Nakon što je u travnju ove godine u Skopju održan sastanak zemalja slijednica Jugoslavije, Vlada Tihomira Oreškovića donijela je na jednoj od posljednjih sjednica odluku o provedbi skopske Rezolucije Zajedničkog odbora za sukcesiju diplomatske i konzularne imovine kojom je dogovoren nastavak raspodjele i prodaje nekretnina što ih je Jugoslavija imala po cijelom svijetu. U Skopju je tako dogovorena prodaja imovine u Bonu, Tokiju i Bernu, te nekretnina stalne misije pri UN-u i rezidencije u New Yorku, čija je ukupna vrijednost nekoć bila procijenjena na 42,7 miliona dolara, ali je današnja tržišna vrijednost znatno veća. Dogovorena je, također, raspodjela jugoslavenske imovine u Brazilu i donesena odluka o započinjanju procesa zajedničke prodaje diplomatsko-konzularnih objekata u Srednjoafričkoj Republici, Gvineji, Zambiji i Gvajani.
Nastavak je to procesa, nakon četverogodišnjeg prekida od sastanka održanog 2012. u Zagrebu, ‘ostavinske rasprave’ između država slijednica koje su 2001. u Beču potpisale Ugovor o pitanjima sukcesije, koji je stupio na snagu 2004. godine. Države su ga provodile otežano i uz brojne blokade, pa je zbog toga sukcesija bila i jedna od točaka Deklaracije o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja koju su nedavno potpisali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i srpski premijer Aleksandar Vučić, predstavnici dviju država koje polažu najveća prava na jugoslavensku imovinu. Ipak, u dosadašnjem procesu natpolovični dio imovine, koja je bila popisana u Dodatku Aneksa B Ugovora, je već raspodijeljen. Od popisane 123 nekretnine, čija je ukupna vrijednost prilikom sklapanja Ugovora bila procijenjena na 266 miliona dolara, podijeljene su ili prodane 72 nekretnine, a preostala je 51 s procijenjenom vrijednošću od 110 miliona dolara. Ta je imovina grupirana prema geografskim regijama unutar kojih svaka država slijednica ima pravo na razmjerni udio utvrđen Aneksom B Ugovora: Hrvatska 23,5 posto, Bosna i Hercegovina 15 posto, Slovenija 14 posto, Makedonija osam posto i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija 39,5 posto (od kojeg dijela današnjoj Srbiji ide 94,12, a Crnoj Gori 5,88 posto).
Novosti su od Ministarstva vanjskih poslova RH zatražile cjeloviti popis dosad raspodijeljene i prodane imovine iz Dodatka Aneksu B, kao i popis preostale imovine, no odgovor koji smo nakon više tjedana dobili ostao je ograničen na skupne podatke, a Ministarstvo je ostalo gluho na naše ponovno traženje. Iz Ministarstva su nam odgovorili da je dosad raspodijeljen veći dio nekretnina iz regije OECD, te da je Hrvatska dobila 17 nekretnina i još jednu zajedno s BiH, ukupne vrijednosti oko 32 miliona dolara, dok je udio Hrvatske u zajedničkoj prodaji tzv. velikih kompleksa nešto veći od 10 miliona dolara. Kako navode iz Ministarstva, u regiji OECD za raspodjelu je preostala imovina procijenjena na 21 milijun dolara, dok u svim ostalim regijama procijenjena vrijednost neraspodijeljenih nekretnina iznosi 46 miliona dolara. Ministarstvo napominje da dio nekretnina koji je bio predmet raspodjele nije preuzet u posjed već se preuzimanje očekuje do kraja studenog ove godine, prema rokovima koji su dogovoreni u Skopju. BiH je dobila 10 nekretnina te onu jednu podijeljenu s Hrvatskom, Slovenija 10, Srbija 29, a Makedonija četiri, pri čemu su još jednu nekretninu Srbija i Makedonija podijelile.
