Tea Tulić jedna je od nekoliko autorica i autora koji su u proteklih nekoliko godina napravili proboj u postjugoslavenskim okvirima. Njezin prvenac ‘Kosa posvuda’, ovječan nagradom Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina, nakon zagrebačkog Algoritma objavljen je i u nakladi beogradskog Loma, te je naišao na vrlo povoljnu kritičku recepciju. U trenutku kad se pojavljuje njezina druga knjiga, Tulić je autorica s već izgrađenom recepcijom, ali i ustaljena gošća književnih događanja i rezidencijalnih boravaka diljem ‘regije’.
Kao i ‘Kosa posvuda’, i ‘Maksimum jata’ (Sandorf, Zagreb), kako glasi naslov nove Tulićkine knjige, fragmentarno je ustrojeno prozno-poetsko djelo, u tematsko-motivskom smislu fokusirano na obiteljski, ili ovaj put možda prije obiteljsko-prijateljsko-susjedski mikrokozmos. Za razliku od prvenca, fragmenti nisu jasno razgraničeni, poput priča ili pjesama, nego se slobodnije nižu, a tek je poneki od njih i naslovljen. Pratimo nekoliko vremenskih planova, koji se smjenjuju bez unaprijed zacrtanog reda – prije nego kao sekvence u pravocrtnoj (pri)povijesti oni se doimaju kao paralelne stvarnosti koje se dotiču i međuprožimaju. Pritom, pozadinu pripovijesti čini nejasna slutnja propasti: more, potpomognuto kišom, moglo bi svakog trenutka progutati priobalni grad u kojem se radnja odvija.
Tulić piše svedeno, jezgrovito, često se igrajući asonancama, aliteracijama i neologizmima, ali bez potrebe da vlastite postupke usput i tumači, te da, poput znatnog broja kolegica i kolega, patronizira čitatelja. Ipak, najupečatljivija dimenzija ‘Maksimuma jata’ njegova je atmosfera – povremeno doista hipnotička, kakvom je naziva urednički blurb. Somnambulentni ambijent grada uz more i njegovih stanovnica i stanovnika, možda rezigniranih a možda tek sklonih gubljenju u nekim drugim svjetovima, pobudio mi je tako raznovrsne asocijacije kao što su triler ‘Iscjelitelj’ Finca Anttija Tuomainena, djela japanskog weird i horor stripaša Junjija Ita, ili pak roman ‘Pjevač u noći’ Olje Savičević Ivančević. Ova ekscesna asocijativnost na koncu vjerojatno uspijeva otkriti samo to koliko je teško prikazati idiosinkratični ugođaj ‘Maksimuma jata’. Začudnosti atmosfere svakako doprinosi i maglovitost prostorno-vremenskih koordinata u koje je radnja smještena: usputno se referira na rat, opisuje izrabljivanje u (očito privatiziranom) tekstilnom pogonu i navodi vijest o utapanju ljudi u Egejskom moru, ali, primjerice, Internetu nema ni traga ni glasa. Završnica u kojoj se cijeli grad izmiješa u karnevalesknoj povorci, po svoj prilici slaveći nadolazeći potop, po sugestivnosti ne zaostaje za cjelinom knjige.
Istina, bez obzira na iznimnu atmosferičnost knjige, forma, stil i postupci na kojima je ona izgrađena nakon ‘Kose posvuda’ povremeno izazivaju déjà vu. Hoćemo li se fokusirati na literarne kvalitete ‘Maksimuma jata’ i inovacije koje donosi, ili na dojam već viđenog i pročitanog, stvar je osobnih afiniteta i prioriteta. Osobno me je druga Tulićkina knjiga pridobila u većoj mjeri no što je to bio slučaj s njenim prvencem: mislim da su razvijanje elemenata magijskog realizma i fantastike, kao i izbor naivnog, ali ne i infantilnog pripovjedačkoga glasa, koji predstavljaju glavne razlike ‘Jata’ u odnosu na ‘Kosu’, bili pun pogodak.
Kratki epilog u kojem grad – doslovce ili metaforički, ostavljeno nam je da presudimo – nestaje u kiši simbolički označava reset. ‘Sve nam ovo briše usta a ostavlja oči. Gledam kroz prozor; moja ulica nestaje. Tko god bude ovdje živio nakon nas, morat će dobro oprati prozore’. Možemo li ove retke čitati i kao nagovještaj novih poetičkih tendencija i tematsko-motivskih preokupacija u pisanju Tee Tulić?
