Zbilja vrijedi posjetiti izložbu "Izblijedjela povijest – tvornica kovčega i kožne galanterije" postavljenu u Muzeju grada Zagreba početkom rujna. Izložba je otvorena do početka studenog, čitav njen fundus stane u malu muzejsku prostoriju s koje pogled bježi na jesenji ugođaj zagrebačke arhitekture i krovove krnjave od zadnjeg potresa i prastare crvene cigle.
Kao i mnogi drugi židovski majstori u Zagrebu, Gati je lakovjerno mislio da će nevolje što su došle 1941. biti kratkog vijeka. Zato je početkom travnja 1941. otvorio dućan na Trgu bana Jelačića. Nažalost, ubrzo su Samuel i Elizabeta Gati bili prisiljeni napustiti grad
Sentimentalan je i prvi pogled posjetitelja na izložbene predmete: drveno-kožni koferi za garderobu i šešire obloženi tkaninom i utorima za lakše slaganje košulja, od kojih se oni namijenjeni za prekooceanska putovanja daju rastvoriti u priručni ormar i potom sklopiti; dvije savršeno uščuvane damske kožne torbice od crnog boksa, koferić za kozmetiku dizajniran za staklene bočice, četke za kosu i ogledalo. Neki su koferi rađeni kao originalna automobilska prtljaga, iz 1920-ih ili 1930-ih, kad automobili još nisu imali prtljažnik, a građani Zagreba su, recimo, često odlazili na izlete na Sljeme: otuda je možda, nagađamo, nastalo ime kožarske firme čiji su primjerci izloženi.
Uz izložene upotrebne antikvitete koje su Muzeju darivali nasljednici njihovih prvih vlasnika, stoje i kratke biografije i fotografije (nekih) vlasnika. Stoga odmah uočite da ta predratna domaća fina galanterija nije bila isključivo u rukama građanske elite, nego je riječ o predmetima koji su se u građanskim obiteljima svih profila prenosili generacijama. Uostalom, kome je ikad trebalo više od jednog dobrog kofera? Izložen je, primjerice, kofer svećenika karmelićanina Đure Filipovića (1941. – 2022.) s kojega još uvijek visi kartonska oznaka Croatia Airlinesa, pa se damo kladiti da je taj old school primjerak bio najstariji predmet u povijesti tog prijevoznika. Kao rijedak kuriozum što ima smisla u toj firmi.
Dakle, sve što vidimo na izložbi izrađeno je u radionicama kovčezara Samuela Gatija, koji je 1921. u Zagrebu utemeljio obrtničku radionicu Sljeme - tvornica kovčega i kožne galanterije. Njegova fotografija, kao i fotografije ikoga iz njegove obitelji, nisu poznate, nisu pronađene; njegovo ime je domaćoj stručnoj i amaterskoj javnosti posve nepoznato, a do detalja njegove biografije dugim je istraživanjem došla autorica izložbe Maja Arčabić, muzejska savjetnica Muzeja grada Zagreba.
Pogled na kuću na zagrebačkom Britanskom trgu u kojoj je živjela obitelj Gati (Foto: Muzej grada Zagreba)
"Nikad manje izloženih predmeta, nikad više istraživačkog rada", rekla nam je Arčabić uz detaljno i pažljivo kuriranje ovom izložbom jer svaka izložena fotografija ili predmet zaslužuje bogat kontekstualni uvod, uz polagano pripovjedno odmatanje biografija protagonista, svih onih uključenih u povijest kožarskog zanata Samuela Gatija.
Uostalom, razlog zbog čega pišemo o ovoj izložbi je u specifičnoj naravi ove male-velike izložbe koju, zapravo, ne morate fizički posjetiti da bi vam aura njezine vrijednosti ostala u emotivnom pamćenju. Kroz biografiju vrijednog i spretnog kožarskog majstora Samuela Gatija, vlasnika obrtničke firme (registrirane kao tvornice) židovskog porijekla, uzdiže se čitav reljef predratne zagrebačke obrtničke tradicije, na čijim je pak temeljima narasla kompletna, predratno bogata i važna industrijska mreža Zagreba i pripadnih bregova i dolina u današnjoj Zagrebačkoj županiji.
(Foto: Muzej grada Zagreba)
Povijest grada ionako nema dubljeg smisla bez konkretnih tragova njezinih odličnih protagonista, a Gati je svakako jedan od takvih. Ovo je priča o Samuelu Gatiju i njegovom profesionalom i ljudskom naporu da uspije u svom upornom radu. Njegovu je biografiju forenzičarski istraživala muzejska ekipa, a povod za izložbu pokrenuo je važan biografski detalj na koji je Maja Arčabić naišla slučajno, gotovo filmski. Na marginama nekih dokumenata u arhivi, godinama nakon potrage za sudbinom obitelji Gati, Arčabić je naišla na, rukom napisano, ime pored detalja o životu Samuela Gatija: "Magda Schlesinger".