Ovih dana intenzivno se prikupljaju procene. Posle toga ulazimo u drugu fazu, gde ćemo na međunarodnoj berzi ponuditi te objekte na prodaju, kaže Veljko Odaković, generalni sekretar u Ministarstvu spoljnih poslova Srbije
Hrvatska je, koliko smo uspjeli rezimirati bez pomoći Ministarstva, na početku postupka 2004. preuzela zgradu ambasade u Parizu, a među jugoslavenskim predstavništvima koja su joj kasnije pripala su i ambasade u Beču, Den Haagu, Lisabonu, Tunisu, polovica ambasade u Alžiru koju je preuzela zajedno s BiH, ambasada i rezidencija u sudanskom Kartumu, generalni konzulati u Torontu i Santiago de Čileu, rezidencije u Madridu, Oslu, Helsinkiju, Stockholmu, Nairobiju te na Madagaskaru. Zajednički su u prodaju bile dane veće jugoslavenske ambasade poput onih u Berlinu i Bonnu, dok je Hrvatska sa svoje strane prodala preuzete nekretnine u Stockholmu, Helsinkiju, Oslu, Lisabonu i Torontu za 96,6 miliona kuna, te odlučila prodati one u Haagu i Madridu, vrijedne oko 10 miliona kuna.
Na osnovu sastanka u Skopju, ove godine bit će izvršena primopredaja još 11 objekata, procijenjene vrijednosti devet miliona dolara, od čega će Hrvatska dobiti četiri (2,5 miliona dolara), Slovenija tri (3,9 miliona dolara), a BiH dva (vrijednosti oko dva miliona dolara). Pod tzv. velikim kompleksima vode se nekretnine koje su svojom veličinom odgovarale državi poput Jugoslavije, ali danas premašuju potrebe manjih država nastalih njenim raspadom, pa je 2006. dogovoreno da će se one zajednički prodavati. Kako navode iz Ministarstva, na sastanku u Skopju su identificirane još tri nekretnine s kojima će se ići u prodaju, a to su jugoslavenski diplomatski kompleksi u Moskvi, Brasiliji i New Delhiju. Uz to je identificirano i nekoliko nekretnina sa spornim statusom za koje su sve države slijednice zajedničkom notom zatražile od država u kojima se ti objekti nalaze dostavu podataka o njihovom pravnom i činjeničnom statusu.
‘Osim navedenog, Zajednički odbor je utvrdio da postoje naznake kako su još neke nekretnine u inozemstvu bile u vlasništvu bivše SFRJ u diplomatsko-konzularnoj funkciji i stoga bi mogle biti raspravljene u okviru raspodjele sukladno odredbama Aneksa B Ugovora o pitanjima sukcesije. U tom smislu su dogovorene daljnje aktivnosti Zajedničkog odbora te pozvane sve države slijednice za dostavu informacija i relevantne dokumentacije (uključujući i Republiku Srbiju, kao zadnjeg posjednika dijela predmetnih nekretnina)’, navodi se u odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva.
Hrvatska je sa svoje strane prodala preuzete nekretnine u Stockholmu, Helsinkiju, Oslu, Lisabonu i Torontu za 96,6 miliona kuna, te odlučila prodati one u Haagu i Madridu, vrijedne oko 10 miliona kuna
Kako doznajemo iz Ministarstva, od nekretnina predanih Hrvatskoj obnovljena je zgrada u Beču koja se danas koristi za smještaj diplomatskih i konzularnih predstavništava, dok je pet spomenutih nekretnina prodano jer bi njihova obnova previše stajala.
‘Za preostale nekretnine raspodijeljene u vlasništvo Hrvatske u toku je postupak donošenja odluke o načinu korištenja, odnosno raspolaganja istima, primjerice da će se obavljati rekonstrukcije, adaptacije i iste preuređivati radi privođenja konačnoj namjeni za smještaj diplomatskih i konzularnih predstavništava ili prodaji, te će se, ovisno o tome, pokrenuti odgovarajući postupci’, ističu u Ministarstvu vanjskih poslova.
Kako za Novosti kaže Veljko Odaković, generalni sekretar Ministarstva spoljnih poslova Srbije, od predviđene zajedničke prodaje u narednom periodu moglo bi se dobiti oko 90 miliona dolara, od čega bi Srbiji moglo pripasti između 35 i 40 miliona dolara.
‘Ovih dana intenzivno se prikupljaju prve zvanične procene, odnosno na međunarodnom pozivu angažuju se međunarodne kuće za procenu tržišne vrednosti. Posle toga ulazimo u drugu fazu, gde ćemo na međunarodnoj berzi ponuditi te objekte na prodaju’, kaže Odaković, navodeći da je Srbija u sklopu postupka sukcesije nedavno predala Sloveniji konzulat u Sao Paulu i vilu u Brasiliji, čija je vrijednost milion dolara.
