Pojam klase u društvenom kontekstu – ekonomskom, socijalnom i političkom – vratio se ovih dana u hrvatski javni prostor na velika vrata, tj. ona koja nam otvara visoka znanost. Formalne mu legitimacije dakle više neće nedostajati, pa da ga dalje ne spominju tek ozloglašeni radikalistički aktivisti i lijevo-lijevi opservatori. Zasluge za takav pomak pripadaju upravo objavljenom istraživanju "Društvena stratifikacija u Hrvatskoj: strukturni i subjektivni aspekti", sufinanciranom od Hrvatske zaklade za znanost i Sveučilišta u Zadru. Tim povodom intervjuirali smo sociologinju Karin Doolan koja je predvodila tim od 12 istraživačica i istraživača među kojima se ističe rad sociologa Branka Ančića i Željke Tonković. Projekt je trajao tri godine, a u njega su uključeni podaci dobiveni od tisuću ispitanika, uz 78 pojedinačnih intervjua.
Započnimo nalazom o relativno velikom, svakako znakovitom rascjepu između toga kako se ispitanici u vašem istraživanju klasno pozicioniraju i toga gdje objektivno jesu. Najmanje je prisutan među radništvom, dok se gro elite vidi pak u srednjoj klasi. A bitan se dio projekta koncentrirao na činjenicu te razlike između subjektivne projekcije i realne stvarnosti. Otkud tolika nepouzdanost u samodefiniranju i do kakvih vas je zaključaka to eventualno dovelo?
Da, većina naših ispitanika se klasno samopozicionira u srednju klasu. To nije iznenađujući nalaz, u skladu je i s drugim međunarodnim istraživanjima koja pokazuju da su se ljudi skloni pozicionirati u sredinu. Jedno od objašnjenja toga je da opažajući ljude oko sebe možemo vidjeti i one koji žive bolje od nas i one koji žive lošije, a u našim najužim krugovima su oni koji su nam slični po prihodu ili pak obrazovanju, i to kod većeg broja ljudi vodi do zablude da su u sredini. No ako rezultate pogledamo pažljivije, onda možemo vidjeti da iako se nešto manje od trećine radničke klase samoidentificira kao srednja klasa, 45 posto u upitniku označava da pripadaju radničkoj klasi. U analizama na kojima sam radila s kolegom Ančićem s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu pokazalo se da su značajni prediktori toga kako se ispitanici klasno pozicioniraju njihov stupanj obrazovanja, zanimanje, subjektivna procjena ekonomskog statusa te nešto što smo nazvali indeksom "klasne anksioznosti". Oni nižih stupnjeva obrazovanja, radnici, koji teže "spajaju kraj s krajem" i koji se primjerice osjećaju tjeskobno kada se uspoređuju s drugima vezano uz posao ili plaću, skloniji su iskazati pripadnost radničkoj klasi. Nalaz da se radnička klasa koja obavlja važne poslove osjeća tjeskobno u vezi svog posla ili plaće puno nam govori o društvenoj nepravdi.
Napadi i tenzije
Zbog sjećanja na socijalističku prošlost neki imaju viziju besklasnog društva. Kako je rekla jedna sudionica u intervjuu koji se provodio u sklopu projekta, ona bi voljela da "smo svi tu negdje" i to "vuče" iz socijalizma
Pojam klase nakon socijalizma iščezava iz javnog diskursa, ali nipošto i sama klasna podjela, a čemu je inače stremio sam socijalizam. Potkraj 20. stoljeća, s liberalnim "krajem povijesti", naime, ona biva ukinuta na razini označitelja, uz napomene o ekonomskom restrukturiranju novog doba koje navodno ukida klasni kontekst. Srednja klasa biva najžešći čuvar teze da je klasna podjela ustvari – socijalistička izmišljotina. Zauzvrat smo dobili niz kulturno-identitetskih razlikovnih kategorija. Na koji način je ta pojmovna zbrka došla do izražaja prilikom rada s ispitanicima u vašem projektu?
