustati i vratit će se u domicilno kragujevačko kazalište i malo-pomalo počet će se u njegovoj kolajni dramskog umjetnika nizati sve to serioznije i kompleksnije uloge.
Godine 1949. odlazi u Narodno pozorište u Beograd, afirmiravši se kao odličan tumač komičnih likova. Koju godinu kasnije prijeći će u novoosnovano Jugoslavensko dramsko pozorište, gdje će igrati uloge u dramama Nušića, Sterije Popovića, Čehova, Gogolja… te će posebice frapantno kreirati Pometa iz "Dunda Maroja" Marina Držića, u režiji maga Bojana Stupice. Kao gost nastupat će i na pozornici Ateljea 212.
Veliku popularnost diljem cijele bivše države Aleksić je ostvario u televizijskim serijama "Servisna stanica" i "Ogledalo građanina pokornog", koje je osmislio Radivoje Lola Đukić, gdje mu je partner bio nezaboravni Miodrag Petrović Čkalja. Njihova sposobnost improvizacije i rafinirani osjećaj za humor nikada nisu nadmašeni.
Paralelno s kazališnom karijerom, u kojoj je, kažu biografi, odigrao oko 140 uloga, Aleksić je ostvario i filmski opus s 50-ak naslova. Već na samom početku bit će dijelom filma "Jedini izlaz" (1958.) Vicka Raspora, u nimalo komičnoj roli iz ratnog perioda i zaglavljivanja u špilji, te onome "Čovjek iz hrastove šume" (1964.) Miće Popovića, također ozbiljnoj temi, kad je na filmu debitirao Danilo Bata Stojković, njegov kasniji partner u nizu kultnih ostvarenja.
Zacijelo je simpatičan kuriozitet u jugoslavenskoj filmistici kako je Mija Aleksić odbio ulogu staroga Alekse Simića u filmu "Ko to tamo peva" (1980.) Slobodana Šijana, navodno zbog zdravstvenih razloga, ali su kuloari prenijeli svjedočanstvo kako mu je u to vrijeme (od njega dosta mlađa) partnerica bila zabranila prihvaćanje uloge starca. Tu je ulogu, ipak, fenomenalno odigrao Milivoje Mića Tomić.
Ipak, dvije godine kasnije nastupit će u sličnoj roli, onoj Aksentija Topalovića u remek-djelu "Maratonci trče počasni krug", također Šijana i opet prema predlošku Dušana Kovačevića. Tu je doista briljirao, kao i svi uostalom, sjajno odigravši svoj stratum kolektivne glavne uloge zajedno s imenovanima Tomićem i Batom Stojkovićem te Pavlom Vuisićem i Bogdanom Diklićem. U panoptikumu antologijskih replika iz filma, koje su postale i dijelom kulture na ovim prostorima, svakako se ističe i ona njegova: "Kad se sad nisam šlagir'o!" ili: "Ostali samo dugmići", nakon što je Maksimilijan Topalović u krematorijumu – spalio Đenku.
Opet s Batom Stojkovićem kreirat će i sličan tip lika, ovaj put bivajući mu tata, a ne deda, i opet dvije godine kasnije, u sjajnoj komediji "Varljivo leto '68" (1984.) Gorana Paskaljevića. Mija Aleksić ima doista široku lepezu izražajnih mogućnosti i mimikom i glasom istrenirane, naravno, u teatru, pa je stoga i tako očita primjena te njegove dodane vrijednosti u svakoj roli na filmu. Cijelo je vrijeme u kolicima, ali ga to nije spriječilo da odradi maestralne kadrove pune energije i dobre vibre.
Kamen zaglavni njegove karijere bio je Paskaljevićev film "Tango Argentino" (1992.), koji je stari majstor snimio u svojoj 70. godini, nedaleko od smrti što će ga zadesiti u Beogradu 12. ožujka 1995. Pažljiv redatelj, pun povjerenja prema vremešnom doajenu zanata, vjerojatno nije dvojio kome će povjeriti ulogu što je dopala Miji. (Uostalom, družili su se i privatno.) Prekaljeni šarmer nije pokazao samo kako se to bogomdani artist ponaša ispred kamere, već je u isti mah podastro preda gledatelja i slušatelja kako se po uključenju kamere isti demiurg ponaša i za mikrofonom. Da, u zadnjem snimljenom filmu Mija Aleksić vratio se jednoj od prvih ljubavi – pjevanju. Iako ovdje više nije bio tenor, poslušajte kako stari mačak pjevuši kancone u maniri starogradskog trubadura.
Mnogi su slavni glumci, pored važnih i popularnih ulogama koje su ostvarili i po njima ostali upamćeni u narodu i kod publike, iza sebe ostavili i pokoju knjigu: bilo autobiografsku ili memoarsku, romanesknu ili poetsku, ili pak nekakav priručnik iliti vademekum o zanatu ili umijeću glumstva. Umjesto toga, Mija Aleksić naraštajima kolega testamentarno je darovao svojih "deset glumačkih zapovjedi", kojima neka bude zakucan i zapečaćen ovaj tekst njemu u čast: 1. Uvek počinji sve ispočetka, 2. Smešno je ono što je istinito, 3. Ne forsiraj ulogu nego je postepeno osvajaj, ali sa strašću, 4. Daj sebi vremena da odigraš suštinu, 5. Igraj estradu kao najvišu komediju, 6. Od smeha do suza jedan je korak, 7. Voli publiku, ali joj se ne udvaraj, 8. Igraj za partnera, jer on igra za tebe, 9. Ceni reč, ali i ćutanje, 10. Stotu predstavu igraj kao i prvu, ali bolje.
Sto puta sto predstava odigrao je Mija Aleksić i sto smo puta gledali one najbolje njegove. I svaki put je bio sve bolji i bolji...
