Pripadnika najbogatije i najutjecajnije klase u hrvatskom društvu je približno jedan posto: dvije frakcije klase najbogatije kapitalima – ekonomskim i političkim – u Hrvatskoj zajedno broje četrdesetak tisuća ljudi, a među njima se nalazi približno dvanaest tisuća dolarskih milijunaša. Pripadnika klase siromašne kapitalima je između 53 i 60 posto, odnosno više od polovice stanovništva. Ta je klasa podijeljena na tri klasne frakcije, ovisno o tome što je njihovim pripadnicima ključni resurs: agrarnoj frakciji obradiva zemlja, manualno-uslužnoj frakciji vještine, a "rurbana" frakcija se oslanja na oba spomenuta resursa. Čine je pripadnici raznih zanimanja, od poljoprivrednika i nekvalificiranih radnika do sitnih obrtnika poput postolara. Između najbogatije i najsiromašnije klase nalazi se klasa srednje razine kapitala, ponovno podijeljena u kulturnu frakciju čiji je temeljni resurs ekspertno znanje te socijalnu frakciju kojoj su to političke i neformalne veze. Postoji i međuklasa, koja neke karakteristike dijeli sa srednjom, a neke sa klasom siromašnom kapitalima. Ukupno se u Hrvatskoj može govoriti o postojanju četiri klase i sedam klasnih frakcija. Nekoliko je to detalja iz iznimno vrijednog i intrigantnog istraživanja međunarodnog sociološkog tima pod vodstvom sociologa Mirka Petrića, stručnog savjetnika na Institutu Ivo Pilar – Područnog centra Splita i sociologinje Inge Tomić-Koludrović, znanstvene savjetnice na istom Institutu.
Posljednjih godina sve više raste svijest o drastičnosti razlika u materijalnoj imovini i mogućnostima koje ima tanak sloj poslovnih elita, ali je manja svijest o rastućem raslojavanju onih koji su u sredini ili na dnu društvene ljestvice, ističe Inga Tomić-Koludrović
Istraživanje koje možemo tek manjim dijelom predstaviti naslovljeno je "Klasa u suvremenom hrvatskom društvu: postbourdieovska analiza" i objavljeno u nedavnom broju časopisa "Sociologija i prostor", a bavi se analizom mnogostrukih mehanizama koji proizvode nejednakosti u suvremenom hrvatskom društvu. Pristup je uvelike inspiriran radom francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, u čijoj koncepciji je klasna pripadnost uvjetovana mnoštvom čimbenika, a ne isključivo zanimanjem, prihodima ili imovinom. No Bourdieuov model klasne analize je revidiran kako bi se uspješnije analizirala klasna struktura Hrvatske i jugoistočne Europe 21. stoljeća u kojoj, smatraju istraživači, politički kapital nije tek podtip simboličkog, nego je iznimno djelotvoran u svim društvenim poljima. "Rezultat intenzivne neoliberalne transformacije društava u jugoistočnoj Europi jest da sve značajniju ulogu u proizvodnji nejednakosti u njima dobivaju eksploatacijski tržišni mehanizmi, koji su u fokusu marksističke klasne analize", pišu sociolozi. Međutim, u ovdašnjim društvima izrazito djeluju mehanizmi društvenog zatvaranja, "koji su bili ključni generatori društvene nejednakosti u socijalističkom razdoblju" i koje marksistička analiza zanemaruje. Riječ je o mehanizmima monopolizacije resursa i isključivanja konkurenata, koji se konkretno ostvaruju preko članstva u političkim strankama, društvenim mrežama zasnovanim na pripadnosti neformalnim interesnim grupama, obiteljskim i zavičajnim vezama, etničkoj, religijskoj i spolno-rodnoj pripadnosti, kao i formalnim obrazovnim kvalifikacijama i članstvu u strukovnim udrugama. Ukupno, ovako postavljena istraživačka koncepcija zahvaća "sveukupne društvene nejednakosti kao nejednakosti u društvenim moćima". Ona analizira "općenitu društvenu povlaštenost/nepovlaštenost, koja potječe ne samo iz ekonomskog nego i iz drugih društvenih polja".
