Nela Porobić je aktivistkinja, istraživačica i koordinatorica Međunarodne ženske lige za mir i slobodu (WILPF) u Bosni i Hercegovini. U fokusu njezinog rada je mainstream neoliberalna politička ekonomija postkonfliktne rekonstrukcije i oporavka, a u intervjuu za Novosti govori o utjecaju neoliberalnih politika na BiH i Ukrajinu, feminističkim pogledima na aktualni rat i zamkama procesa suočavanja s prošlošću temeljenog na konceptu individualne odgovornosti.
U tekstu "Komodifikacija rata" pišete kako se "dugo činilo potpuno nemogućim da bilo koja zemlja doživi nešto još gore od katastrofalne rekonstrukcije i oporavka BiH" nakon rata 1990-ih. No gledajući kako se stvari odvijaju, dodajete, čini se da se upravo to događa u Ukrajini, i to prvenstveno kroz intervenciju međunarodne zajednice. Kakvo je naličje te intervencije?
Kada pričamo o međunarodnoj zajednici, za početak mislim da se uvijek trebamo zapitati o kome su tu ustvari radi. Akteri i, što je najvažnije, njihovi međusobni odnosi nisu uvijek isti, a samim tim se i politike mijenjaju zavisno od ekonomskih i drugih interesa, geopolitičke dinamike i slično. Kada je u pitanju politika koja se pod okriljem rekonstrukcije i oporavka vodi u Ukrajini, ona je izrazito neoliberalna, baš kao što je to bio slučaj i u BiH, iako moram napomenuti da je neoliberalizam u BiH došao u nešto kasnijoj fazi oporavka. U Ukrajini je on prisutan od samog početka. Neoliberalni pristup oporavku uopće se ne bavi posljedicama rata i stvarnim potrebama društva, npr. jačanjem javno-zdravstvenog sistema ili poticanjem oporavka industrije, a kamoli različitim aspektima ratnih povreda ljudi i rekonstrukcijom života kao takvog. Sve je usmjereno na otvaranje ekonomije globalnom kapitalu, npr. putem uništavanja radničkih prava ili agresivnom privatizacijom javnih dobara kako bi se osigurao priliv inozemnih sredstava koja se potom koriste za vraćanje kredita. Pojedini potezi, naravno, imaju pozitivne efekte, ali kada nakon gotovo 30 godina od završetka rata sagledamo gdje se nalazi BiH, jasno je da takve politike i ekonomske politike kao svoj primarni cilj nisu imale izgradnju mira, već stvaranje uslova za sprovođenje određene političke ekonomije, one kapitalističke. U međuvremenu su se desili i drugi konflikti, npr. u Iraku i Afganistanu, kojima se pristupalo na sličan način, a sada tome svjedočimo i u Ukrajini.
Svaki je rat orodnjen
Tvrdite i da dobar dio međunarodne pomoći koju se šalje Ukrajini ne bi trebalo prikazivati kao solidarnost. Zašto?
Pa nekako se solidarnost isprala od bilo kakvog progresivno-političkog sadržaja. Vodeći ljudi Europske unije u kontekstu pomoći Ukrajini često zazivaju solidarnost. Nekom date kredit ili prodate oružje i nazovete to solidarnošću!? To nije solidarnost. Solidarnost nije ljubaznost ni trgovina oružjem. Solidarnost podrazumijeva da shvaćamo da živimo u sistemu koji ugnjetava i stvara nejednakosti, sistemu koji koristi ratove kako bi otvorio nova tržišta, ostvario dobit. Solidarnost je kada mi, kao pojedinci ili kao dio kolektiva, djelujemo na način da srušimo taj sistem. Trenutno ništa što se radi u Ukrajini po meni nije solidarnost, već smišljena geopolitika. Određeni dio pomoći ima humanitarni karakter, ali on je vrlo mali kada ga uporedimo s novim kreditima ili novčanom pomoći za otplatu ranijih zajmova. Primjerice, SAD je Ukrajini obezbijedio 15,05 milijardi eura financijske pomoći u usporedbi sa 9,9 milijardi humanitarne pomoći. A od 19,7 milijardi eura koje je poslala EU u 2022. godini, 16,7 milijardi su zapravo novi zajmovi i grantovi. Podrška EU-a je jednim dijelom uslovljena postojanjem kreditnog aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom i implementacijom reformi koje nalaže MMF. One su usmjerene na mjere štednje i takva politika je negativno uticala na socio-ekonomski položaj građana Ukrajine prije ruske invazije, što je sada otežavajuća okolnost. Pritom se ratu ne nazire kraj, razaranja se nastavljaju, što znači da će potreba ukrajinske države za novim zaduženjima konstantno rasti i da će ona sve više tonuti u dužničko ropstvo. Ovdje na djelu nije solidarnost, već ideološki uokviren proces ekonomske, političke i društvene transformacije ukrajinskog društva.
