Kazalište Moruzgva iz Zagreba postoji već deset godina pod vodstvom glumice Ecije Ojdanić i s namjerom da, kako piše u njihovom programu, ‘okupi sve one koji u umjetnosti vide mogućnost poboljšanja svijeta koji nas okružuje te javnim djelovanjem mijenjaju sliku društva nabolje’. Dosad je ovaj teatar proizveo desetak predstava, među kojima su hvaljene i nagrađivane ‘Gola u kavezu’, ‘Harem’, ‘Bobočka’, ‘Kako život’, ‘Mobitel’ i druge, koje tematiziraju neuroze današnjih ljudi, traume žena u muškom svijetu, egzistencijalnu nesigurnost, odnos među generacijama i potragu za ljubavlju. U pravilu sve završavaju toplom porukom o majušnom izlazu čak i u krajnje depresivnim situacijama.
Njihova nova predstava ‘Otpisane’, prema tekstu Renata Baretića i u režiji gosta iz Beograda Nikole Zavišića, govori o tri žene iz ovih krajeva: majci, kćeri i susjedi u čiji život iznenada upada izbjeglica iz Sirije. Kći mu želi pomoći da se dočepa Njemačke, majka doživljava napade straha i ksenofobije, dok susjeda u tamnoputom emigrantu vidi muškarca s kojim bi rado završila negdje u mraku. Sve tri pak iskazuju čitav niz raspoloženja i stavova, od sumnjičavosti i predrasuda do tolerantnosti i empatije, koje u realnom životu poznajemo kada su u Hrvatskoj izbjeglice s Bliskog istoka u pitanju. Tako u predstavi vidimo poduzetnu kćer studenticu koja pravi sve moguće trikove i traži nemoguće veze da Sirijac Hassan prijeđe preko granice u bolji svijet, zatim majku koja u panici spava s nožem pod glavom te susjedu Milku, punu mediteranske krvi, koja bi seksualno obrlatila mišićavog čovjeka s Levanta ako bi joj se za to ukazala prilika. Sirijac je uz to i tri godine studirao medicinu u Beogradu, što također predstavlja okidač za raznorazne fantazije i prikrivene misli. Tri žene, naravno, iskazuju i sve one ljudske brige koje svi imamo: jednu je ostavio muž, druga ima malu plaću, treća studira znajući da joj je budućnost potpuno neizvjesna, a sve zajedno, uz svakodnevne sitne čarke i nesporazume, podupiru se da ne bi do kraja bile usamljene i nesretne.
‘Otpisane’ su komponirane onako kako to obično radi privatno kazalište koje ne živi od gradskih dotacija nego od prodanih ulaznica: riječ je o tzv. dobro upakiranom komadu s važnom temom, gdje je na jednom kraju iscrtana današnja uobičajeno otužna stvarnost, a na drugom njezina crnohumorna interpretacija, da bi kroz stanovitu komediju zabuna svi na kraju pronašli svoj komadić sreće. Hassan će sretno stići do Njemačke, a tri žene, zapravo tužne što je otišao, još će mjesecima grijati uvjerenje da su učinile nešto dobro… U predstavi nastupaju Ksenija Marinković, Ecija Ojdanić, Slavko Sobin i Erna Rudnički i svi oni funkcioniraju kao dobro uigran kvartet za pokazivanje muke s izbjeglicama na duhovit način, što, naravno, dupkom puno gledalište u Kazalištu Vidra ispraća salvama smijeha.
Ako se nešto može prigovoriti, onda je to tekst Renata Baretića koji se zadržao tek na općim mjestima pitanja o našem odnosu prema migrantima i u kojem je propuštena prilika ozbiljnije karakterizacije likova. Da je to učinjeno, glumci bi imali više prostora za vlastite kreacije, a izvedba bi dobila daleko životniju podlogu. Njezina komika, osim blage vedrine, rezultirala bi kao puno važniji, katarzični krešendo, u sudaru stvarnosti pune izbjeglica s kritičkim propitivanjem našeg odnosa prema njima. Zaključno, ova predstava će svakako biti tzv. hit Kazališta Moruzgva, ali osim dobre zabave ‘Otpisane’ neće stvoriti značajniji prostor u kojem bismo se zapitali što bismo zaista učinili da nam se na vratima pojavi izbjeglica iz tamo neke Sirije.