- Ono što ove utjecaje čini iznimno teškim za analizu jest isprepletenost raznih ovih elemenata, uvijek u novim kombinacijama. No nema sumnje da se sve te kombinacije različitih komponenti mogu svesti na spomenute dvije temeljne vrste: s jedne strane je ono što su marksisti zvali "eksploatacijom čovjeka po čovjeku", a s druge "isključivanje ljudi" iz mogućnosti stjecanja povoljnijeg položaja u društvenom prostoru – govori Petrić za Novosti.
Primjer nedostatnosti poimanja povlaštenosti – a time i klasnog položaja – isključivo kroz zanimanje navodi Tomić-Koludrović.
- Ako je netko liječnik, a ne može dobiti svom zanimanju odgovarajuće radno mjesto, zbog "pogrešne nacionalnosti" ili nepripadnosti u nekom kraju vladajućoj stranci, nerazumno je apriorno postavljati tu osobu na visoko mjesto u društvenom prostoru. Isto tako, uz zanimanje i podatke o mjesečnom prihodu što smo i mi istraživali, u društvima jugoistočne Europe svakako je potrebno uzeti u obzir i ono što ispitanici stječu na neformalan način i putem neformalnih veza. U našem istraživanju pokazalo se da pripadnici socijalne frakcije klase srednje razine kapitala imaju razmjerno male mjesečne prihode, stečene na temelju svog zanimanja i stručne spreme, a izrazito veliko materijalno bogatstvo u automobilima, nekretninama i posjedovanju zemljišta. Očito je da prihodi u tom slučaju pristižu od drugdje, a ne od zanimanja, nego od socijalnog i političkog kapitala – navodi sociologinja za Novosti.
Inga Tomić-Koludrović (Foto: Institut Ivo Pilar)
Među navedenim mehanizmima na prvom je mjestu isključivanje po partijskoj liniji. Jedna ispitanica u istraživanju je ustvrdila da stranačko članstvo znači da si se "osigurao za cijeli život", a da se u suprotnom "ne može baš ništa". Pri tom se od ulaska u Europsku uniju taj trend samo pojačao.
- U istraživanju koje smo provodili 2015, čak 98 posto pripadnika frakcije klase srednje razine kapitala, koja svoj položaj zasniva na stručnom znanju, nisu bili u članstvu bilo koje stranke. U to vrijeme, u Srbiji se u ekvivalentnoj frakciji bilo je znatno više pripadnika stranaka. Međutim, naše najnovije istraživanje iz 2021. godine pokazuje da sada i stručnjaci u Hrvatskoj postaju sve više članovi stranaka, odnosno da partijska država – suprotno očekivanjima nakon ulaska u EU – i ovdje dobiva zamah – kaže Petrić.
Isključivanje se u Hrvatskoj provodi i temeljem etničke pripadnosti, pa su diskriminirani i pripadnici manjina. Istraživanje je zabilježilo i znatnu društvenu moć Katoličke Crkve. "Točno se zna ko ide u koju crkvu, ko ide u molitvenu grupu, ko nosi križ oko vrata (...) ko se prikriži prije nego šta ide u operacijsku dvoranu (...) Crkva ima utjecaj na izbor ravnatelja i glavne sestre bolnice, pa samim time ima i utjecaj na izbor i ostalih zaposlenika", navodi jedna ispitanica. Stoga istraživači u društvene agente s najviše političkog kapitala, uz vodstva političkih stranaka, aparata državne sigurnosti i sudstva ubrajaju i vrh Crkvene hijerarhije. Petrić primjećuje da "mehanizmi isključivanja u klijentelističkom kapitalizmu predstavljaju kontinuitet s praksama uobičajenim u socijalističkom razdoblju", a postoji i kontinuitet djelovanja aktera socijalističkih elita – "današnja Hrvatska baštini najnegativnije aspekte socijalističkog razdoblja, a izložena je uz to vrlo destruktivnom djelovanju globalne kapitalističke eksploatacije".
