Kathrin Niedermoser poznata je studentska i sindikalna aktivistkinja te suradnica Instituta za političke nauke u Beču. S njom smo razgovarali u jednom od bečkih centara za obrazovanje odraslih, u kojima se uglavnom okupljaju izbjeglice i gdje Niedermoser ima kancelariju.

U Austriji postoje cijela poduzeća u kojima kao radna snaga dominiraju migranti. Oni su zainteresirani za svoje radne statuse, ali ta tema sindikate ne okupira u potrebnoj mjeri

Kako biste se opisali, kao sindikalna aktivistkinja, politička znanstvenica ili nešto treće?

Radila sam u sindikatima, ali napustila sam ih prije desetak godina. To ne znači da i dalje nisam aktivistkinja, samo što sada nemam funkciju. A kao takva u današnjim austrijskim sindikatima i njihovom načinu funkcioniranja nemam veliku mogućnost manevra. Da, sada sam socijalna znanstvenica, duboko involvirana u obrazovanje odraslih.

Kako biste ukratko opisali sindikalnu scenu u Beču danas? Koje vrste podjela i problema na njoj postoje?

Sindikati se izdaju za nadstranačke organizacije. Postoji kišobran, odnosno sindikalna federacija, a ona trenutno okuplja sedam do osam središnjica različitih strukovnih sindikata. Oni se međusobno mnogo ne razlikuju po svojim političkim preferencijama, osim jednoga, onog gradskog koji zastupa javni sektor, a koji je izrazito konzervativan i pod utjecajem je Narodne stranke (ÖVP). Tradicionalno su svi orijentirani prema socijaldemokratima (SPÖ). 

Sindikati zanemaruju obrazovni proces

U sindikatima ste radili s mladim ljudima i djecom gastarbajtera. Koliko na njihovu sudbinu, već u školskoj dobi, mogu utjecati sindikati? Da li oni uopće imaju neki odnos spram obrazovne politike?

Radila sam u sindikatu posebno organiziranom za učenice i studentice. Smatram da je problem sindikata u cijeloj Austriji, ali i šire, što zanemaruju obrazovni proces. Za radnički pokret bi pristup obrazovanju, kao šansi i za samoobrazovanje, izgrađivanje, trebao biti od prvorazrednog značenja. Za nas mlade u lijevom pokretu tematika obrazovanja nadilazila je problematiku obrazovanja za tržište rada. Tu ima puno posla. No to se danas u svakodnevnom djelovanju velikih sindikata slabo, ako i ikako primjećuje. Naravno, danas se organizira puno seminara i od strane samih sindikata, kao što su oni vezani uz prekvalifikacije, stjecanje novih vještina, izradu životopisa, kako nastupati pri traženju zaposlenja i slično. Ali to nema veze s onim što bi u tom polju sindikati trebali raditi i što su radili, ali je počelo propadati još 1920-ih godina.

Organizirana ljevica nije ništa poduzimala tokom najvećeg izbjegličkog vala, ona kao da je bila zatečena situacijom na isti način kao i Ministarstvo vanjskih poslova

Može li se sindikalna politika danas percipirati s jedne strane kao više nacionalistička, posvećena zaštiti samo domaće radne snage? I s duge strane, kao ona otvorena za radna prava migranata?

Na to mi je teško odgovoriti. U proteklim desetljećima, u periodu od 1960-ih do 1980-ih godina, kada su dolazili gastarbajteri, između ostalih i oni iz Jugoslavije, sindikati su propustili tu priliku. Postojala je inicijativa, a na tome je svojedobno puno radio sindikalni aktivist Ljubomir Bradić, da se nove radnike aktivnije uključi u sindikalne aktivnosti. To je uvijek bilo malog opsega i nedovoljno, a s vremenom je i nestalo. Sada je potpuno jasno da su sindikati taj smjer u dobroj mjeri ignorirali. Kada je donesen Zakon o vijećima radnika u poduzećima, strani radnici se nisu mogli kandidirati u njih. Decenijama je trajala teška borba, naročito radnica, a da se izbore za to pravo trebalo im je tri do četiri desetljeća. Hoću reći da su sindikati bili koncentrirani na austrijske radnike, dok ih ostali nisu zanimali. Samo su pojedinci u pojedinim sindikatima bili zainteresirani za sindikalnu integraciju stranaca. Sada postoje savjetovališta za radnice ilegalizirane od strane države. Ona su otvorena prije dvije godine. Budući da ne postoji tradicija, samorazumljivost među radnicima da se radi o kolegama kao što su i svi drugi, sve je to punktualno, a ne masovno. Sada postoje cijela poduzeća u kojima kao radna snaga dominiraju migranti, a ranije su to bili gastarbajteri. Oni su zainteresirani za svoje radne statuse, ali to sindikate ne okupira previše.