Klasnu analizu obilježavaju različiti napadi i tenzije. Za neke klasa nije valjan pojam u kontekstu postindustrijskih društava pa tako pišu o smrti klase. Drugi pak, koji smatraju da je klasa važan pojam, nisu suglasni oko značenja pojma: neoveberovci imaju jedno shvaćanje, bourdieuovci drugo, neomarksisti treće itd. A dodatni sloj u našem kontekstu činilo je osporavanje tog pojma kao ideološki nepodobnog. Kao što ste i spomenuli u pitanju, pojam iščezava iz javnog diskursa u 1990-ima. Dok je u Jugoslaviji prije 1990-ih pojam korišten kritički kako bi se ukazalo na jaz između teorije i prakse u socijalizmu, on je paradoksalno u kapitalizmu zanemaren. Utoliko mi je bilo zanimljivo što su u našem istraživanju ljudi pokazali da im taj pojam nešto znači i da njime mogu opisati hrvatsko društvo. S druge strane, u našem empirijskom materijalu nemamo puno dokaza o postojanju klasne svijesti u onom mannovskom smislu značajnosti klasne pripadnosti i prepoznavanja suprotstavljenih klasnih interesa. Doduše, zbog sjećanja na socijalističku prošlost neki imaju viziju besklasnog društva. Kako je rekla jedna sudionica u intervjuu koji se provodio u sklopu projekta, ona bi voljela da "smo svi tu negdje" i to "vuče" iz socijalizma.
Projekt ističe mogućnost definiranja klase prema zanimanju, ili po različitim vrstama kapitala: financijskom, društvenom, kulturnom. Prije šest godina u intervjuu za Novosti odgovarali ste kolegici Branimiri Lazarin na pitanje o toj drugoj metodi, a u svjetlu teorije Pierrea Bourdieua. Tad ste istraživali klasne podjele u zagrebačkim srednjim školama, no princip definiranja ostaje isti. Što ste sve njime dobili, a nauštrb jednostavnosti i operabilnosti pristupa na bazi profesija?
Bez ulaženja u teorijske prijepore, u istraživačkom smislu je pristup klasi koji se temelji na zanimanju jednostavniji za operacionalizirati. Sa svega nekoliko pitanja možemo odrediti tko pripada kojoj klasi i ta se klasifikacija u našem istraživanju pokazuje kao dobar prediktor za primjerice klasnu samoidentifikaciju. No bourdieuovski pristup, iako puno kompleksniji za operacionalizaciju, daje jednu finiju analizu klasne stratifikacije. Samo kao jedan primjer, osoba koja je dugi niz godina nezaposlena, hrani se u pučkoj kuhinji, živi u trošnom stanu koji je dobila za korištenje od grada u kojem živi i prima socijalnu pomoć od 800 kuna mjesečno u pristupima temeljenima na zanimanjima nije ni uključena u analizu. Pristup temeljen na ekonomskom, društvenom i kulturnom kapitalu je pak prepoznaje kao nižu klasu i njime se može slojevitije objasniti njezin životni put. Bourdieuovska analiza, na kojoj je u sklopu projekta puno radila kolegica Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, usmjerila nas je i na uočavanje razlika između klasa prema urbanom ili ruralnom ključu – oni s manje kapitala u većoj mjeri žive u ruralnim krajevima, oni s više u velikim gradovima – zatim i prema dobi, pa smo tako prema količini kapitala dobili razliku između mlađe i starije srednje i radničke klase, a i usmjerila nas je na uočavanje većeg udjela muškaraca u dominantnoj klasi, odnosno većeg udjela žena u nižoj.
Klasa nije izražena samo time u koju smo školu išli, koje zanimanje obavljamo ili što si možemo priuštiti, već i time brinemo li se hoćemo li moći platiti račune, imamo li osjećaj da nas se gleda svisoka...
Uloga kulturnog kapitala
Kulturni kapital najviše relativizira sliku nekog plošnijeg klasnog pozicioniranja, uz društveni kod mlađih naraštaja. Vezano uza nj, anketna pitanja u vašem istraživanju bavila su se brojem knjiga u vlasništvu ispitanika – primjerice, elitu karakterizira više od 100 naslova u posjedu – te učestalošću posjeta kazalištima, izložbama itd. Možete li pojasniti analitički značaj i odnos tih kriterija, ako pretpostavimo da se ipak ne može uspostaviti tečaj u kojem, recimo, stotina knjiga više u kućnoj biblioteci ipak nije jednoznačno zamjenjiva sa stotinom eura više u mjesečnim prihodima?