Klase i klasne frakcije u Hrvatskoj ne razlikuju se samo po količini imovine, prihoda, socijalnog, političkog i kulturnog kapitala (kao što je razina obrazovanja), nego i po životnim stilovima. Istraživali su utvrdili postojanje šest životnih stilova u Hrvatskoj, a to su: neofolk tradicionalisti, staromodni tradicionalisti, pomodni konformisti, imućni konzervativci, potrošači sa stilom te alternativci. Te se grupe donekle – nikako u potpunosti – preklapaju s četiri navedene klase. Većina pripadnika siromašne klase njeguje tradicionalne, nacionalne i religiozne vrijednosti, za kulturu izdvaja manje od 100 kuna mjesečno, gotovo nikada ne posjećuje muzeje i galerije niti odlazi na ljetovanje van mjesta boravka, a što se muzičkog i gastronomskog ukusa tiče, preferira Mišu Kovača i grah s kobasicom. Na drugom polu su "potrošači sa stilom", koji njeguju moderne i kozmopolitske vrijednosti, odlaze u kazalište i restorane – za kulturu u pravilu izdvajaju više od 350 kuna mjesečno, a približno 12 posto njih čak i više od 700 kuna te preferiraju jela kao što su grdobina u umaku od tartufa (riječ je o izborima koji su ispitanicima ponuđeni kao indikatori kulturne i materijalne potrošnje). "Imućni konzervativci", pak, njeguju i tradicionalne vrijednosti i rastrošni životni stil.
Radnička klasa nije pala s neba i nije se uvijek tako nazivala. Trebala su desetljeća i desetljeća teorijskog i političkog rada da se taj koncept osmisli i osovi. Zadatak je svakog angažiranog društvenog znanstvenika podržati takav napor, govori Mirko Petrić
- Ono što najsnažnije dijeli pripadnike pojedinih životnih stilova zapravo je stupanj participacije u elitnim kulturnim događajima. To se jasno može vidjeti na primjeru posjeta kazališnim predstavama, muzejima i galerijama. Kultura, koja je u socijalizmu bila gotovo jedini važan indikator razlika među životnim stilovima, kao i jedina relevantna klasno-razlikovna komponenta, očito i dalje puno govori o nečijem klasnom položaju. Primjetno je da velike skupine ispitanika okupljene u dvama spomenutim stilovima tradicionalista danas gotovo da uopće nemaju mogućnost participiranja u kulturi, ne samo elitnoj nego i onoj koja se odvijala u danas posve razgrađenom sustavu domova kulture. Time postaje još snažnija razdjelnica između ruralnog i urbanog načina života – objašnjava Tomić-Koludrović, dodajući da su "razlike u prihodima i materijalnoj potrošnji veće nego što su bile u socijalističkom razdoblju. Isto vrijedi za obrazovanje, pa i zaposlenost koja je u ruralnim krajevima znatno manja.".
U odnosu na Francusku 1960-ih i 1970-ih, kada je Bourdieu razvijao svoj analitički model, došlo je do dramatičnih promjena. To je, naime, bilo društvo blagostanja i državno reguliranog kapitalizma.
- Danas je "organizirani kapitalizam" zamijenio deregulirani, koji se uz to odvija na globalnom tržištu, jednostavno preskače nacionalne granice i snižava postignuta radnička prava. U državama poput Francuske takve prakse ipak nailaze na otpor. U postsocijalističkim društvima, u kojima je prethodni socijalistički poredak ideološki bio posve delegitimiran u ranoj fazi "tranzicije", gotovo je posvuda posve skršen otpor sindikata. Hrvatska u cijeloj priči nije prošla najgore, no ipak prednjači u Europskoj uniji po prekarnom radu i ugovorima na određeno vrijeme – ističe sugovornik Novosti.
Petrić navodi da, i ne ulazeći u analizu materijalnog bogatstva i off-shore računa, već i pogled na podatke porezne uprave o neto dohocima u Hrvatskoj u 2021. godine pokazuje da su 343 osobe u zemlji imale neto prihode veće od sto tisuća kuna mjesečno, a još 1.618 između pedeset i sto tisuća kuna. Nasuprot njima stoji do 60 posto stanovništva, pripadnika deprivilegirane klase koja jedva spaja kraj s krajem.
- S druge strane ljestvice, pak, čak 53.801 osoba ima neto prihode od nula do 500 kuna, a 41.321 između 501 i 1.370 kuna mjesečno. Brojčano najveća koncentracija radno sposobnog stanovništva u prihodovnim je razredima od tri do pet tisuća kuna mjesečno: ondje je čak 768.116 osoba, nabraja Petrić te zaključuje: "Iako statistički podaci i pojedine metode izračuna sugeriraju da socijalne razlike u Hrvatskoj i nisu toliko velike kao u nekim drugim zemljama, ne valja se zavaravati. Hrvatska danas vrlo je klasno, a ne samo dohodovno raslojena zemlja, koju doduše turizam i Europska unija ipak čuvaju od pada u ponor."