Postoje primjeri sindikalne solidarnosti preko državnih granica, u firmama koje su multinacionalke. Na primjer, radnici Renaulta u Francuskoj i Rumunjskoj uskladili su svoje proteste. Postoje li takvi primjeri i u Austriji?

Ne vidim to tako. Prije bih rekla da se događa obrnuti proces. Različita mjesta proizvodnje se u pravilu međusobno takmiče. Zato ne postoji radnička solidarnost ni unutar pojedinih multinacionalki. Štrajk u automobilskoj industriji u Slovačkoj za Austriju nije tema. Za glavne medije zasigurno ne, za lijeve gotovo isto, a za same sindikate samo na nivou simboličke solidarnosti. Čemu se čuditi da solidarnost s tekstilnim radnicama u Bangladešu ne funkcionira kada ljude ne zanima ni što se događa radnicima u susjednoj Slovačkoj.

Kakav je odnos austrijske države spram prava na rad migranata u zadnjim valovima tzv. migrantske krize?

Mislim da je za trenutnu situaciju važno razlikovati da u Austriji postoji radna migracija porijeklom još od 1960-ih godina, kao i nova vezana uz posljednje događaje i valove migracija od 2015. godine. Radim u instituciji koja se bavi obrazovanjem odraslih, a u stvarnosti se u 90 posto slučajeva radi o ljudima koji su došli nedavno. U čemu je problem? Ne poznajem nijednu izbjeglicu koja je došla u zadnje dvije godine, a da je već zaposlena. A većina njih koje poznajem radno su sposobni. Isto tako, ne poznajem nikoga od njih tko ne bi htio raditi. Iako je od prvog dana njihova tegobnog dolaska preko svih tih granica jasno da su došli u potrazi za poslom, država čini sve da im oteža situaciju. Dok traje proces dobivanja azila, oni ne smiju raditi. Oni čiji status još nije jasan, odnosno jesu li tzv. ekonomski ili politički migranti, šalju se na razne tečajeve: od učenja jezika do stjecanja različitih vještina. No ono što se u realnosti događa je da uz socijalnu pomoć, koja nije dovoljna za preživljavanje, od strane države bivaju de facto ugurani u rad na crno. To stvara vrlo frustrirajuću situaciju, jer im se događa nešto što oni ne žele. Na neki način, ovdje se mnogo mladih izbjeglica prisilno školuje iako su neki od njih odlično obrazovani, samo zato da bi to služilo kao paravan za pojačano iskorištavanje. Uostalom, nećeš li njemački vjerojatno bolje naučiti u nekoj radnoj sredini i integriranjem u svakodnevni život negoli u izoliranim grupama na tečajevima?

Ipak je u samom Beču postojao jak pokret solidarnosti s izbjeglicama. Što se s njime događa sada? Je li se iscrpio?

Velike demonstracije u znak solidarnosti održane su 2015. godine. To je bilo poput malog čuda. U martu i aprilu još se ništa u tom smislu nije dalo naslutiti. U gradiću Traiskirchenu, u kojemu se nalazi najveći sabirni centar za izbjeglice koje gravitiraju Beču i Donjoj Austriji i koji je prva instanca na kojoj se odjeljuje one koji mogu ostati od onih koje će se deportirati, pojavljivao se sve veći broj ljudi i svi oni su nam govorili da će još puno njih pokušati stići. Organizirana ljevica nije ništa poduzimala po tom pitanju, ona kao da je bila zatečena situacijom na isti način kao i Ministarstvo vanjskih poslova. I onda je stotinu tisuća ljudi izašlo na prosvjede. Ljevica nije bila pripremljena ni za to, iako je postojao trenutak u kojemu je izgledalo da bi sve prepreke mogle biti savladane.