Pojednostavljeno, Bourdieu razlikuje dominantnu klasu, sitnu buržoaziju i radničku klasu, pri čemu u ovoj dominantnoj klasi identificira dvije frakcije: onu s više ekonomskog i manje kulturnog kapitala i onu s više kulturnog, a manje ekonomskog kapitala. Značaj toga je prepoznavanje da u društvima moć i odgovornost nemaju samo oni bogati ekonomskim kapitalom već i oni koji u odnosu na druge imaju viši kulturni kapital. Ti potonji su i oni koji su kroz povijest inicirali i sudjelovali u borbama za pravednije društvo, i tu mislim recimo na studentske prosvjede, na Praxis, ali i oni koji određuju što je legitimni kulturni ukus, demonizirajući one čiji ukusi u glazbi ili čitalačke prakse od toga odudaraju.
Pored pitanja klasne (ne)osviještenosti, dotičete se u projektu i osjećaja (među)klasnog sažaljenja, a poneki ispitanici u vezi s time iskazuju neku vrstu socijalno-političkog predznanja i senzibiliteta iz vremena socijalizma. Jedan od odgovora ispitanika uključuje i strah od fašizma zbog rastućeg jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Je li bilo, međutim, i očitovanja – eksplicitnijih ili manje direktnih – klasne krivnje, pa i klasnog prezira, s druge strane? Takve refleksije nisu rijetke u javnoj svakodnevici, no valjda je tematska anketa jedna sasvim nova situacija?
Na instance klasnog prezira nailazila sam u intervjuima koje sam provodila u sklopu projekta. Neki općeniti zaključak je na tragu naslova Pistonove knjige iz 2018. "Sažaljenje siromašnih, prezir bogatih". Bogati su u intervjuima opisani kao oni koji to bogatstvo nisu zaslužili već su ga ili naslijedili ili se obogatili na društvenoj imovini. Opisani su kao ljudi koji nemaju empatiju prema drugima, kao snobovi. One na dnu, najsiromašnije članove našeg društva, se pak sažalijeva, generalno ljudi ne misle da je u redu da netko mora "kopati po kontejneru". Doduše, na iznimke ovome naišla sam kod dviju zaposlenica pučke kuhinje u kojoj sam provodila istraživanje. One su pravile razliku između "zaslužnih" siromašnih koji imaju zdravstvene teškoće, ili su migranti, i prema kojima iskazuju empatiju, i "nezaslužnih" koji mogu, a ne žele raditi. Prema jednoj od njih, potonji nisu zaslužili dobivati pomoć od države. Ukratko, u intervjuima pronalazimo primjere onoga što Reay naziva "duševnom ekonomijom klase". Klasa nije izražena samo time u koju smo školu išli, koje zanimanje obavljamo ili što si možemo priuštiti, već i time brinemo li se hoćemo li moći platiti račune, imamo li osjećaj da nas se gleda svisoka...
Najaktivnijim momentom i povodom u klasnoj restratifikaciji pokazuje se trenutak odlaska radnika u mirovinu i, automatski – nižu klasu, ili je tako barem u većini slučajeva. Umirovljeni radnici su regrutni bazen najnižeg društvenog sloja, a općenito su klasnom padu naglašenije izložene žene, pogotovo u ruralnim krajevima. Kakve zaključke donosite povodom takvih rezultata istraživanja, i biste li mogli istaknuti još neka od sličnih specifičnih mjesta?
Kako kaže Atkinson, koji god pristup klasi uzmemo – onaj fokusiran na životne šanse, životne stilove, eksploataciju – otvara se važno pitanje veze između klase i drugih oblika nejednakosti. Naše istraživanje sugerira da je intersekcionalnost važna za razumijevanje društvene stratifikacije u Hrvatskoj danas. Klasa, rod, dob isprepliću se u oblikovanju nejednakosti. U našem uzorku oni koji imaju najviše kapitala su u radno aktivnoj dobi i u nešto većoj mjeri muškarci. Žive u većim gradovima. Nižu klasu pak u najvećoj mjeri čine osobe starije od 61 godine – njih čak 61 posto. To su ljudi koji ovise o niskim starosnim mirovinama, češće žive u ruralnim krajevima. U većoj mjeri to su žene. No važno za pojam intersekcionalnost je to što ne zahvaća samo odnose među različitim osima nejednakosti, nego je to i kritički projekt za društvene promjene.