U kojoj mjeri je mirovni proces opstruiran takvim politikama? Naime, njega zasad nema na vidiku, što ponajviše odgovara onima koji na ratu enormno profitiraju.
Naravno da onima koji profitiraju na sukobima, prije svega vojnoj industriji, odgovara nastavak rata. Naftna industrija je, recimo, od početka rata u Ukrajini svoj profit povećala za više od 350 posto. U nekim drugim ratovima, npr. u Siriji, pojavljivale su se inicijative koje su podrazumijevale makar privremeno primirje kako bi primjerice humanitarna pomoć mogla stići do stradalih područja. Sada toga nema. O mirovnim pregovorima da i ne govorimo. S jedne strane imamo Rusiju koja ne odstupa od svoje agresivne imperijalističke politike, a s druge ukrajinske vlasti čiji je stav da do mirovnih pregovora ne može doći sve dok se ruska vojska ne povuče s njenog teritorija. U drugim konfliktima tzv. međunarodna zajednica bi bila ta koja vrši pritisak na zaraćene strane da sjednu za stol. Trenutno tu vrstu pritiska ne vidimo. Naprotiv, iz nekih izjava se čini da navijaju za nastavak rata.
Stavovi ukrajinskih feministkinja nisu unisoni. Neke od njih preuzele su ulogu zagovaračica naoružavanja kao jedinog načina da se odbrani njihova zemlja, a time i ukrajinske žene. Druge žele da se razgovara o miru i načinu na koji ga se može postići
Pozivajući se na istraživačicu Olgu Georgiev pišete da će koncepti rekonstrukcije Ukrajine odražavati interese radnika, posebno žena, ovisno o tome koliko će oni, odnosno one same sudjelovati u toj debati te koliko će se čuti i prepoznati njihovi glasovi. Što gubimo izostankom feminističke perspektive i analize?
Ako se u proces oporavka i rekonstrukcije krene bez svijesti da je svaki rat orodnjen i bez znanja kako izgledaju njegove kontekstualne posljedice po različite grupe u društvu, npr. prisilno raseljene, one koji su izgubili članove porodica i prijatelje, koji su preživjeli ili svjedočili ratnim zločinima, ili one koji su aktivno sudjelovali u ratu, nećemo biti u stanju formulirati odgovore na specifične postratne izazove. Svaka od grupa koje sam nabrojala, i brojne druge naravno, suočavaju se s kompleksnim postratnim stvarnostima koje moramo razumjeti kako bi se što adekvatnije mogle formulirati politike oporavka. Važnost feminističke analize i razumijevanja stvarnosti možemo konkretno vidjeti kada su u pitanju povrat i rekonstrukcija imovine. U BiH smo se suočili s vrlo interesantnom problematikom duboko ukorijenjenom u patrijarhalnim odnosima. Iako je vlasništvo nad imovinom u SR BiH bilo garantovano i muškarcima i ženama, uslijed patrijarhalnih odnosa veliki dio imovine ipak je bio u vlasništvu muškaraca. Nakon završetka rata žene čiji su muževi nestali i koje ih zbog birokratije nisu mogle proglasiti umrlima našle su se u problemima jer zbog nedostatka potrebne papirologije nisu mogle ostvariti pravo na povrat ili obnovu imovine. Izrazito je važno imati sveobuhvatnu i orodnjenu analizu problematika s kojima se žrtve rata suočavaju u procesu oporavka. Samo feministička analiza to može u njega kvalitetno unijeti.
Zanimljiva je i aktualna debata o tome treba li feministička perspektiva nužno podrazumijevati nenasilje. Judith Butler – koja je istaknula da bi u postojećim uvjetima međunarodna feministička zajednica trebala bezuvjetno podržati ukrajinsku samoobranu – u svojoj kritici nasilja inače tvrdi da snage nenasilja mogu biti učinkovitije u postizanju okončanja rata. Smatra i kako bezuvjetno prihvaćanje logike nasilja ljudsku civilizaciju vodi u slijepu ulicu. No dio feminističkog pokreta, ponajviše onog iz same Ukrajine, tvrdi da je takav stav u postojećim uvjetima zapravo kontraproduktivna fantazija koja ide na ruku Putinovu režimu.
