Previše su često književnost i kultura pretpostavljale da su politički, čak povijesno nevine; meni se redovito činilo da je stanje obrnuto i moja studija o orijentalizmu uvjerila me da se društvo i književna kultura mogu jedino razumjeti i proučavati zajedno – napisao je još 1970-ih Edward Said. Takvo strukturno srastanje društva i kulture, politike i književnosti, i obrat od tekstualnosti ka kontekstualizaciji zajedničke su točke različitih književnih teorija već desetljećima. Domaća je znanost o njima obaviještena, ali ih ignorira i uporno književnost konzervira u strukturalističkom formalinu i zaštićuje je od svih vanjskih utjecaja. U takvoj regresivnoj praksi ističe se studija "Lelek tranzicije" Igora Gajina posvećena odnosu između ovdašnje tranzicijske zbilje i zbilje književnog teksta nastalog u tranziciji. Gajin analizira refleksije društvenih, političkih i ekonomskih vrijednosti demokratskog liberalizma i nacionalne države na samu književnost. Pri tome ne staje na detektiranju promjena tematsko-motivacijskog komplota, nego ide dublje u strukturu i razlaže formu, jezik, iskaz i narativno vezivo književnog teksta. Naslovni lelek efektno odražava višestrukost problema s kojima se bavi: monotoni spisateljski plač nad tranzicijom, dugo zavijanje konzervativizma na domaćoj sceni, kao i vapaj za oštrom i racionalnom analizom.
Knjiga je podijeljena na "Kontekst" i "Tekst tranzicije": u prvom dijelu otkrivaju se mitske naracije o tranziciji i sintetiziraju prijepori o njezinu trajanju i smislu. I dok su mnogima puna usta tranzicije, Gajin je među rijetkima koji su se potrudili dati suvisao doprinos ovdašnjoj tranzitologiji u povojima. Posebno su zanimljivi dijelovi u kojima ulazi u ring s domaćim teškašima neoliberalne doktrine ili ukazuje na političke mitizacije i secira izjave poput ove potpredsjednika Vlade iz 2012.: "Članstvom u EU prestaje proces tranzicije, ali se nastavlja proces transformacije." U drugom dijelu knjige fokusira se na književno polje pa u (post)tranzicijskoj i (post)socijalističkoj produkciji utvrđuje odbljeske "strukture osjećanja" epohe, novih vrijednosti i kolektivnih izbora. Uslijed promjene društveno-političke paradigme i rata u prozi tako dominiraju dokumentarnost, polufikcijski žanrovi, naracije o žrtvama i nacionalnim snovima. No temeljni problem Gajin vidi u stvarnosnoj prozi koja se predstavlja kao poetički prevratnička, ali zapravo uključuje istu neorealističko-konzervativnu matricu kao i proza od koje se želi razlikovati. I najvažnije: ta, prema tranziciji navodno kritička produkcija zapravo je potaknula pripitomljavanje književnosti diktatu kasnog kapitalizma. Ona ne problematizira jezik kao jedini materijal književne izgradnje niti razbija pripovjedne konvencije. Takvom politikom forme i narativno-reprezentacijskim taktikama zapravo nastoji privući širu publiku i zadovoljili njezinu potrošačku žudnju.
Igor Gajin je, bez sumnje, dosljedan analitičar, dok je njegova dijagnostika književnog stanja vrlo lucidna, posebno kad traga za refleksima tranzicijskoga u tekstu, (geo)poetici i modusima reprezentacije. No dosljednost nekad prerasta u tvrdokornost, pa on vrijednost nekih djela mjeri tek udjelom avangardnosti u njima. Uz to, da bi kreirao konzistentnu teoriju, negdje umjetno poravnava književni teren pa zanemaruje neka djela (npr. Radakovićev "Sjaj epohe"), jednostrano interpretira romane (Arsenijevićev "U potpalublju") i ne uočava drukčije glasove poput onih Dubravke Ugrešić, Daše Drndić ili Ivane Sajko. Konačno, ostaje neprimijećena i tajna veza između patrijarhata, kapitalizma i književnog mačizma koja se ozbiljila upravo u samozadovoljnoj stvarnosnoj prozi bunta, šanka i ratišta. No unatoč pukotinama, "Lelek tranzicije" je važna knjiga, toliko potrebna domaćoj književnoj znanosti. Ona neće izazvati tektonske poremećaje njezina sastava, ali će pokazati težinu njezine nepomičnosti.
