Kad se na špici filma "Noć zločina" pročita da dvadeset posto svih ubojstava počinjenih u Francuskoj ostaje nerazjašnjeno, prilično je jasno da slijedi film na tragu precijenjenog Fincherova "Zodijaka", najboljeg redateljskog ostvarenja Seana Penna "Zakletva", odnosno remek-djela "Sjećanja na ubojstvo" Joon-hoa Bonga. Svi ti filmovi kao protagoniste postavljaju likove (policijskih) istražitelja opsjednutih rješavanjem zločina; kod Finchera to su serijska ubojstva (mladih) žena i muškaraca, kod Penna otmica i ubojstvo djevojčice (moguće kao dio serijskog pohoda pedofila), kod Bonga serijska silovanja i ubojstva mladih djevojaka.
Ni u jednom od tih filmova počinitelj zločina ne biva otkriven. Dominik Moll, režiser i koscenarist "Noći zločina", tzv. apsolutnog pobjednika dodjele francuskih Oscara, Césara 2023. (najbolji film, najbolja režija, najbolja scenaristička adaptacija, glumac koji najviše obećava, najbolji sporedni glumac), bavi se slučajem okrutnog ubojstva djevojke Clare, labavo oslonjenim na stvarni (neriješeni) slučaj.
Film se otvara scenom oproštajne zabave za šefa kriminalističkog policijskog odjela koji odlazi u mirovinu, a iste naslovne noći u malom mjestu kraj Grenoblea mlada, dobro raspoložena djevojka odlazi s partyja, šalje razigrani video selfie najboljoj prijateljici s kojom se upravo oprostila, da bi je potom u mraku presrela maskirana osoba, obratila joj se imenom i iznenada joj polila lice i kosu zapaljivom tekućinom te bacila na nju upaljač, nakon čega djevojka skončava kao buktinja.
Novi šef kriminalističkog odjela, mladi, metodični i savjesni usamljenik Yohan (sugestivni Bastien Bouillon), preuzima istragu, a desna ruka mu je Marceau (uvjerljivi Bouli Lanners), nervozni, naglim potezima skloni veteran koji se upravo suočava s tim da ga napušta supruga, zatrudnjela sa svježim ljubavnikom, dok s njim nije uspijevala zatrudnjeti godinama. Glavni sumnjivci mladi su muškarci s kojima je Clara (mala, ali dobro izvedena uloga Lule Cotton-Frapier) bila u vezi ili je s njima imala neobavezne seksualne odnose, a koji su redom ili za nju zapravo nezainteresirani, ili nasilnici, ili čudaci.
Kako kaže Yohan, svaki od njih mogao bi biti ubojica, ali i nijedan. Paralelno s praćenjem istrage prati se odnos Yohana i Marceaua, koji balansira između razumijevanja i napetosti, ali i opća atmosfera u policijskom odjelu. Sve to režiser i koscenarist Moll (u nas nepoznat, u Francuskoj relativno istaknut autor žanrovskih filmova stanovitog međunarodnog odjeka) vodi sigurnom rukom, kreira dobar ritam i ugođaj, vrlo koherentnom drži narativnu cjelinu, ali ne polučuje pritom nikakve ekstraordinarne učinke.
Pa zašto je onda francuska filmska industrija upravo taj uradak tako izrazito istaknula kao (uvjerljivo) najbolji u 2022. godini? Odgovor je jednostavan – zbog duha vremena koji "Noć zločina" nadasve prihvaća. Naime, protagonist Yohan zastupa feminističke stavove, izgovara rečenice poput "svi su muškarci ubili Claru" i "nešto je pogrešno između muškaraca i žena", a kad jedan od njegovih kolega benigno ustvrdi da je Clara birala čudne muškarce, Yohan ga napadne kao latentnog seksista. Također, eksplicira se da ubojstvo ženske osobe istražuju sami muškarci, a kad se koju godinu kasnije timu napokon pridruži žena, pokaže se sposobnijom od kolega – upravo ona otkrije identitet novog osumnjičenika.
Dok su se Penn, Bong i Fincher primarno bavili univerzalnim (i filozofskim) pitanjima zločina i kazne (koja nikad neće doći), odnosno (ne)mogućnošću spoznaje, Moll u prvi plan stavlja feministički angažman po kojem, kažu poznavatelji njegova opusa, ranije baš i nije bio poznat. Kvalitativno nije time bitno naudio filmu, ali nije mu ni pomogao, no na jednu noć, onu dodjele Césara, sebe i svoj rad učinio je zvijezdama dana.
