Komad ‘Tit Andronik’ smatra se najkrvavijom dramom Williama Shakespearea i zbog toga vjerojatno kod nas i nije često igrana. Naravno, sjećam se onog ‘Tita Andronika’ KPGT-a iz Subotice, u režiji Dušana Jovanovića, kao njegove najhisteričnije verzije, koja se krajem 1980-ih igrala na cirkuskom zidu smrti, s urlanjem glavnih junaka i s divljim motorima koji su vozili glumce od dna do vrha. Prašina koje se tada nagutala publika, naginjući se nad taj zid, miješala se s otrovnim parama jedne države koja se upravo spremala ugušiti u vlastitoj krvi. Trideset godina kasnije, u predstavi ‘Tit Andronik’ Zagrebačkog kazališta mladih i u režiji Igora Vuka Torbice, na bijeloj pozornici krvi gotovo da i nema. Ali ima puno udaraca ispod pojasa, smrtonosnih misli koje se izgovaraju gotovo sa simpatijom, fatalnih zavođenja i nasilnih smrti koja se obavljaju civilizirano i u tišini. Smrt gotovo da nas miluje, a krvnici djeluju kao rafinirana bića, obučena po posljednjoj modi i s blagim osmijehom na usnama. Za razliku od Jovanovićevog ‘Tita Andronika’ koji vas svojom silinom odmah izbacuje iz cipela, ovaj ‘Tit Andronik’ većim dijelom kao da samo došaptava i naslućuje užase, iako se broj leševa uredno povećava.
Može se reći da je najznačajniji doprinos ovakvog čitanja Shakespeareove drame u tome što nam uvjerljivo pokazuje da u čovjeku postoji nešto što moramo opisati kao ontološko zlo: ako od povijesnih manifestacija zla (tenzije, sukobi, ratovi) oduzmemo katastrofalne posljedice (milioni mrtvih), još uvijek će ostati stanoviti višak crnila koji nikakvim racionalnim razlozima nećemo moći objasniti. Zla koje neprestano postoji, aktivno radi i tjera ljude, bez naročitog zašto, u mrak i smrt. Ili kako je govorila Hannah Arendt: ‘Krajnja zloba, patologija ili ideološko uvjerenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo.’ Taj pogled na zlo koje je jednako živahno i u ovoj civilizaciji tehnološke savršenosti i političke korektnosti dobro je je formulirao i sam redatelj Torbica rekavši kako ne može na jednostavan način gledati na današnje ljude te kako je u tom smislu skeptičan i prema samome sebi.
Ono što u ovoj predstavi najavljuje, prati i određuje težinu zla je muzika Alena i Nenada Sinkauza, a scenski junaci, kao u nekoj ugodnoj izolaciji vlastitih namjera i odluka, rade jedni drugima o glavi. Među akterima se ističu Sreten Mokrović kao robusni rimski ratnik Tit Andronik, Katarina Bistrović Darvaš kao perfidna neprijateljska kraljica Tamora, Rakan Rushaidat kao Aron, po nacionalnosti Maor ili građanin drugog reda, te Petar Leventić, Mia Biondić, Milivoj Beader i drugi, u solidnoj međuigri ZKM-ovog ansambla. Svi oni disciplinirano pokazuju kako su razlozi njihovih odluka teški i kompleksni, no važno je da se ciklus udara i kontraudara nikada ne prekida i da ta muzika smrti neprestano lebdi nad čovječanstvom.
U tom smislu, konačna vrijednost ove predstave je u tome što je, razvijajući univerzalnu filozofiju zla, zapravo vrlo suvremena. Na svoj crno poetski način ZKM-ov ‘Tit Andronik’ nam govori kako danas, lokalno i globalno, nema više dobrih i loših momaka, odnosno kako oni koji su označeni kao neprikosnoveni sijači zla također imaju svoje razloge, koje su pak dobri momci sklonili pod tepih. Kraj predstave utoliko je efektan i znakovit jer utvrđuje da je takozvani svjetski poredak također jedna prevara i da on danas puca po šavovima. Ili kako u samom finalu predstave kaže Aron, predstavnik Maora, naroda koji je kriv za sve: ‘Zašto da gnjev moj šuti, a bol da bude nijema? Radio bih deset hiljada puta gore nego ikad što jesam, kad bih mogao sprovesti svoju volju.’
