Telekom Srbije poslao je ponudu za preuzimanje Telekoma Albanije iz čijeg se vlasništva odlučio povući Deutsche Telekom. Premda je po neslužbenim informacijama njegova ponuda najpovoljnija, poslovodstvu Telekoma Srbije iz resornog albanskog ministarstva poručeno je da nisu dobrodošli u Albaniji. Kako prenose kosovski i srpski mediji, albanske vlasti su i medijima u Tirani neslužbeno potvrdile da ‘dolazak Telekoma Srbije u Albaniju nije dobrodošao’. Iako su svjesne da će odluku o kupoprodaji drugog po veličini albanskog teleoperatera donijeti Deutsche Telekom i potencijalni kupci, albanske vlasti ne kriju da bi ulazak Telekoma Srbije na albansko telekomunikacijsko tržište mogao izazvati negativne političke reakcije ‘koje bi mogle utjecati i na samu kompaniju’. Albanski zvaničnici istovremeno poručuju da su ‘spremni dočekati srpske investicije’, ali da za ovaj sektor ‘preferiraju investitore s drugim profilom’.
Albansko odbijanje ponude Telekoma Srbije promptno je osudio srpski predsjednik Aleksandar Vučić, najavivši da će spor pokušati riješiti u razgovoru s albanskim premijerom Edijem Ramom. No ako je suditi po rezultatima istraživanja koje u Srbiji i Albaniji, pod pokroviteljstvom norveške ambasade u Beogradu, zajedno realiziraju Tanjug i albanska nacionalna agencija ATA, onda su male šanse da Telekom Srbije uđe na albansko tržište, a ako se to i dogodi, na njemu će daleko teže poslovati nego na drugim tržištima. Na takav ishod naime ukazuju rezultati istraživanja po kojima čak 68 posto anketiranih Albanaca ima najnepovoljnije mišljenje o Srbima od svih naroda u svom okruženju. S druge strane, Srbi imaju najnepovoljnije mišljenje o Hrvatima (45 posto), a slijede Albanci (33 posto). Je li to dovoljan razlog da Telekom Srbije, ali i srpske i albanske vlasti, odustanu od pokušaja poslovanja srpskog telekoma na albanskom tržištu ili je upravo to izazov da pokušaju uz pomoć zajedničkih ekonomskih interesa suzbijati međusobno nepovjerenje i etničku distancu između dva najbrojnija zapadnobalkanska naroda?
Inicirajući prije nekoliko godina Berlinski proces, njemačka kancelarka Angela Merkel, a potom i Europska unija upravo su u prvi plan pokušali gurnuti regionalnu ekonomsku suradnju kao ledolomca u razbijanju zamrznutih balkanskih međudržavnih i etničkih konflikata. Početni entuzijazam u međuvremenu je poprilično splasnuo jer politički procesi i odnosi ipak još uvijek dominiraju nad ekonomijom i prekograničnim poslovanjem kompanija iz balkanskih država, za razliku od poslovanja europskih pa i većine drugih svjetskih kompanija, kojima su sva vrata otvorena i oko čijih se investicija otimaju i sve balkanske zemlje. I Telekom Srbije bi vjerojatno puno lakše ušao na albansko tržište kad bi Deutsche Telekom odlučio ostati manjinski suvlasnik Telekoma Albanije kako bi pomogao u suzbijanju etničke distance koju Albanci imaju prema Srbima.
Da utjecaj sa strane može biti presudan u realizaciji ekonomskih i infrastrukturnih međudržavnih projekata na Balkanu svjedoče brojni primjeri, a u posljednje vrijeme jedan od takvih je turska inicijativa da njihove kompanije financiraju i izgrade autocestu između Beograda i Sarajeva. Inicijativa je ozvaničena na samitu predsjednika država Recepa Tayyipa Erdogana, Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića, ali je ubrzo izazvala podjele i sukobe između Sarajeva i Banje Luke oko trase kojom bi autocesta trebala ići od srpsko-bosanske granice do Sarajeva. Taj se čvor vjerojatno ne bi tako skoro raspleo da Turci nisu ponudili kompromisno rješenje kojim će se izgraditi kružna autocesta koja će prolaziti i preko teritorija koje preferiraju bošnjački i onih za koje se zalažu srpski predstavnici u BiH. No ni ta priča još nije završena, iako je turska kompanija koja bi trebala graditi cestu već potpisala prve ugovore s Vladom Srbije o gradnji dionice na teritoriju Srbije, ali tek joj predstoji da isto učini i s BiH, odnosno njezinim državnim entitetima koji su upravo prošli kroz izbore i trebaju krenuti u postizborno formiranje nove vlasti. Izgradnja autoceste između Beograda i Sarajeva bez turskog posredovanja vjerojatno bi bila gurnuta u zapećak i služila za međusobno uvjetovanje i političko trgovanje, ovako ima dobre izglede da doista ugleda svjetlo dana jer je guraju turski i srpski predsjednik koji imaju dovoljno moći i utjecaja da je nametnu bošnjačkim i srpskim liderima u BiH.