Tko je onda bio organizator tih demonstracija? Jesu li bile spontane?

Kod nas se ništa političko ne događa potpuno spontano, a takav je bio slučaj i sa spomenutim demonstracijama. Udružile su se organizacije koje su već dugo aktivne na tom polju. Npr. akcija prevoženja izbjeglica privatnim automobilima s mađarske granice dijelom je bila osmišljen od strane aktivista. No postojali su i obični ljudi koji su vlastitim automobilima naprosto odlazili u Budimpeštu i izbjeglice besplatno prevozili u Beč. To je bilo čudo. Isto tako, na željezničkim kolodvorima neki su ljudi samoinicijativno pružali pomoć onima kojima je bila potrebna. Naime, najveći teret podnijeli su oni koji su se uspjeli probiti iz Grčke.

I sindikati su, a ne samo stranke, propustili priliku da se odmah uključe? Organizacije civilnog društva su se, naravno, uključile, ali na različite načine. Rijetke povezuju izbjegličko s radničkim pitanjem?

U same demonstracije uključile su se i stranke. Tako su one najveće, tokom kojih je na bečkom Trgu heroja sudjelovalo 200.000 ljudi, suorganizirale i klasične stranke poput Zelenih i SPÖ-a. No oni su spremni samo na simboličke geste, dok se oko egzistencijalnih problema izbjeglica, odnosno gdje će spavati, jesti itd. dok ne dođu u ruke države, brinu organizacije civilnog društva. Budući da bečku izvanparlamentarnu ljevicu čini malena skupina ljudi, i nije je bilo pretjerano za vidjeti. Ljude voljne pomoći trebalo je organizirati. No ljevičari više vole organizirati idejne diskusije, kojih nije nedostajalo. Nakon višedecenijskog iskustva rasprava poslije kojih nije uslijedilo uspješnije organiziranje, nemam više puno volje za njima, naročito u trenucima kada treba praktično djelovati.

Izbjeglice u rukama patrona

I što je sada ostalo od te cijele scene?

Ona je splasnula, odnosno krenula drugim smjerovima. Npr. vidim puno mladih koji dolaze u našu školu za obrazovanje odraslih, a koji su pronašli neku vrstu obiteljskih zaštitnika, sponzora. Radi se o austrijskim porodicama koje neke pojedince uzmu u zaštitu.

Riječ je o privatnim aranžmanima?

Točno. Već postoje i organizacije za posredovanje u takvim aranžmanima. Patroni se brinu za smještaj štićenika, odnosno da djeca idu redovno u školu i slično. Ukratko, riječ je o potpunom servisiranju. To postaje raširena praksa, radi se o tisućama slučajeva. Ako ste afganistanska izbjeglica, morate znati da nećete jednostavno moći unajmiti stan u Beču. Ili čak ići na terapiju, što im spomenuti ljudi ponekad omogućavaju. U međuvremenu se cijela politička klima, i to desnim zaokretom, podosta promijenila pa sve takve aktivnosti postaju manje vidljive.

To izgleda duboko proturječno. Naime, da ono što bi trebalo biti javnim politikama postaje privatni odnos. Ne postoji li tu prostor i za zloupotrebe od strane zaštitnika?

Slažem se da je sve to potpuno problematično. Postoje primjeri dobrog funkcioniranja, ali i konfliktnog u slučajevima kada zaštitnik ima previše svojih ideja o tome što bi njegovi štićenici trebali raditi. Imali smo slučaj da mladić nije htio ići u školu, a da ga je štićenička obitelj silila da ide iako stariji od 16 godina imaju pravo na samostalno odlučivanje o tom pitanju. Postoji velika opasnost da u takvim odnosima osobne ovisnosti izbjeglice još jednom budu viktimizirane. Oni znaju što točno žele, a njihovi zaštitnici ponekad žele nešto posve drugo. To su komplicirane situacije koje zbog organiziranog nadzora nisu sasvim privatne.