Kuća ekstremnog muzičkog kazališta Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo hrabro nastavlja dalje: nova predstava "Doktor Faustus br. 14 – šahtofonija (za lude lutke 2)" izvedena je ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, u njihovom prepoznatljivom žanru "biblioterapijske izvedbene instalacije" i pred brojnim simpatizerima i suputnicima jedne umjetničke avangarde, još od Kugla glumišta iz sredine sedamdesetih. Njihov "apokaliptični reflekto-fonski instrumentarij" neka je vrsta neviđenog scenskog kaosa na više nivoa, u kojem su isprepleteni glumci, nebrojena tehnika starije proizvodnje, operni pjevači, glazbenici, videoefekti i okrajci atonalne muzike – i sve to zaista izgleda kao noćna mora jednog realnog, ali shizoidnog svijeta, kojem se Kuća ekstremnog muzičkog kazališta neprestano kritički obraća.
Naravno, kulturni ljudi u granicama zakona koji drže do sebe bježe od ovakvog kazališta glavom bez obzira, ali to na neki način i jest ključni okidač ovog teatra: poput nadrealista nakon Prvog svjetskog rata i umjetničkog i političkog bunta nakon onog Drugog, Damir Bartol Indoš cijelo vrijeme želi reći da do racionalnosti ovoga svijeta ne drži puno jer nas je ta "pamet" upravo dovela do ovakve stvarnosti u koju danas tako izbezumljeno gledamo. Zato on svoje predstave "za lude lutke i lude brojeve" često posvećuje, kroz taj svoj nemogući laboratorij s onu stranu uma, zaboravljenim i izuzetnim ljudima, od Ivane Orleanske, preko španjolskog anarhista Buenaventure Durrutija, do francuske aktivistkinje Simone Weil i našeg Augusta Cesarca i "zagrebačkih atentatora", vjerujući, kako kaže, da "živimo u svijetu u kojemu smo izgubili budućnost". Ovoga puta, "Doktor Faustus br. 14" posvećen je Dunji Robić, književnici, prevoditeljici i članici Družine mladih pod vodstvom redatelja Vlade Habuneka, čiji su članovi bili i Ivo Malec, Kosta Angeli Radovani, Neda Brlić, Mladen Raukar, Tilla Durieux, Kosta Spaić i drugi. Družina je djelovala za vrijeme Drugog svjetskog rata u Zagrebu, bio joj je, naravno, zabranjen rad, svoje predstave izvodila je po ubogim garsonijerama i "živjela je strahovito bijedno, ali veselo", kako o njoj piše u zborniku "potisnutih činjenica, znanja i umjetničke ljepote" koji su uredile Seadeta Midžić i Nada Bezić. Jedino što je ostalo od ovih preteča nezavisne scene je Zagrebačko kazalište lutaka, nastalo na tragu Družine mladih.
Zato ova predstava nije nikakav lament nad jednom izgubljenom umjetničkom generacijom, niti bilo kakva naknadna pamet kojom bi se služio Damir Bartol Indoš, nego gotovo agresivan krik, kako u posveti vitalnosti svakom umjetničkom otporu, koji kontinuirano hrani ovo avangardno kazalište, tako i u prilog kritičnosti prema svijetu koji neprestano i tragično drijema, u vlastitom zaboravu samoga sebe. "Politika živi od toga što progoni i istrebljuje nekoga pa polako i svakoga", izgovaraju glumci. U ovoj čudesnoj izvedbi nastupaju, uz Indoša i Tanju Vrvilo, Vilim Matula, Hrvojka Begović i Dina Puhovski, saksofonist i klavijaturist Damir Prica Kafka, gitarist Franjo Glušac i bubnjar Bruno Vorberger. Videomajstori bili su Nina Đurđević i Miro Manojlović, svjetlo potpisuje Andrija Santro, a arhivom Dunje Robić bavila se Iva Gruden Zdunić. Površnom promatraču činilo bi se da su svi oni tek "izvođači radovi" radikalne fantazije Damira Bartola Indoša, ali zaista nije tako: radi se o maloj i srčanoj armiji slobodnih ljudi, koji žele ograditi svoj prostor kritičnosti i imaginacije i u njega pripustiti svakoga tko to želi, baš kao što je to činila i Družina mladih u više nego teškim vremenima prije 80 godina.
