Jedna od kultnih predstava Dramskog kazališta Gavella krajem 1970-ih godina bile su ‘Priče iz Bečke šume’ prema komadu Ödöna von Horvátha i u režiji Koste Spaića. Predstava je izvedena preko stotinu puta, a potpisnik ovih redaka sjeća se odličnih glumaca iz tog vremena i melankolične atmosfere Srednje Evrope između dva rata. Bila je to priča o malim ljudima, tipičnim purgerima, u prepoznatljivoj atmosferi grada sličnog Zagrebu u trenutku kada se, praktički između dva nedjeljna ručka, nacisti spremaju doći na vlast. Poanta tadašnje izvedbe bila je da politički režimi i povijesne bure prolaze, a srednja klasa, sa svojim šetnjama subotom, sladoledom i verglom na uglu, živi vječno. Nova verzija istog komada, nedavno premijerno izvedena u Gavelli, nije bila tako blagonaklona prema tim svakodnevnim ljudima i njihovim običajima.
Skraćujući drastično predstavu na sat i pol, redatelj Igor Vuk Torbica i dramaturginja Katarina Pejović upravo su u tim malim ljudima željeli dijagnosticirati socijalni karcinom, odgovoran za nedaće ovoga vremena. Zato plastificirana scenografija Branka Hojnika i kričavi kostimi Marite Ćopo, kao i osamnaestoro glumaca na sceni, od početka djeluju psihodelično i na rubu histerije, želeći pokazati kako je današnje društvo kontaminirano otrovom emotivnog egoizma i egzistencijalne bešćutnosti. Ta srednja klasa prikazana je kao hrpa moralnih brodolomnika koja nastavlja veselo živjeti u svojim jeftinim zadovoljstvima, pokušavajući drpnuti i štipnuti gdje stigne, dok elementarna ljudska toplina ostaje zgažena ispod njihovih cipela. Sav taj instrumentarij socijalne zagušljivosti, od lažne sreće, preko kobasica i kuhanog vina, do bordela i kupleraja, vidimo u ovoj predstavi kao vrišteće lice društva u kojem upravo živimo. Iako je originalna radnja smještena u Beč tridesetih, ironijski ton čitave predstave – televizor usred mesnice, sladunjavi songovi Jacquesa Brela i Nata Kinga Colea, glumci koji sjede među publikom, mikrofoni i reality show na kraju – govori nam da smo meta čitave predstave zapravo mi, današnji ljudi koje brine svijet što izgleda sve gore, a za taj smo svijet u stanju učiniti malo ili ništa.
U Gavellinoj plejadi solidnih glumaca isticala se čitava grupa protagonista sa srednjim ili malim rolama, koje su ključne u prikazivanju tog pljesnivog malograđanskog galimatijasa. Tako je Barbara Nola bila sjajna u kratkom monologu tetke iz susjedstva, koja brbljajući nemušto pokušava dokučiti trenutnu političku situaciju, Živko Anočić je bio beskrajno humoran kao samodopadni povratnik iz Amerike, Siniša Ružić odličan kao zadrigli oficir u mirovini, dok su Jelena Miholjević, Sven Medvešek i Filip Šovagović superiorno odigrali te otrovne male čudake bečkog predgrađa koji će uskoro dočekati tvrde momke u crnim uniformama. Četvero glavnih protagonista, Nataša Janjić kao naivna djevojka i centralna žrtva tog društvenog mahnitanja, Franjo Dijak kao namirisani i beskrupulozni makro, Igor Kovač kao lokalni probisvijet i propalica te Filip Križan kao ubogi mesarski pomoćnik, bili su na visini zadatka nosećih uloga ove predstave.
Redatelj Igor Vuk Torbica uspio je u ‘Pričama iz Bečke šume’ zadržati ton autorske lucidnosti i političke provokativnosti, kao u svojim prijašnjim predstavama (‘Razbijeni krčag’ u beogradskom JDP-u i naročito hvaljen i nagrađivan ZKM-ov ‘Hinkemann’), ali premijerna je izvedba izgledala kao da joj je za konačni udarac trebalo još malo vremena. Ako ‘Priče iz Bečke šume’ budu i dalje rasle, tada će predstava biti prvorazredna optužba današnjim ljudima za sve ruglo ovoga vremena koje su kreirali vlastitim rukama.
