Nakon dosta vremena riječko Hrvatsko narodno kazalište konačno je dobilo predstavu vrijednu divljenja. Bogatu, raskošnu, slojevitu i dramatičnu. Nije ovdje samo riječ o vizualnim efektima, scenografiji i velikom broju glumaca na sceni, nego se radi o odlično odigranoj priči prema romanu ‘Leica format’ Daše Drndić. U svim svojim romanima autorica miješa sadašnjost i prošlost, dokumente i fikciju, intimne ispovijedi i društvene lomove, mirni građanski život i ratne užase. Tako je i s romanom i predstavom ‘Leica format’, u kojima je mjesto radnje i glavno energetsko čvorište smješteno u grad Rijeku, s kojim je glavna junakinja, ili Daša Drndić osobno, u stalnom napetom dijalogu i konfrontaciji.
Predstava osvjetljava autoričin nimalo lak životni put: od njenog dramatičnog odlaska iz Beograda 1991. u kojem je provela mladost i zrelu dob, prvog dolaska u Rijeku usred rata, potucanja po Kanadi i konačnog povratka u Rijeku krajem devedesetih, gdje je živjela sve do svoje smrti 2018. godine. Za ostatak Hrvatske Rijeka je oduvijek predstavljala šarmantan i otvoren mediteranski grad u kojem se ne vide, barem ne tako očito, sve etničke narogušenosti i balkanske bolesti, kojih na našim prostorima nikada nije nedostajalo. Rijeka zaista jest takav grad, ali Daša Drndić, oštroumna, senzibilna i kritična kakva je bila, na vlastitoj je koži osjetila i njegovu drugu stranu. Predstava pokazuje da bi se ona tako mogla osjećati i u bilo kojem drugom gradu, onda kada se u njemu trajno živi, kada je teško i kada osim topline uočavamo i ljudske sitničavosti i banalnosti; ona nije autoričin obračun s Rijekom, kao što je pomislio dio premijerne riječke publike, ali to jest priča o težini života među ljudima, na mnogim stranama na kojima je Daša živjela i gdje je sretala izuzetne pojedince, ali se nije najbolje snalazila u okoštalim kulturnim obrascima različitih urbanih zajednica. Zato predstava neprestano vibrira na relaciji pojedinac-grupa i autoričina se sudbina lako može protumačiti kao iskustvo svakoga, bilo gdje u svijetu, tko pokušava biti svoj i ne želi podleći utjecaju bučnog trga, hirovite javnosti ili tihe većine.
Drugi, unutrašnji sloj ove izvedbe predstavlja pulsiranje tragizma historije i ljudi u njoj, što je Dašu oduvijek zanimalo i gdje je ona uvijek bila na strani onih koji su u sudaru s tom historijom izvlačili kraći kraj. Tako u urbanom pejzažu Rijeke, u rasponu od stotinjak godina, pozornicom promiču poznate ličnosti i anonimni pojedinci, kao i čitave rijeke ljudi koji su prolazili ovim gradom, neki na putu k uspjehu, neki sa zavežljajima prema Americi, a neki na putu u ratne rovove. Potreba za dvostrukim odnosom pojedinca prema društvu, njegove ultimativne kritičnosti, kao i njegove krajnje brige prema ljudima, najznačajnija je poruka ove predstave. U velikom ansamblu nije bilo lošeg mjesta, fascinantna je bila scenografija grada Igora Vasiljeva i kostimografija Barbare Bourek, a ulogu glavne junakinje odigrala je Tanja Smoje rafinirano balansirajući stanja distancirane svjedokinje, ogorčene žrtve i sjetne pratiteljice tog velikog kotača povijesti.
Zasluge za cjelinu ove predstave pripadaju redateljici Franki Perković koja je od nje stvorila neku vrstu dramatičnog društvenog oratorija, kao i dramaturgu Goranu Ferčecu koji je roman znalački prekrojio u tekst spreman za scensku igru. Zaključno, ako je Rijeka u devedesetima imala predstavu ‘Vježbanje života’ namijenjenu sebi, ili u dvijetisućitima raspjevani spektakl ‘Karolinu Riječku’, onda će ‘Leica format’ vjerojatno negdje u vječnosti pomiriti taj grad i Dašu Drndić.
