Vlada je zauzela neposredno uoči Božića napadno etatističko stajalište, ako je suditi prema dvjema strateškim ekonomsko-političkim odlukama. Jedna se tiče loših vijesti o arbitraži oko Ine, a gdje je dosuđeno u korist mađarskog Mola, i takav je ishod prošle subote nagnao hrvatske izvršne vlasti da upadnu zamalo u ponoćni termin Josipu Bozaniću te objave plan za nacionalizaciju, tj. otkup mađarskog udjela u Ini. Novost je zasluženo privukla pažnju javnosti, a dalje se uglavnom još raspravljalo otkud li će se smoći novac za taj pothvat.
Druga slična vijest ostala je zbog navedene u razmjernoj sjeni, mada joj je itekako srodna prema političkom značaju. Nakon dugogodišnjeg hvatanja zaleta koji je – kao jako malo pozitivnih aspekata hrvatske politike – ujedinio vlasti tzv. lijevog i desnog centra, objavljeno je da će država uskoro krenuti s gradnjom optičke internetske mreže koja će ostati u državnom vlasništvu te će se iznajmljivati komercijalnim operaterima. Za sve koji su pratili višekratno monotono reketiranje u odnosima Berlina i Zagreba, ovo znači – nadajmo se – konačnu odbijenicu diktatu Angele Merkel u obrani monopola Deutsche Telekoma u Hrvatskoj.
Jer to međudržavno iznuđivanje traje još od otvorenog pokušaja zavrtanja ruke Zoranu Milanoviću, dodatno pojačanog intervencijom preko Kolinde Grabar-Kitarović, pa sve do malo uvijenijeg apeliranja kod Andreja Plenkovića. Podsjetimo se, na prijelazu stoljeća njemački je teleoperater otkupio Hrvatski telekom i s njime se, u nejasnim okolnostima, dokopao i stare infrastrukture. Riječ je o tisućama kilometara bakrenih žica u kanalima diljem Hrvatske, no te se vodove u novije doba posvuda mijenja suvremenim protočnijim svjetlovodnim kablovima – osim u Hrvatskoj, gdje njemački gazda tvrdi da za to nema potrebe, da se sve može i sa starim dobrim bakrom.
Za to vrijeme, statistički podaci otkrivaju da Hrvatska ima najgori internet u EU-u, a čije naprednije članice pravo svih na širokopojasni internetski priključak već stavljaju u ustave. Upravo ovo ‘svih’ možda je najvažnije mjesto u političkom stavu hrvatskih vlasti: Deutsche Telekom nije zainteresiran za kvalitetno internetsko povezivanje slabije naseljenih krajeva. Takve projekte može svojim građanima osigurati jedino država, pa se boljoj razvojnoj perspektivi stoga mogu nadati i na primjer krajevi od posebne državne skrbi, odnosno povratnička žarišta.
Gradnja nove mreže bila bi najvećim dijelom plaćena iz EU-fondova; iz toga se izvora može računati na oko 88 milijuna eura za ovu svrhu. Raduju se tome i manji privatni operateri poput Vipneta, koji su ranije bili osuđeni na životarenje uz lavovsku figuru Deutsche Telekoma. Raduje se i Most koji već neko vrijeme svoj razlikovni identitet u odnosu na HDZ gradi baš po pitanju državnog vlasništva nad tom infrastrukturom. No ipak ne treba odviše slaviti, jer će Njemačka zacijelo pronaći načina da zaobilazno, u nekom drugom poslu, kompenzira svoj interes na općenito podjarmljenom hrvatskom tržištu.
O takvim izgledima dobro svjedoči izjava neimenovanog vladinog dužnosnika na ovu temu u subotnjem ‘Jutarnjem listu’, pri čemu se odluka o gradnji infrastrukture i njezinu zadržavanju u državnom vlasništvu opravdava iz više lako shvatljivih kutova. Ipak, granice slobodoumnog razmišljanja naših političara i dalje su vrlo sužene: ‘Ideja nije da država ima vlastiti telekom koji će pružati usluge krajnjim korisnicima, niti bi to bilo dobro.’ E pa zašto to ne bi bilo dobro, a svoj smo telekom prodali kompaniji čiji najveći udio posjeduje druga država?
