S piscem Slobodanom Šnajderom razgovaramo o njegovoj novoj knjizi eseja ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ (Fraktura), o romanu ‘Doba mjedi’ (TIM press) koji je doživio i treće izdanje te o njegovoj drami ‘Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi’ koju će Jugoslovensko dramsko pozorište uprizoriti krajem godine.
Prema naslovu vaše knjige eseja, ‘Umrijeti u Hrvatskoj’, čini se da je Hrvatska prostor predodređen za lošu sudbinu i zle ishode?
Valjda. Stavimo li u pamet što je sve u Hrvatskoj postalo sudbina, to jest na koje je sve načine fortuna, što je njezino ime u klasičnoj starini, pomogla, ne toliko hrabrima, koliko pohlepnima, ishodi i nisu mogli biti bolji. Hrvatska je onostranost prepuna osujećenih mrtvaca; u Hrvatskoj se, u kulturi napose, umire mnogo prije fizičke smrti. O tome je naslovni esej moje knjige; to jest o onome što se zove damnatio memoriae, o izgonu iz pamćenja. Tu smo mi veliki i efikasni kao ni u čemu drugome.
Bavite se i problematiziranjem definiranja pojma svjetonazor, koji je u Hrvatskoj često predmet ogorčenih sukoba. Kako se snalazite u ovoj borbi različitih ‘svjetonazorskih istina’?
Nastojim sačuvati živu glavu. Malo je trebalo pa da u odgovoru na to pitanje velim: S promjenljivom srećom! Baš kao Georg Kempf, osoba iz mojega romana ‘Doba mjedi’. No knjiga se ne bavi toliko svjetonazorskim ratom koji danas bjesni u Hrvatskoj, koliko načinima na koje tako nešto kao svjetonazor uopće nastaje. A on se većinom usvaja nekako potkožno, što znači da u čovjeku postoji kao nešto muklo, neproanalizirano. Tu najčešće nema pravog razgovora; oni koji ne dijele tako usvojeni svjetonazor mogu biti, u najboljem slučaju, tolerirani. Ali tolerirani samo zato što je projekt hrvatske države ostao bitno nedovršen, osujećen od strane nečistih sila, bilo svjetskih, bilo onih preko plota. Kad se jednom krene s ‘konačnim rješenjem’ u tom smislu, a to su vrući snovi ne baš rijetkih, prestat će i sama mogućnost ‘svjetonazorskog rata’. Bit će to novi hrvatski srednji vijek.
Moj otac nije imao izbora
U knjizi pišete i o ‘prisilnom identitetu’. Netko je rekao da čovjek bez identiteta može biti i osoba s puno smisla.
Ne moramo ići dalje od Musila: čovjek bez svojstava ima naravno to svojstvo da nema svojstava. Suprotno od toga je čovjek koji ima identitet, te ga, u danim prilikama, stane nositi na čelu ili reverima. Takav identitet, koji osobito nabubri ‘u danim prilikama’, obično je ekskluzivan u odnosu na druge identitete, pa i na one koji se mogu nalijepiti na pojedinca ‘nabubrelog’ identiteta. Jer njemu ništa više ne treba. Onda identitet stane revnovati, pa je ajme meni, majko mila… I dakako, pojedinac je silno radostan zbog mogućnosti koje mu njegov nabubreli identitet otvara. U prijevodu, to kod nas znači vlast ološa nad poštenim svijetom i čini se da se kod nas ponavlja kao ničeansko vječno vraćanje istoga.
U devedesetima, svim meni dostupnim publicističkim sredstvima, usprotivio sam se lovu na Srbe, koji je tada bio otvoren. I gnušam se ovoga što se ovih dana repetira kao ‘vječno vraćanje istoga’, sve dok se ne dovrši projekt hrvatske nacionalne, rasno čiste države
Razmišljajući o sudbini vašeg oca koja je opisana u romanu, a koji je 1943. bio mobiliziran u njemačku vojsku, pitao bih vas da li biste vi u takvoj situaciji postupili kao on (i kasnije dezertirali) ili biste otišli u neku vrstu unutarnjeg egzila kao Miroslav Krleža ili pak u šumu, poput Ivana Gorana Kovačića?