Tema je kompleksna. Generalno mislim da je biti pacifistkinja po svaku cijenu izrazito privilegovana pozicija. Svatko tko je iskusio rat ili bilo koju drugu vrstu nasilja to jako dobro zna. Stavovi samih ukrajinskih feministkinja također nisu unisoni. Dapače, jako se razlikuju. Neke od njih su na sebe preuzele ulogu zagovaračica naoružavanja kao jedinog načina da se odbrani njihova zemlja, a time i ukrajinske žene. Druge pak žele da se razgovara o miru i načinu na koji ga se može postići. Moj je dojam da je onima koje zagovaraju mir trenutno sužen pristup javnom prostoru. Slična rasprava se vodi i među feministkinjama na globalnom nivou. Sve mi je to jako interesantno jer se takva rasprava ne vodi po pitanju npr. Palestine. Po međunarodnom pravu Ukrajina apsolutno ima pravo na odbranu i na svoj suverenitet i mislim da ne postoji feministkinja, čak i među onima koje se protive naoružavanju, koja će pokušati to osporiti. S druge strane, postavlja se pitanje kako se mi kao feministkinje trebamo postaviti kada se od nas traži da se solidarišemo s Ukrajinkama tako da od svojih matičnih država tražimo da šalju oružje njihovoj zemlji. Nemam jasan odgovor, ali se pitam da li u situaciji u kojoj sve europske države, pa i one na širem planu, naoružavaju Ukrajinu i u kojoj se relevantne aktere koji se zalažu za mir doslovno može nabrojati na prste jedne ruke, trebamo trošiti svoju energiju na zastupanje militarističkih rješenja. A istodobno postoji toliko važnih područja kojima se nitko ne bavi. Recimo, ranije spomenutim rodnim aspektima rata, kako će se žene i druge marginalizirane grupe jednog dana nositi s njegovim posljedicama i na koje sve načine možemo osigurati da njihova iskustva i potrebe postanu dijelom društvenog oporavka. Već je to ogroman zadatak koji zahtijeva velike količine energije od samih žena u Ukrajini, a neophodna im je i naša podrška. Čini mi se da bi međunarodna feministička solidarnost u tom pravcu bila puno svrsishodnija.
Žrtvovanje Afrike
Spomenuli ste da je ova rasprava na globalnom nivou otvorena samo u vezi rata u Ukrajini, dok se isto nije dogodilo povodom npr. situacije u Palestini. Kako to objašnjavate? Eurocentrizmom?
Da, zapravo se radi o vrlo eurocentričnom pogledu na svijet. U javnom narativu rat u Ukrajini postaje nešto najstrašnije, iako smo sukobima ogromnih razmjera svjedočili i još uvijek svjedočimo u Palestini, Siriji, Afganistanu, Jemenu, Sudanu... Naravno, rat u Ukrajini je specifičan jer zaista ima globalne razmjere, u smislu da direktno utječe na povećanje cijena energenata, hrane itd., a tu je i konstantna prijetnja nuklearnim naoružanjem, pa ima drugačiju težinu. A i ukrajinske vlastit čvrsto inzistiraju na narativu da se odbranom njihove zemlje zapravo brane civilizacijski tokovi, pri čemu na vrlo problematičan način civilizaciju izjednačavaju s Europom. Danas zbog ruske agresije na Ukrajinu i posljedičnog povećanja cijena hrane imamo preko 340 miliona ljudi iz Afrike i s Bliskog istoka koji su u riziku od gladi. Samo iz te perspektive, čini mi se da bi prioritet trebalo biti zagovaranje prekida rata. U suprotnom, ponovno u kolonijalnom maniru, zarad europskih i općenito zapadnjačkih geopolitičkih i ekonomskih ciljeva, žrtvujemo afrički kontinent. To je pozicija koju mi kao feministkinje moramo osvijestiti. Normalno je da imamo različite stavove, ali rasprava je nužna.
