‘Eksperiment Irene Tot’, intrigantno naslovljen prvi roman višestruko nagrađivane prozaistice Korane Serdarević, našao se u žiži kulturne javnosti kad je književnom povjesničaru Ivici Matičeviću poslužio kao povod da se u ‘Republici’ u registru resantimanskog desničarenja izjada nad prisustvom feminizma, pa i žena uopće, u javnom prostoru. O Matičevićevom tekstu kao o poprilično reprezentativnom proizvodu naše akademske literarstvujušče misli – nasuprot tvrdnjama da posrijedi nije ‘prava’ književna kritika – na stranicama ovoga lista već je uvjerljivo pisano. Sad bi pak mogao biti dobar čas da se okrenemo samom romanu, koji je od zanimanja javnosti zacijelo najviše dobio.
Eponimna protagonistkinja ‘Eksperimenta’, srednjoklasna stanovnica ‘posttranzicijske’ Hrvatske u svojim tridesetima, traži način da pobjegne od predestinacije koju prepoznaje kao sveprisutnu u malograđanskom univerzumu – od imperativa braka, ‘ozbiljnog’ posla i ‘pristojnog’ života. Irena daje otkaz, raskida emotivnu vezu koja je obećavala stabilan brak, buni se protiv dominantne majke. Ona se bori ne samo za pravo da drukčije izabere, nego i za samu mogućnost izbora. Jednu od velikih tema modernog romana, onu (ne)mogućnosti bijega i promjene, Serdarević tako aktualizira u domaćem i suvremenom kontekstu.
Ipak, u slučaju ovog romana u oči odmah padaju skromne razmjere ‘eksperimenta’ koji njegova protagonistkinja sprovodi. Naime, alternative koje Irena istražuje svode se na proverbijalne avanture, kakve su i same kooptirane u malograđansku imaginaciju kojoj se ona nastoji otrgnuti: seks sa (znatno mlađom) ženom, pobuna protiv tlačenja nadređene za vrijeme rada na probnome roku, pokušaj samačkog življenja bez stalnoga posla i prihoda. S druge strane, Irena prolazi dramatičnu fizičku transformaciju, iz konvencionalno feminine žene u tomboyish osobu ambivalentne seksualnosti – nakon godinu dana neviđanja doslovno je ne prepozna vlastita majka. Tjelesni aspekti Irenine promjene otud se pokazuju nesrazmjerno dominantnima u odnosu na one mentalne, društvene, interpersonalne itd., što djeluje manje kao rezultat uvjerljive autorske strategije, a više kao posljedica nedovoljne fabularne razrade.
‘Eksperiment’ je ispisan i ispripovijedan uglavnom dosljedno dobro i uvjerljivo, bez podlijeganja tipičnim boljkama suvremene hrvatske proze kao što je višak ekspliciranja i didaktičnosti. Takve nedostatke nalazimo tek u pojedinim kraćim epizodama, poput obiteljske priče Irenine ljubavnice Luize – dionici čija književna neuvjerljivost glatko devalvira njen društveno-politički ulog (tematiziranje etničkog čišćenja devedesetih). Druge scene i epizode ističu se, naprotiv, nešablonskim pristupom temi i maštovitom stilizacijom; primjerice, prikazi erotike, pa i tjelesnosti općenito, ističu se i u razmjerama suvremene postjugoslavenske proze.
U široj perspektivi, ovaj roman kao da se sve vrijeme koleba između imperativa (neo)realizma s jedne te iskušenja drugih i drugačijih stilskih formacija i opcija s druge strane. Osobno mi se čini da su fantazmagorijski elementi – poput Irenine maštarije o tome da je mačak svog brata ili njene neobjašnjive tjelesne metamorfoze – znatno uspjeliji od onih realističkih. Utoliko je šteta što ‘Eksperiment Irene Tot’ nije u većoj mjeri i eksperiment Korane Serdarević, tj. što se autorica nije više i dosljednije borila da se oslobodi određenih (‘stvarnosnih’) poetičkih imperativa. U suprotnom, i finale romana, u kojem Irena i nije poražena nego asimilirana – pronalazi sreću u monogamnoj heteroseksualnoj vezi, emigraciji i sitnim zadovoljstvima – vjerojatno bi drukčije izgledalo.