Ispostavilo se da je riječ o preživjeloj kćeri supružnika Gati, iako se do tada smatralo (bez pouzdanih dokaza) da je čitava obitelj skončala u logoru Auschwitz-Birkenau. Nigdje u arhivi, naime, nije bilo zabilježeno da se Magda Gati udala za Willyja Schlesingera. Taj par imućnih mladih građana u ljeto 1941. uspio je napustiti Zagreb i emigrirati u Ameriku. Magda Schlesinger preminula je 1956., ali danas u SAD-u živi njezina kći Vivian Gordon, unuka Samuela i Elizabete Gati (s kojom je autorica izložbe u kontaktu), koja dosad nije imala pojma tko je, zapravo, bio njezin djed.
(Foto: Muzej grada Zagreba)
A Samuel Gati rođen je 1887. u Sigetu (Szigetvár) kao Samuel Leopold Goldarbeiter. Prezime je, sukladno raširenoj praksi među mađarskim Židovima, 1914. promijenio u Gati. Asimilacija u većinski mađarskoj sredini bila je važna mladom naučniku kovčezarskog zanata koji je Gati izučio u Budimpešti. Prvih par godina svoje profesionalne službe bio je zaposlen u Prekodunavskoj tvornici torbi i kovčega u Pečuhu – isprva kao pomoćnik, potom kao poslovođa. Zatim je sklopio brak s Elizabetom Szécsen, kćeri vlasnika tvrtke u kojoj je radio, i ubrzo im se rodila kći Magdalena. Austrougarska provincija Zagreb bila je odlična adresa za Gatijeve egzistencijalne probleme u matičnoj sredini, pa se obitelj seli u naš grad gdje je Samuel Gati sa ženinim ocem Danielom Szécsenom 5. studenog 1920. utemeljio obrtničku radionicu Sljeme – tvornica kovčega i kožne galanterije.
Gati i Szécsen iste su godine unajmili prostor u Medulićevoj ulici 12, vlastitim sredstvima uredili radionicu, skladište, ured i manju trgovinu. Godine 1922. Daniel Szécsen vratio se u Pečuh, a Samuel Gati ostao je jedini vlasnik tvrtke. Uskoro je Gati otvorio novu trgovinu za prodaju kovčega, torbica i galanterije u Ilici 26. Obitelj Gati nije bila dio zagrebačke krem-elite: ni u širem građanskom smislu niti u uže shvaćenom etničko-profesionalnom miljeu. Gatiju je, međutim, išlo jako dobro: sredinom 1930-ih izvozio je obrtničke proizvode u Francusku, Italiju, Austriju i Švedsku, izlagao na Zagrebačkom zboru, na izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu (1925.) i na Svjetskim izložbama u Barceloni (1929.) i u Parizu (1937.).
(Foto: Muzej grada Zagreba)
Na izložbama u inozemstvu dodijeljena su mu velika priznanja, a u domaćim "privrednim krugovima uživao je najbolji ugled". Gatijeva obrtnička radionica u Medulićevoj 12 radila je po najvišim standardima tadašnje europske kovčezarsko-torbarske struke i zapošljavala 25 radnika na puno radno vrijeme. Svejedno, Gatijevima se nije isplatilo da u Zagrebu kupuju stan, nego su živjeli u trajnom najmu u lijepoj višekatnici na Britanskom trgu. Kao i mnogi drugi židovski majstori u Zagrebu, Gati je lakovjerno mislio da će nevolje što su došle 1941. biti kratkog vijeka. Zato je početkom travnja 1941. otvorio (treći po redu u Zagrebu) dućan na Trgu bana Jelačića.
Nažalost, ubrzo su Samuel i Elizabeta Gati bili prisiljeni napustiti grad. Historijski tragovi svjedoče da su deportirani u logor Kraljevicu, potom u logor Kampor na Rabu gdje su 22. ožujka 1944. uhićeni. Zadnje dane života bili su u zatvoru u Rijeci a onda u Trstu, odakle su 29. ožujka deportirani u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau. Budući da je taj konvoj na odredište stigao 4. travnja 1944, taj se datum smatra danom smrti bračnog para Gati. Eto, to bi bilo otprilike sve. Ostaje nam, recimo, da iz čiste znatiželje provjerimo što se danas nalazi na adresi nekadašnje Gatijeve tvornice. Pogađate, duh naše epohe donio je u Medulićevoj 12 arhitektonsku interpolaciju, the best of u cjenovnom razredu nove zagrebačke elite iz centra – kao još jedan kuriozum što ima smisla.
