U konkurenciji za nagradu Prozak za 2016. kao najbolji rukopis autora do 35 godina odabran je roman Nikole Leskovara ‘Tijelo od soli’. Nagrada je dodijeljena prošloga proljeća, a roman je tiskan godinu dana kasnije. U te tri godine, međutim, materijalni kontekst Prozaka pretrpio je tektonske promjene: dosadašnji izdavač nagrađenih rukopisa, Algoritam, otišao je u stečaj, suorganizator natječaja, časopis Zarez, zbog ukidanja javnog financiranja bio je prisiljen kapitulirati, dok je objavljivanje nagrađenih rukopisa preuzela kuća Jesenski i Turk (koja je, zanimljivo, proteklih godina ‘uskrsnula’ i Akrzinovu knjišku ediciju). Premda je Prozak s ‘Tijelom od soli’ prvi put dodijeljen jednom romanu, valja reći da je Leskovar daleko od literarnog početnika: posrijedi je novinar i prozaik sa stažem, među ostalim uvršten i u antologiju novije hrvatske proze ‘Bez vrata, bez kucanja’ Andreje Milanko i Roberta Perišića iz 2012.
‘Tijelo od soli’ pripovijest je senzibilnog i radoznalog dječaka pomalo alegoričnog imena Nenad Namjesnik, oboljelog od neobične bolesti pomanjkanja soli u organizmu, uslijed koje pati od slabosti i nesvjestica. Osvit je rata u Tuzli, jednom od bastiona jugoslavenske etnoreligijske raznolikosti i radničke klasne svijesti, a Nenadova obiteljska situacija posebno je delikatna jer je njegov otac oficir JNA. Devedesete će obitelji Namjesnik donijeti izbjeglištvo – po svoj prilici u ruralnu kajkavsku Hrvatsku – kao i popratne nedaće vezane uz preživljavanje i život u novoj sredini i klimi. Nenadovo pripovijedanje, koje klizi između kronotopa predratne i ratne Tuzle te novoga doma u Hrvatskoj, prošireno je njegovim pismima neznanom vršnjaku-Dječaku u prošlost, kao i dokumentarnim materijalom poput prijepisa sa spomenika poginulima u masakru na Tuzlanskoj kapiji (koji je, kako saznajemo, sam Nenad igrom sreće izbjegao).
Nelinearno i skokovito, bogato začudnim jezičnim obratima, nesvakidašnjim asocijacijama i ‘alogičnim’ prelazima, upravo se pripovijedanje nameće kao najupečatljiviji aspekt ovog romana. Širok repertoar jezičnih i stilskih sredstava, koja onda postaju i fabularnima, omogućuje Leskovaru ne samo da revitalizira u našim književnostima već bezbroj puta viđene tematsko-motivske sklopove, nego i da dječji rakurs gledanja validira uvjerljivije no što je to uspjelo većini njegovih prethodnika i prethodnica. Tek mjestimice, kao u dionici koja priču lokalnoga svećenika o hrabroj vojničkoj pogibiji jednog mještanina kontrapunktira s apokrifnim izvještajima o istom događaju te s fotografijom gdje dotični vojnik vrši veliku nuždu u polju – pojavljuju se vidne napukline u pripovjednoj perspektivi i čitateljska obustava nevjerice dolazi u pitanje. Ipak, Leskovarova formalno-stilska izvedba ostaje dovoljno konzistentna i prepoznatljiva da ‘Tijelu od soli’ unutar rastućega korpusa domaće proze s tematikom odrastanja u devedesetima omogući trajnost i prepoznatljivost.
Naime, dok se o društvenim promjenama, ratu i raspadu Jugoslavije od početka rado pisalo kroz dječju ili adolescentsku optiku – spomenimo tek ‘Ljetni dnevnik rata’ Vladimira Stojsavljevića i ‘Konačare’ Nenada Veličkovića, dva svojedobna bestselera – posljednjih godina o našoj neslavnoj dekadi piše sve više autorica i autora koji su devedesete i sami iskusili u djetinjstvu. Vladimir Tabašević, Lejla Kalamujić ili Željka Horvat Čeč, da spomenemo samo troje među njima, u svoju prozu o devedesetima unose neskrivenu autobiografsku komponentu; tom nizu možemo pridružiti i Leskovara. Naravno, daleko od toga da biografska prtljaga jamči literarno uvjerljive rezultate, ali u slučaju ‘Tijela od soli’ oni su i više no solidni.