Osim spomenutih identificiranih nekretnina sa spornim pravnim statusom, neke od točaka sporenja među državama su i one oko pitanja međunarodnopravnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije, koju su činile samo Srbija i Crna Gora, sa SFRJ, kao i oko pitanja nekretnina koje potječu još iz vremena Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Postoje neslaganja i oko onih nekretnina koje nitko ne želi, kao i onih u koje su određene države ulagale značajna sredstva za održavanje. Kako kaže Rodoljub Etinski, šef srpske pregovaračke grupe, Vlada Srbije nakon 2000. godine odustala je od svojih zahtjeva na osnovu kontinuiteta Kraljevine Srbije s Kraljevinom SHS, što je otvorilo put daljnjem postizanju kompromisnih rješenja, koja znače i to da nitko nije sasvim zadovoljan postignutim. On dodaje da je nezadovoljstvo ranije postignutim rješenjima bilo razlog zbog kojeg je Hrvatska posljednja ratificirala Ugovor te da daljnji proces primjene sukcesije još uvijek opterećuju i usporavaju nezadovoljstva pojedinih ugovornih strana koja su postojala u trenutku potpisivanja Ugovora u Beču, a sada se nastoje realizirati provođenjem podjele mimo potpisanog teksta. Odalović dodaje da postoji niz objekata koji su sa strane Srbije istaknuti kao sporni.
‘To je na primjer onaj u Moskvi, jer mi želimo da se imovina u koju je Srbija najdirektnije uložila svoja sredstva izdvoji, a da predmet rasprave bude preostali deo. Pokušavamo da dokažemo da imamo pravo po osnovu reciprociteta i na veliki kompleks u New Delhiju, kao i na objekte u Sofiji i Bukureštu. Za ta dva objekta pokušavamo da dokažemo da je Srbija imala prava na njih još pre formiranja Kraljevine SHS’, kaže Odalović, navodeći da Srbija želi što prije da se neraspodijeljena imovina dodijeli državama nasljednicama, jer trenutno predstavlja ogroman trošak za Srbiju.
Naime, na osnovu Ugovora o sukcesiji Srbija je dužna čuvati i održavati objekte u dobrom stanju, iako ih mahom ne koristi. Odalović kao primjer štete za proračun Srbije navodi da održavanje objekata u New Yorku, Tokiju, Bernu i Bonu godišnje stoji 600.000 eura, pri čemu je sanacija u New Yorku koštala čak 2,7 miliona dolara.
‘Mi želimo da se što brže radi jer vreme sve više nanosi štetu objektima i potrebno je sve više sredstava’, dodaje Odalović, priznajući da se mnoga diplomatsko-konzularna predstavništva danas neracionalno koriste.
Zbog toga se predstavnici država slijednica nadaju da će se postupak, otkočen uspješnim sastankom u Skopju, sada ubrzati. Objekti koji još nisu podijeljeni nalaze se u Belgiji, Australiji, Danskoj, Italiji, Poljskoj, Švedskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Argentini, Boliviji, Brazilu, Urugvaju, Indiji, Indoneziji, Kambodži, Pakistanu, Etiopiji, Ugandi, Zimbabveu, na Cipru… po svim krajevima svijeta do kojih je dopirala nekoć moćna jugoslavenska diplomacija.
Neriješeni arhivi i privatna imovina
Od hrvatskih institucija nismo uspjeli dobiti odgovor o tome kako su prema Ugovoru o sukcesiji na koncu raspoređeni novac i zlato, jer su nam u Ministarstvu financija odgovorili da je za to nadležna Hrvatska narodna banka, dok su nas iz HNB-a uputili natrag na Ministarstvo. Nadalje, iz Ministarstva kulture dobili smo odgovor da se u dijelu Ugovora koji se odnosi na arhivsko gradivo niša nije riješilo.
‘U procesu sukcesije arhivskog gradiva još nije riješen niti jedan zahtjev. Dosadašnji tijek ne upućuje na to da će se u dogledno vrijeme ostvariti značajniji napredak, ukoliko se proces dodatno ne osnaži i ne usmjeri prema donošenju konkretnih odluka. Popis zahtjeva Republike Hrvatske upućen je 2006. godine i odnosi se na više od 700 fondova zbirki iz pedesetak ustanova, prije svega Arhiva Jugoslavije, Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, Vojnog arhiva i ustanova JNA te Jugoslavenske kinoteke’, navodi se u odgovoru Ministarstva.
U raljama politike potpuno je ostao neostvaren i Aneks G Ugovora, koji se odnosi na privatnu imovinu i stečena prava. Hrvatska kod primjene Aneksa G traži od Srbije sklapanje dodatnog bilateralnog ugovora, čiji je prijedlog Srbija na kraju i podnijela Hrvatskoj, ali ga ona još uvijek nije prihvatila.