Mobilizacija mojega oca, slavonskog Volksdeutschera, jasan je slučaj prisilnog identiteta. Taj se uvid u mojemu romanu varira na mnogo načina. Ona je posljedica te činjenice i moj otac nije imao izbora. Partizanska jedinica koju su sačinjavali odbjegli Volksdeutscheri, i koja je u ratu gotovo u cjelini izginula, u to doba još nije postojala. On je dakle dezertirao, obujmivši svoj život objema rukama te je držeći pred sobom onu plavu kuglu u kojoj sniježi pojmio da u njoj ne vidi ništa dobroga. S Brechtom bi se moglo reći: Nije mu se sviđalo ono otkud je dolazio, a ni ono prema čemu je išao. Da li bih ja tako postupio? Da sam rođen bitno ranije, i ja bih potpao pod ‘prisilni identitet’, bio bih dakle ‘Nijemac izvan Reicha’. Bio bih dakle mobiliziran, osobito nakon Staljingrada, kad je njemačkoj vojnoj sili koja je počela pokazivati jasne znake iscrpljenosti, a to se odnosilo i na ljudske resurse, bio potreban svaki vojnik. Ja međutim ne znam bih li imao hrabrosti dezertirati. Jer da su ga ulovili, bili bi ga smakli za pet minuta, kako to već običava pokretni prijeki sud.
Što bih ja učinio? Nisam siguran. Mi živimo od hrabrosti drugih ljudi i možemo se smatrati sretnima što takvu provjeru, barem zasad, nismo morali proći. Ipak ću reći da sam se u ranim devedesetima, svim meni dostupnim publicističkim sredstvima, usprotivio lovu na Srbe, mislim na ‘gradske Srbe’, koji je tada bio otvoren. Kao što se gnušam ovoga što se upravo ovih dana repetira kao ‘vječno vraćanje istoga’, sve dok se ne dovrši projekt hrvatske nacionalne, rasno čiste države.
Svijet početkom četrdesetih u vašem romanu su ljudi s koferima. U komadu, to su ljudi u prolazu. Zar i danas nije tako: živimo u nekom međuvremenu i gledamo oko sebe ljude s koferima?
Štoviše, danas je naročito tako kako velite. Roman sam dokraja ispisao u ljeto 2015. Tada još nije krenulo raseljavanje hrvatske mladosti, što je daleko tragičniji fenomen od gastarbajtera, bauštelaca, koji su odlazili u šezdesetim, a o čemu u romanu postoji reminiscencija u vezi jedne od izvedbi ‘Šarenog svirca hamelinskog’. Sada odlaze ljudi u najboljoj dobi, odlaze cijele obitelji, često visokoobrazovani. Nema jasnijeg i tragičnijeg dokaza za moju staru tvrdnju, koju sam, dok sam mogao, u Novom listu varirao nebrojeno mnogo puta: da nacionalisti najviše upropaštavaju ono do čega im je – quasi – najviše stalo. I što sada? Tlo ostaje, krv odlazi, rastočuje se. Tko će ostati? Davno sam to pitao.
Ispostavilo se da je najsigurnije mjesto za uprizorenje vašeg ‘Hrvatskog Fausta’, i osamdesetih kad je prvi put napisan i danas kad ste napisali njegov nastavak, Jugoslovensko dramsko pozorište.