I dok je zbog turskog pečata sve izvjesnije da će autocesta između Beograda i Sarajeva biti izgrađena, zasad nije tako izvjesno da će se isto dogoditi s autocestom koja bi trebala povezati Niš i Prištinu, iako je njezinu izgradnju načelno podržala EU, a u prvi mah i Beograd i Priština. Beogradski entuzijazam nije splasnuo jer je dodatno motiviran da izgradnjom autoceste stvori uvjete za brži razvoj jednog od najnerazvijenijih dijelova Srbije, koji se proteže od Niša prema granici s Kosovom, ali se u Prištini o tom projektu uglavnom šuti jer albanski lideri kao da u njemu vide opasnost koja im navodno prijeti od boljeg prometnog povezivanja sa Srbijom. Kako sada stvari stoje, srpske vlasti namjeravaju iskoristiti podršku EU-a i izgraditi dionicu autoceste od Niša do granice s Kosovom, a potom prepustiti Bruxellesu da uvjeri kosovske vlasti da izgrade njezin nastavak do Prištine. Pritom je moguće da ključnu ulogu odigra SAD, koji je iznenada pokazao interes da se uključi u realizaciju kapitalnih infrastrukturnih projekata u Srbiji.
Prošloga mjeseca je američki državni tajnik za trgovinu Wilbur Ross posjetio Beograd i srpskim vlastima ponudio pa s njima i potpisao preliminarne ugovore o financiranju i izgradnji Moravskog koridora, odnosno autoceste kojom bi se povezali koridori X. i XI. kao ključni cestovni pravci koji povezuju Srbiju od sjevera do juga i dalje sa susjednim državama. I dok se u Beogradu još uvijek prebire po detaljima američke ponude, već se zna da bi cestu gradio američki Bechtel koji je već izgradio autocestu od Prištine do Tirane, a vjerojatni ne bi imao ništa protiv da sudjeluje i u izgradnji njezina nastavka prema granici sa Srbijom. U tom bi slučaju američki Bechtel puno lakše uklonio političke blokade koje priječe Kosovo da se čvršće prometno poveže sa Srbijom i omogući brži i veći protok ljudi i roba, ne samo između Kosova i Srbije nego i čitave balkanske regije, a pogotovo njezina sada najnepovezanijeg dijela koji se prostire od albanskog dijela Jadrana do Crnoga mora.
Odlazeći predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker ovih je dana podigao nešto prašine nakon što je u govoru pred austrijskim parlamentarcima upozorio da je Balkan još uvijek plodno tlo za ratove ako EU uskrati balkanskim državama ‘ozbiljne europske perspektive’. ‘Ako bi u tako kompliciranoj regiji Europe nastao utisak da ne mislimo ozbiljno s europskom perspektivom, onda ćemo kasnije, ili najvjerojatnije ranije, ponovno doživjeti ono što smo imali tokom devedesetih godina’, poručio je Juncker. Ako je i pretjerao najavivši mogućnost novoga rata, nije daleko od istine kad upozorava da EU ne smije ostaviti balkanske zemlje da same uređuju međusobne odnose – Telekom Srbije ne bi mogao ni pomisliti da pokuša poslovati u Albaniji, a ni mnogi regionalni infrastrukturni projekti ne bi bili izgrađeni kad bi se odluke o njihovoj sudbini prepustile balkanskim političarima i javnostima opterećenima etničkim distancama i stereotipima.
