Nedavno premijerno odigrana drama "Kamen" Mariusa von Mayenburga smještena je u jednu kuću u Dresdenu između 1933. i 1993. Koja pitanja taj tekst otvara?
Kao i mnogi njemački umetnici različitih generacija, od Drugog svjetskog rata naovamo, Mayenburg uranja u najbolniju točku njemačkog društva u posljednjih 80 godina: pitanje krivice i odgovornosti takozvanih običnih ljudi za zlodjela počinjena u vrijeme nacizma, i nadalje, pitanje kako živeti sa sviješću o toj krivici. U "Kamenu" tri generacije žena jedne obitelji opslužuju fabriciranu priču o časnoj prošlosti najstarije među njima i njezinog muža. Ali najmlađa generacija, više intuitivno i nehotice, kopa po toj priči, i tako, ispod nanosa laži, izranja zatomljena istina, strašna i neumoljiva.
Jeste li intervenirali u tekst da bi bolje komunicirao s publikom u regiji?
"Kamen" je u mnogočemu vrlo "njemačka" drama, uzima kao referentne točke pet godina koje su za Njemačku podrazumijevajuće: 1935. i početak masovnog progona Židova; 1945., poraz Hitlera i nacizma, bombardiranje Dresdena; 1953., najveći val izbjeglih etničkih Nijemaca iz istočne Europe i njihovo naseljavanje u tadašnji DDR te istiskivanje starosjedilaca; 1978. i mogućnost putovanja iz zapadne u istočnu Njemačku; 1993., nakon pada Berlinskog zida, povrat imovine vlasnicima iz sad bivšeg DDR-a. Ipak, smatrali smo da sam tekst ima dovoljnu univerzalnost i da je dovoljno obilježiti godine događanja te kroz video samo nadodati pokoji simbol koji će dati željeni kontekst. Sve ostalo su nam, nažalost, bliske i prepoznatljive teme i motivi.
Kako su u tekstu povezane privatne, obiteljske povijesti i ona nacionalna?
"Kamen" secira fibrozno tkivo zatomljene krivice i fabriciranog sjećanja, gusto prepleteno oko grčevitog nastojanja očuvanja mita o obiteljskoj ispravnosti i dostojanstvu. No, svako društvo koje je prošlo kroz pakao rata i vladavine abnormalnosti nosi se s istom bolnom temom, htjelo ono toga biti svjesno ili ne. Iskustvo ratova 1991. – 1995. na teritoriji bivše Jugoslavije, taj strašni pečat koji nosimo na ovim prostorima, čini da nam je Mayenburgova drama uznemirujuće bliska i prepoznatljiva, napose centralna pitanja svijesti i savjesti nakon vremena zla: Jesam li učinio ili učinila što sam mogao za one koji su žrtve? Jesam li okrenuo glavu onda kad je trebalo pomno gledati, pamtiti, govoriti o viđenome? Jesam li se okoristila tuđom tragedijom? Jesam li na bilo koji način sudjelovao u ljudskom stradanju? Pitanja koja mogu biti prešućena, mogu biti previđena ili uljuljkana lažnim odgovorima. Ali ne zauvijek. Veliki filozof Zygmunt Bauman rekao je da čovjek suštinski bira između sigurnosti i istine. Održavši se kroz dvije generacije, usprkos očitim pukotinama u priči, fabriciranje mita ipak ne može izdržati potragu za istinom treće, najmlađe generacije. Pitanje: I što onda? jest ono od kojeg se generacijama strepilo. To je taj kamen koji, i u metaforičkom i u doslovnom smislu, leži svima nama u rukama, na savjesti, u dušama.