Ne tek mjesto najsigurnije, već upravo jedino. Redatelj Unkovski, glumac Manojlović i ja vraćamo se u neku ruku ‘na mjesto zločina’, kao teški, nepopravljivi recidivisti. Teže mi je pojmiti zašto komad nije odigran dok su hrvatskom kulturom ‘drmali’ komunisti, po definiciji ‘antinacionalni’ i ‘antihrvatski’, ako je moj komad toliko antihrvatski? Bit će tako da se nikome nisu sviđale njegove poruke. Zašto nije odigran nakon 1990, niti je o tome ikad bilo govora, to je već jasnije: jer u tom se komadu, nažalost dosad samo na papiru, obavlja jedna ključna, stopostotno hrvatska rasprava o Dobru i Zlu, o ljudskim i neljudskim izborima, o hrabrosti i oportunizmu, da bi na kraju bilo postavljeno nekoliko važnih pitanja od strane Trijadičnog bića… U tim je pitanjima možda odgovor na vaše: Zašto je komad tako kontinuirano tabuiziran.
Glavni junak vašeg ‘Hrvatskog Fausta’ iz osamdesetih, glumac Vjekoslav Afrić, igrajući u zagrebačkom HNK-u u doba NDH na kraju će se odlučiti na pobunu. Danas vidimo da pobune nema ni u našim, ni u evropskim/svjetskim okvirima…
Pa vi, Bojane, znate znanje, ne moram ja vama govoriti kako stoje stvari u hrvatskim kazalištima, tko ih sve vodi i kako i zašto baš taj ili ta… dječje igre, ta-ta-ra-ta… sve same sluškinje vlasti bez ikakvih bitnih određenja i uvida. Sve tanko, tanašno, a tako, ah, uspješno… Kad bi netko sudio po medijskoj slici, ne imajući stvarnog uvida, bio bi pomislio da je u teatrima med i mlijeko. Jedini stvarni program na primjer Dubravke Vrgoč, intendantice HNK, glasi: ‘Došla sam da ostanem!’ Ona nema pojma o tome što ju je zapalo kao poklon pod bor od njezina protektora. A ona je tek jedna u špilu Bandićeva kadra koji divlja u kulturi Grada. Katastrofalan pad kriterija sad je već ispod mogućnosti opisa, a korupcija u tom sektoru možda je i strašnija od one na drugim područjima. Svi poznajemo Krležine polemike s Josipom Bachom, kazališnim čovjekom, intendantom, a sve iz doba kad je Krleža bio zvijezda u nadolasku. No taj rečeni Bach nije ni izbliza bio tako neupućen kakvim ga Krleža prikazuje. Pa što je ovo danas? S kim bih dakle ja imao razgovarati o svojih 15 nikad igranih drama, pa onda i o ovoj najnovijoj, a neigranih zato što mi nikad nije uspjelo proizvesti niti kemijski trag nekog entuzijazma za Milana Bandića kojeg držim jednom od većih sramota mojega rodnog grada? Iz kojega sam se, sukladno toj prosudbi, ja potpuno – ispisao? Naravno, jednoga će dana netko od tih slugu i sluškinja vlasti mirno reći: ‘Ali Šnajder nije nikad ništa ni nudio.’ I to je, vidite, istina. Koga bih to dakle ja u dobi koja me je, bez zasluga ali i krivnje, zapala, imao vući za rukav? Dajte mi Bacha, pristao bih da me umjesto Šac zovete Fric, makar kao njegovu karikaturu, sjenu, što god bilo. Reklamiram na ovom mjestu svoje pravo na bolje neprijatelje.
Vama se čini da je s kulturom u Hrvatskoj stvar beznadna?