Mirko Petrić (Foto: Lea Pešec)
Slično, i Tomić-Koludrović smatra da Hrvatska "doista počinje nalikovati društvima koja su znatno neegalitarnija od slike koju stanovništvo još uvijek ima o sebi". Istovremeno, društvo nije postojećih klasnih razlika svjesno u onoj mjeri u kojoj one zaista postoje.
- Posljednjih godina sve više raste svijest o drastičnosti razlika u materijalnoj imovini i mogućnostima koje ima tanak sloj poslovnih elita, ali je manja svijest o rastućem raslojavanju onih koji su u sredini ili na dnu društvene ljestvice. Drugim riječima, Hrvatska kao društvo postaje znatno stratificiranija, ali taj proces raslojavanja ne vidi se u terminima klasne pripadnosti – dodaje sugovornica Novosti.
Istraživači navode niz eksploatacijskih mehanizama, kako zakonskih tako i neformalnih, kojima se smanjuju i krše radnička prava i omoguće bogaćenje eksploatatora – od povremenog i privremenog zapošljavanja i sezonskog rada, do izbjegavanja plaćanja socijalnih doprinosa i prekovremenog rada ili otkazivanja ugovora o radu na određeno vrijeme baš u trenutku kad bi radnici po zakonu trebali prijeći u stalni radni odnos. Sve to navodi na pitanje o organiziranom djelovanju političke i ekonomske frakcije najbogatije klase.
- Znajući kakvo je stanje drugdje u kapitalističkom svijetu, ne treba sumnjati da pripadnici ekonomske i političke frakcije klase bogate kapitalima surađuju u svrhu povećavanja vlastitog bogatstva i učvršćivanja svog društvenog položaja. Njihova je suradnja pritom bila usmjerena prvenstveno na rastakanje društvenog bogatstva preostalog iz prethodnog socijalističkog sustava. Međutim, u nas postoji stanovita fiksacija na takozvanu "kriminalnu privatizaciju", koja je to doduše doista i bila. Već koncem devedesetih, a onda sve jače od 2000. na djelu je proces ulaska globalnog kapitala na naše tržište i njegovo postupno preuzimanje. U tom poslu, naše su elite uglavnom u ulozi facilitatora i suradnika, da ne kažem kolaboracionista. Njihovo je značenje, dakle sve manje, iako im je bogatstvo za lokalne prilike nedostižno – ističe sociolog.
Nakon što je tradicionalna predglobalizacijska radnička klasa dobrim dijelom nestala, pitanje je i na koji način bi bilo moguće organizirati novu prekarnu klasu i mobilizirati je u obrani njenih interesa. Sociolog, naime, ističe da u Hrvatskoj nejednakost raste, a političari za to nemaju rješenje. Drugim riječima, na koji je način u novoj globaliziranoj stvarnosti moguće voditi klasnu borbu?
- Otvorena klasna borba, koju spominjete, zasad posve izostaje. Naše istraživanje doista pokazuje linije potencijalnih sukoba kao i moguće klasne suradnje, međutim kod pripadnika pojedinih klasa i klasnih frakcija koje smo identificirali u hrvatskom društvu ne postoji ono što marksisti nazivaju "klasnom sviješću". To zapravo ne začuđuje, jer su klasne realnosti s kojima se susreću posve nove. Timu suradnika kojega sam dio trebalo je desetak godina intenzivnog rada za osmišljavanje modela i analizu tih novih klasnih realnosti u društvima jugoistočne Europe. Pozivati danas "radničku klasu" na otpor parolama iz prošlog stoljeća nema više smisla niti efekta. Uostalom i ta radnička klasa nije pala s neba i nije se uvijek tako nazivala. Trebala su desetljeća i desetljeća teorijskog i političkog rada da se taj koncept osmisli i osovi. Zadatak je svakog angažiranog društvenog znanstvenika podržati takav napor – zaključuje Petrić.
