U povodu studije "Odrednice i razlozi neodlučnosti oko cjepiva protiv Covida-19 u Hrvatskoj", nastale u sklopu projekta "Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije (SOCRES)" Hrvatske zaklade za znanost, razgovaramo sa sociolozima, voditeljem projekta Brankom Ančićem i znanstvenom suradnicom Adrijanom Šuljok koja je, također uz sociologa Dragana Bagića, sudjelovala u istraživanju na spomenutoj studiji o cijepljenju.
Što je pokazala vaša studija koja je provedena na 765 ispitanika i prihvaćena u časopisu "Croatian Medical Journal"? Koji su glavni razlozi za odbijanje cjepiva?
Naša studija pokazala je da više od trećine građana oklijeva ili odbija cijepljenje protiv bolesti Covid-19. Iako je u osnovi riječ o heterogenoj skupini ljudi, studija je pokazala da su oklijevanju ili odbijanju cjepiva nešto skloniji mlađi ispitanici, žene, ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja te ispitanici iz manjih naselja. No kao najvažniji prediktor za oklijevanje ili odbijanje cjepiva pokazala se percepcija opasnosti od virusa. Oni ispitanici koji su smatrali da je opasnost mala bili su značajno manje skloni cijepljenju. Nalazi naše studije u tom smislu se u mnogočemu podudaraju s nalazima drugih inozemnih studija. Bitno je također za istaknuti da su naša prijašnja istraživanja pokazala da su ispitanici koji percipiraju malu opasnost od virusa ujedno i manje skloni pridržavanju epidemioloških mjera. Ta je skupina, koja podcjenjuje opasnost od virusa, "epidemiološki najzahtjevnija" jer se oni ne žele ni cijepiti ni pridržavati mjera. Kao najčešći razlog oklijevanja ili odbijanja cjepiva građani su navodili strah oko (ne)dovoljne sigurnosti cjepiva. Bojazan od nuspojava, ali i dugoročnih posljedica cjepiva, kao jedan od najčešće spominjanih razloga, uočili su i mnogi drugi inozemni istraživači. Ona je razumljiva jer je riječ o novom cjepivu koje se razvijalo brže nego ikad prije. S druge strane, do danas je procijepljeno više od polovice svjetskog stanovništva, što govori u prilog tome da cjepivo ipak donosi puno veće koristi nego rizik. Ispitanici su također navodili da preferiraju prirodni imunitet, odnosno prebolijevanje bolesti nad cijepljenjem, a dio ispitanika – više od trećine onih koji oklijevaju – iskazivao je i nepovjerenje u cjepiva općenito. Taj dio ispitanika aktualna pandemija i stav prema cjepivu protiv Covida-19 može radikalizirati i učvrstiti u odbijanju od drugih cjepiva. Dio ispitanika iskazivao je također sumnju u učinkovitost cjepiva, što je posebice značajno u kontekstu smanjenja učinkovitosti postojećih cjepiva protiv bolesti Covid-19 u sprečavanju obolijevanja, kao i širenja zaraze, jer demotivira cijepljenje.
Naša studija je pokazala da su oklijevanju ili odbijanju cjepiva nešto skloniji mlađi ispitanici, žene, ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja te ispitanici iz manjih naselja. No kao najvažniji prediktor pokazala se percepcija opasnosti od virusa
Skloni smo traženju krivaca
Spomenuli ste da su odbijanju cjepiva skloni ispitanici nižeg stupnja obrazovanja?
Iako naši nalazi ukazuju da su ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja skloniji oklijevanju, to nipošto ne znači da među onima koji oklijevaju ili odbijaju cijepljenje nema i visokoobrazovanih. Visoka razina obrazovanja i informiranosti ne mora uvijek biti pretočena u potporu cijepljenju, nego na tu odluku mogu utjecati i drugi faktori, primjerice neka prijašnja iskustva, strah od novog i nepoznatog cjepiva, vrijednosti itd.
Nerijetko se čuju brojne kritike upućene znanosti i epidemiološkoj struci, ali i Stožeru koji se u koronakrizi nametnuo kao političko nadtijelo, čak i iznad Sabora, da nisu dobro odradili svoju ulogu u pandemiji?