Danas zbog ruske agresije na Ukrajinu i posljedičnog povećanja cijena hrane imamo preko 340 miliona ljudi iz Afrike i s Bliskog istoka koji su u riziku od gladi. Samo iz te perspektive, čini mi se da bi prioritet trebalo biti zagovaranje prekida rata
Otpočetka ruskog napada na Ukrajinu u ovdašnjem, postjugoslavenskom javnom prostoru gotovo je nemoguće pronaći dublju analizu uzorka i posljedica aktualnog sukoba, a kamoli artikulirani antiratni stav. Vaš tekst predstavlja jednu od rijetkih reakcija, što je posebno čudno s obzirom na to da su zemlje regije 1990-ih imale poprilično živ antiratni pokret. Danas se zazivanje mira i kritička refleksija rata i ovdje najčešće tumače kao navijanje za Rusiju. Kako smo došli do toga?
Mislim da je do toga došlo jer se vrlo brzo nakon početka rata proširio narativ da je bilo kakva priča o miru isto što i podržavanje Rusije, odnosno agresora. Taj narativ, sa svom svojom medijskom i drugom mašinerijom, reproduciraju globalne političke elite, pa feministkinje i antiratne aktivistkinje imaju sve manje prostora da pričaju o miru. Sve to stvara suprotstavljene tabore o kojima je već bilo riječi. Uostalom, tabori su se stvorili i na ljevici, pa neki iz tih krugova nisu sposobni kritički sagledati ruski imperijalizam, već inzistiraju na uticaju NATO-a, što je, prema njihovom tumačenju, nagnalo Rusiju na napad. Tako se npr. organiziraju prosvjedi ispred NATO-ovih sjedišta, ali ne i ispred ruskih ambasada. To je potpuno besmisleno. Naravno da treba pričati o uzrocima rata, ali u momentu kada je rat već počeo i kada je jasno tko je agresor, nije mi jasno zašto je NATO i dalje u fokusu dijela ljevice na način da paralizira njihovu kritiku Rusije. Čini mi se da smo nekako natjerani da se svrstamo u neki od tabora, što je samo po sebi patrijarhalna postavka, i da smo u svemu tome ponovno izgubili prostor za razgovor o posljedicama rata i feminističkim pristupima miru.
Pred građanima Ukrajine i Rusije je ono što je čekalo i nas – proces suočavanja s prošlošću. Temom tranzicijske pravde ranije ste se bavili kroz rad u agencijama Ujedinjenih nacija, a povodom 25. godišnjice potpisivanja Daytonskog sporazuma u suradnji s kolegicom Goranom Mlinarević objavili ste rad u kojem, između ostalog, kritizirate proces suočavanja s prošlošću temeljen na konceptu individualne kaznene odgovornosti i razmatranju rata isključivo kroz identitarnu prizmu etničkog sukoba. Što podrazumijeva društveno odgovorna tranzicijska pravda i je li ona uopće moguća u postojećim neoliberalnim okvirima?
U kontekstu trenutne ekonomske, socijalne i političke situacije u regiji, ali i šire, odnosno produbljenih nejednakosti, sveopće militarizacije, siromaštva i opće potlačenosti, jako se teško baviti tranzicijskom pravdom, iako je neka vrsta procesa suočavanja s prošlošću prijeko potrebna. Taj proces otežava činjenica da međunarodna zajednica gotovo uopće ne razumije koncept suočavanja s prošlošću kao nešto što se radi zbog dobrobiti samog društva. Za njih je to još jedan projekat u moru drugih. Da ne spominjem lokalne političke elite koje se umiješaju u te procese isključivo ako ih mogu iskoristiti za pooštravanje odnosa. Koncept suočavanja s prošlošću, koji je nama u BiH puno bliži od koncepta tranzicijske pravde ili "pomirenja" kako ga naziva EU, pretvorio se u mašineriju, slično kapitalističkoj tržišnoj utrci. Ako ne proizvodite i ne stvarate projekte, odnosno ne pokazujete "rezultate", nestajete s projektnog tržišta. U takvom kontekstu ostaje vrlo malo prostora da svako društvo za sebe procijeni kako bi to suočavanje s prošlošću trebalo izgledati. Za EU i druge dijelove međunarodne zajednice taj proces istovremeno predstavlja sredstvo za uspostavu tržišne ekonomije koja nije opterećena prošlošću. S druge strane, za društva koja se oporavljaju od rata suočavanje s prošlošću mora biti isprepleteno naporima da se riješe socijalne, političke i ekonomske posljedice sukoba. I to za dobrobit cjelokupnog društva, a ne pojedinaca, što podrazumijeva i suočavanje s ratnim nasiljem i uklanjanje društvenih nejednakosti.
