Jens Stoltenberg, glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza, otići će u rujnu ili listopadu s funkcije na kojoj je od 2014. i s koje je, da je sve bilo uobičajeno, trebao otići prošle godine. Rusija je, međutim, napala Ukrajinu, pa je procijenjeno da NATO u takvim okolnostima ne treba mijenjati vodećeg operativca: norveškom političaru mandat je produžen za godinu dana. Bila su se pojavila razmišljanja da je najpametnije odgoditi Stoltenbergov odlazak za još godinu dana, ali on sam otklonio je tu mogućnost, što ne znači da se ne može predomisliti ako se ispostavi da je izbor novog glavnog tajnika ili glavne tajnice, oko čijeg se imena treba suglasiti 30 država članica NATO-a, nerješiv zadatak. Je li hrvatski premijer Andrej Plenković među onima što su diskretno bacili oko na prestižnu briselsku fotelju koja će se isprazniti za nekoliko mjeseci? Nema sumnje da jest, kao što nema sumnje da u toj ambiciji – čija bi mu realizacija bila savršen izlazni model iz hrvatske politike – nije bez šanse, a naročito nije bez šanse kad se pogleda koga se u zapadnim medijima spominje u kontekstu Stoltenbergove nasljednice ili nasljednika.
Naravno, nitko od ljudi koje se spominje nije potvrdio svoju zainteresiranost, jer bi to ionako bilo besmisleno ili kontraproduktivno: nema javnog natječaja i otvorene kampanje za poziciju o kojoj govorimo, nego se do rješenja dolazi pregovorima i dogovorima država koje čine NATO, pri čemu najveći utjecaj imaju najsnažnije članice, a to su Sjedinjene Države, Velika Britanija, Kanada, Francuska, Njemačka, Turska, Italija, Španjolska i Poljska. U sedamdeset četverogodišnjoj povijesti Sjevernoatlantskog saveza samo su muškarci bili na čelnom položaju, pa se sad govori da je došlo vrijeme za ženu, no tako se govorilo i kad je prije šest godina biran novi generalni tajnik Ujedinjenih naroda: svejedno je odabran Portugalac Antonio Guterres koji je 2021. dobio i drugi mandat.
Najčešće su zasad u optjecaju četiri imena. To su Kaja Kallas, premijerka Estonije, Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, Mark Rutte, premijer Nizozemske, i Ben Wallace, ministar obrane Velike Britanije. Estonska premijerka istaknula se u proteklih godinu dana snažnim i jasnim zalaganjem za svaku vrstu pomoći Ukrajini u obrani od ruske invazije i zagovaranjem beskompromisnosti prema Rusiji, ali ipak bi bilo iznenađenje da se NATO opredijeli za osobu iz države koja je u neposrednom dodiru s Rusijom i utoliko jako zainteresirana za svođenje politike Saveza na konfrontaciju s Moskvom. Ako se na razini koncepta dođe do zaključka da nije prikladno da novi šef NATO-a bude iz neke od zemalja koje graniče s ruskim teritorijem, to bi bila prepreka za još jednu političarke čije se ime, doduše nešto rjeđe, spominje u ovom kontekstu: to je Ingrida Šimonyte, premijerka Litve. Što se tiče Ursule von der Leyen, njezin aktualni mandat u Europskoj komisiji traje najmanje do kraja svibnja 2024., a možda i koji mjesec duže ako se otegnu pregovori o sastavu nove Komisije poslije sljedećih europskih izbora. Bilo bi neozbiljno napustiti prije vremena jednu vrlo moćnu dužnost da bi se otišlo na drugu jednako moćnu, ali ni to ne treba sasvim isključiti.
Nizozemskom premijeru Rutteu ne ide u prilog činjenica da su dosad trojica Nizozemaca bila na položaju glavnog tajnika NATO-a od ukupno trinaest glavnih tajnika, a i posljednja četvorica bila su sa sjevera Europe. Isto se odnosi i na dvije nizozemske političarke čijim se imenima barata u ovoj priči: to su Sigrid Kaag, zamjenica premijera i ministrica financija, i Kajsa Ollongren, ministrica obrane. Ben Wallace bio bi jako sretan kad bi mu dopalo vođenje Saveza, ali i on ima isti problem kao i Nizozemci: u dosadašnjoj povijesti NATO-a trojica Britanaca bila su na čelnoj funkciji. Osim toga, teško da bi britanski ministar obrane mogao dobiti zeleno svjetlo Francuske, Njemačke i Turske, mada bi Washington bio vrlo zadovoljan njegovim izborom. Čija se imena još vrte u medijima? Chrystia Freeland, zamjenica premijera Kanade, također bi bila dobar izbor iz perspektive Sjedinjenih Država, kao i kanadska ministrica vanjskih poslova Melanie Joly, no glavni tajnik tradicionalno je Europljanin, dok je glavni vojni zapovjednik snaga NATO-a u Europi tradicionalno neki američki general ili admiral. Tu su još i Zuzana Čaputova, predsjednica Slovačke, i Klaus Iohannis, predsjednik Rumunjske. Odvjetnica Čaputova, međutim, politikom se bavi tek pet-šest godina i nema gotovo nikakvog iskustva u međunarodnim odnosima. Iohannis je iskusniji političar i nije bez izgleda. Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ispala je iz kombinacija.
Andrej Plenković u ovoj konkurenciji, dakle, itekako ima šansu: nitko nema naročitog razloga da bude protiv njega, a njegova politička biografija i proukrajinski angažman unatrag nekoliko godina gotovo da su idealna preporuka za položaj šefa NATO-a. Zato ga i jest onako naljutilo što u Saboru nije postignuta dvotrećinska većina za sudjelovanje Hrvatske u europskoj vojnoj misiji obučavanja ukrajinskih vojnika, i zato uporno ponavlja i u domaćim i stranim medijima da je krivnja za tu "povijesnu sramotu" na predsjedniku Zoranu Milanoviću i njegovim "trabantima" u parlamentu. Jedino što bi mu moglo biti prepreka jesu Ured europskog javnog tužitelja i korupcijske afere koje cvjetaju u okrilju njegovog HDZ-a i njegove vlade, afere u kojima se sve ozbiljnije i sve češće pojavljuju podaci o aktivnoj umiješanosti premijera i njegovih najbližih suradnika.