Skloni smo traženju krivaca, primjerice građani će optuživati Stožer i Vladu, a Vlada će optuživati neodgovorne građane. No činjenica je da smo svi s većom ili manjom odgovornosti podbacili u ovoj pandemiji. Rekli bismo da je Stožer svoje početno povjerenje koju su mu građani iskazivali topio brojnim iznimkama i kompromitirajućim odlukama kada su u pitanju primjerice povlaštene političke ili ekonomske elite – sjetimo se velikih pogreba ponekih "moćnika" u vrijeme kada je na snazi bilo ograničenje broja osoba. S druge strane, dio ugleda i povjerenja u znanstvenike također je uzdrman. Postoje za to višestruki razlozi: znanstvenici i drugi eksperti našli su se u situaciji nedostatnih saznanja o virusu, a očekivalo se da predlažu strategije nošenja s njime. Početne znanstvene spoznaje o novom i nepoznatom često su stoga nesigurne, što je potpuno normalna pojava u znanstveno-istraživačkom radu, pa su se s vremenom nadopunjavale, a preporuke mijenjale. Javna slika znanosti pak nerijetko je "idealistična", doživljava se kao posve precizna i objektivna, dok se sve nesigurnosti i nesuglasice smatraju manipulacijom, obmanom, zataškavanjem i nekompetentnošću. Sve je to kod dijela građana podrivalo povjerenje u preporuke i mišljenja znanstvenika i eksperata. Kao drugo, znanost, znanstvenici i eksperti našli su se pod velikim političkim, društvenim i ekonomskim pritiskom pa su sve te okolnosti morali ugraditi u svoje preporuke i strategije. Tako smo dobili razne kompromise, neke nužne i potrebne, a neke pak nekonzistentne koje su građani kritizirali. Vladin Savjet također nije bio adekvatno sastavljen. Naime, ovdje se radi o pandemijskoj i kriznoj situaciji u kojoj pokušavamo upravljati društvima, a da pritom u Savjetu nemamo predstavnike različitih znanosti kao što su sociologija, psihologija ili antropologija. I na kraju treba spomenuti kako su u javnom prostoru znanstvene i kvaziznanstvene informacije bile predstavljene na jednak način. U tom krivom predstavljanju informacija veliku krivnju snose i mediji. Neke medijske kuće i urednici davali su prostor prvenstveno kvaziznanstvenim predstavnicima.
Pa ipak, ispada da postoji dio građana koji ne vjeruju ni znanosti ni medicini?
Ne bismo generalizirali da građani općenito ne vjeruju znanosti i medicini. U istraživanju provedenom prije pandemije građani su iskazivali uglavnom pozitivne stavove prema znanosti. No pojedinci mogu imati pozitivne stavove prema znanosti općenito, a kada su u pitanju neke konkretne znanstvene teme, mogu izražavati i otpor s negativnim stavovima prema konkretnoj temi. Tek ćemo vidjeti kako će se ova pandemija odraziti na povjerenje u znanost općenito. Kada je u pitanju trenutna javno-zdravstvena kampanja, naše istraživanje je pokazalo da su ispitanici koji nisu imali povjerenje u znanstvenike manje skloni cijepljenju. U tom smislu znanstvenici, kao komunikacijski kanal, kao i znanstveni argumenti, nisu dobar način za pristup toj skupini građana. Naravno, to ne znači da je edukativna kampanja nepotrebna, no definitivno nije dostatna. U tom kontekstu možemo postaviti pitanje koliko odgajamo i obrazujemo nove naraštaje da budu znanstveno i zdravstveno pismeni, da se kritički odnose prema onome što pročitaju na društvenim mrežama ili u drugim medijima i da znaju prepoznati vjerodostojne znanstvene izvore.
Kakve društvene procese primjećujete u ovom trenutku u Hrvatskoj? Mogu li se oni detektirati i u sakupljanju potpisa građana za referendum protiv Covid-potvrda, koje dio njih uspoređuje s Davidovim zvijezdama prišivanim Židovima u Drugom svjetskom ratu i s logorom Auschwitz; osnivaju se novi "Bedemi ljubavi" za spas djece koju roditelji ne daju cijepiti – rekli bismo, jedna šizofrena situacija?
Sociološki zanimljivo je da dio građana koji inače iskazuje nepovjerenje u rad Sabora i saborske zastupnike i negativno ocjenjuje rad većine političara sada smatra da je Sabor mjesto gdje se trebaju donositi odluke o pandemiji dvotrećinskom većinom. No pitanje referenduma protiv Covid-potvrda ne treba nužno tražiti u vrijednosnim orijentacijama. Jedan dio reakcije proizlazi iz određenih društvenih podjela i nejednakosti. Nisu svi u ovoj krizi bili pogođeni na jednak način. Radnička klasa, koja je pokrivala najviše ključnih zanimanja, poput prodavača u dućanima, pomoćnog osoblja u bolnicama, dijela radnika u javnim servisima, pod konstantnim je radnim i životnim opterećenjem tijekom pandemije. Upravo među dijelom te klase možemo pronaći reakciju koja se opire ovakvim mjerama i rješenjima koja se nalažu društvu. Zato je važno da ne omalovažavamo i ne optužujemo one koji se opiru, nego da se pokušavamo razumjeti otkuda dolazi takva reakcija.
Djelovanje Crkve
Kako gledate na to da, prema njima, te famozne potvrde ograničavaju njihovu slobodu?