S nastavkom ‘Hrvatskog Fausta’ redatelj Unkovski, glumac Manojlović i ja vraćamo se u neku ruku ‘na mjesto zločina’, kao teški, nepopravljivi recidivisti
Pa nije to samo Zagreb. U hrvatskim nacionalnim Dramama hrvatska je drama naprosto nestala, a način tog nestajanja su i HNK-ove sapunice. Intendantica Vrgoč je užasno i potpuno neistinito klevetala moj jedini mandat u ZKM-u, ali upravo sam ja dao odigrati više hrvatske drame no ijedan ravnatelj ili intendant prije ili poslije mene. Ostalo neka bude šutnja. Dok mi ne pukne film, dok ne nađem vremena nakon ipak mnogo važnijih svojih književnih projekata, pa fiksiram kako je to u ZKM-u bilo, pogotovo u zadnja tri mjeseca mojega mandata, tako reći, iz dana u dan. Vi na primjer mislite, vidio sam jedan vaš tekst na tu temu, da sam ja morao otići jerbo nisam s tehnikom u podrumu ispijao pive. A ja vam velim da to nema nikakve veze. Moja je sudbina bila zapečaćena onoga trenutka kad sam uspio otjerati jednoga kuma-ugostitelja čiji nam je lokal bio kao kamen u bubregu. Nisam mu htio obnoviti ugovor. To je tako jednostavno i s umjetnošću nema nikakve veze. Ali eto, u svemu je neka, ne baš jako tajna veza. Stvari su u hrvatskom glumištu potpuno abnormalne. Ali ja razumijem da se vi, koji odvažno izvješćujete odavde, i ‘od tamo daleko, to jest prijeko’, ponekad morate praviti da to ne primjećujete.
Krležine osame
U knjizi ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ esej o Laszlu Vegelu završavate Rilkeovim riječima: ‘Tko govori o pobjedi? Izdržati je sve.’ Dakle, pobijediti ili izdržati?
Nietzsche pisao je da svijet eventualno ima opravdanje jedino kao ljepota. Ne bih se usudio reći da je on poludio upravo zbog te ljepote. Upravo Rilke ima jedan stih o ‘grozoti ljepote’. Ako nema Boga, sve je dopušteno, kaže Dostojevski na usta Velikog Inkvizitora. Ne znam kako stvar doista stoji s Bogom, možda ga donekle ispričava to što ne postoji, ali čini se da je naš svijet upravo takav svijet u kojemu je sve dopušteno, napose pak ono što nije. Nacionalna kultura? Kako to gordo zvuči, rekao bi Gorki, ali on je mislio (samo) na čovjeka. Pa mi ljevičari u ovom trenutku Lijepe Njihove jedini smo koji se još brinemo za kulturu, pa unutar toga i nacionalnu. Mi smo jedini koje brine katastrofalan pad kriterija u kulturi koji je ravan nacionalnoj katastrofi te se ima proglasiti elementarnom nepogodom.
Gdje je onda spas?
Ne znam. ‘Misli koje će promijeniti svijet dolaze na golubinjim nogama’ – i opet Nietzsche. Otud su one slabo čujne.
Vaš komad ‘Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi’ bavi se galerijom povijesnih likova gdje se u centru nalazi Miroslav Krleža. Zamislite da se danas, nakon svega, ili prije svega, sretnete vas dvojica. Što biste rekli jedan drugome?
Kad smo se stvarno sreli, ja nisam došao do riječi, tako da bi pitanje imalo glasiti: Što bi on rekao? Ja mu nisam napisao dramu o Kantu, ni onu o Križaniću, koju mi je narudžbu ostavio u amanet (pogledajte knjigu ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ i esej ‘Krležine osame’). Napisao sam neke druge drame. ‘Kamov, smrtopis’ je popljuvao, a to zato što nije trpio Kamova.
Kad sam ispisao ‘Hrvatskog Fausta’, Krleža je promijenio svijetom, ne mogavši promijeniti svijet. Ostalo je dakle u zraku što bi on rekao o toj spornoj drami o vremenu koje je on jedva preživio. Da bih ja ipak nekako saznao što bi on rekao, uveo sam ga u dramu i to pitao post mortem, i tu smo se sučelili. Što je iz toga sučelja, kako bi rekli lingvistički osviješteni kompjutoraši – valjda računarci – proizašlo, što se događa u drugom dijelu ‘Hrvatskog Fausta’ – e, tu hrvatskoj publici nema drugoga već potegnuti do Beograda. Naravno, i u tome će se i opet naći neki moj krimen.