Život u nekom društvu, zajednici, automatski podrazumijeva ograničavanje određenih prava i sloboda. Nažalost, ovaj je virus iznimno "društven" i lako se prenosi, zbog čega su potrebne određene preventivne mjere u svrhu smanjivanja rizika za najosjetljivije skupine u društvu – starije i bolesne. Socijalno darvinistički pristup, u kojem se zagovara ukidanje svih mjera, implicitno prirodna selekcija i puštanje da virus odnese sa sobom brojne živote, iz perspektive društva kao zajednice je sebičan jer ne postoje društvena solidarnost, spremnost da se odreknemo svoje svakodnevice, zato da se netko nama nepoznat ne bi zarazio i umro. Nečije "pravo da ima virus" i ne nosi masku ne može biti iznad prava drugog čovjeka da živi. Država treba zaštititi sve svoje građane, a pravo na život je svakako iznad prava na nenošenje maske.
Čini se da koronavirus izaziva animozitet među cijepljenima i necijepljenima, s tankom granicom međusobne tolerancije. Proizvodi se društvena agresija, raskidaju se, čujemo, i dugogodišnja prijateljstva?
Dio ljudi sklon je radikalizaciji svojih stavova prema mjerama i cijepljenju jer se teško nose s "novonormalnom" situacijom. Ranije istraživanje pokazalo je da su antimaskerskoj reakciji, kao obliku društvene reakcije na pandemiju, skloniji oni ispitanici koji su osjetili egzistencijalnu ugrozu. Njihovu frustraciju i nemoć koriste i dodatno rasplamsavaju neki politički akteri. Naše istraživanje također je pokazalo rast mobilizacijskog potencijala tj. otpora mjerama. U cijelom društvu zamjetan je pandemijski zamor, ljudi su skloniji reakcijama koje se u "normalnoj" situaciji ne bi dogodile. U tom smislu je ova pandemijska situacija samo pojačala one razlike otprije prisutne u društvu.
Dotaknimo se i utjecaja Katoličke crkve u Hrvatskoj na pandemiju: Hrvatska biskupska konferencija također se protivi Covid-potvrdama, na cijepljenje, istina, gleda blagonaklonije, dok župe postaju mjesta s kojih se širi antivakserska propaganda i promoviraju različite knjige u kojima se izlažu ozbiljne sumnje u cjepivo?
Katolička crkva u Hrvatskoj je i u ovoj situaciji pokazala one nedostatke na koje su domaći sociolozi religije upućivali i ranije. Dio vodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj misli i djeluje u predkoncilskoj vizuri svijeta i društva. To je onaj dio vodstva i pastve koji pokazuje odmak od djelovanja i nauka pape Franje. Katolička crkva u Hrvatskoj u tom smislu u dijelu svojeg djelovanja i vodstva zaostaje za svojim poglavarom te nastoji kroz svoj društveni utjecaj ostaviti traga i u ovoj pandemiji. No trag koji ostavlja je bolan i štetan. Srećom, vjernici koji pripadaju Katoličkoj crkvi nisu uniformni ni homogeni. Primjerice, u našoj studiji religioznost se nije pokazala kao značajan prediktor oklijevanju ili odbijanju cjepiva. Kao što smo već u prijašnjim istraživanjima pokazali, velik dio individualne religioznosti u hrvatskom društvu je prvenstveno povezan tradicionalno-kulturnim okvirom i u tom smislu pomaže osobnoj identifikaciji, no ne utječe na osobno ponašanje, vrijednosne orijentacije ni poglede na sebe i svijet oko sebe.
Banija je odličan primjer toga gdje se problemi poput izrazitog siromaštva i nejednakosti u potpunost ignoriraju. Ali i u Dalmatinskoj zagori i dijelovima Slavonije kao društvo smo ignorirali pauperizaciju stanovništva i intenzivnu depopulaciju
Jesu li drugi veliki društveni problemi ostali zanemareni zbog koronakrize? Na primjer, pandemija bi mogla ostaviti ozbiljne psihičke posljedice kod onih ljudi u Zagrebu ili na Baniji koji i dalje žive u neobnovljenim kućama ili u kontejnerima nakon potresa?
Banija je odličan primjer toga gdje se problemi poput izrazitog siromaštva i nejednakosti u potpunost ignoriraju. Ali nije ni izdvojena u tom smislu. Dovoljno je vidjeti Dalmatinsku zagoru ili dijelove Slavonije u kojima je jasno da smo kao društvo okrenuli glavu i ignorirali potpunu pauperizaciju stanovništva i intenzivnu depopulaciju. Stoga se moramo prvenstveno suočiti s velikim društvenim razlikama koje postoje među nama. Vrijeme je da počnemo aktivnije i planski osmišljavati razvoj ovog društva. Za to su nam potrebni uvidi različitih znanstvenih disciplina, poglavito sociologije, koji nam mogu pomoći da shvatimo s čime se sve trebamo nositi kako bismo kao društvo bili otporniji za sve izazove koje nosi klimatska kriza u kojoj živimo.
