Nova runda sukoba između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića i ostatka vlade – prije svega ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana – odvila se više ne samo pred očima domaće, nego i europske javnosti. Milanović je prvo prošlog tjedna na pitanje kako će se Hrvatska postaviti u slučaju eskalacije krize na istoku Europe, odgovorio da – iako je vrhovni zapovjednik vojske – o tome "nema pojma".
"Gledam priopćenja u kojima NATO povećava prisutnost, šalje nekakve izvidničke brodove. Mi s tim nemamo ništa, niti ćemo imati ništa. To garantiram. Ne samo da Hrvatska neće slati vojnike, nego ukoliko dođe do eskalacije, povući će do zadnjeg hrvatskog vojnika", izjavio je predsjednik nakon posjete tvornici Kraš. Potom je rusko-ukrajinsku krizu ocijenio unutarnjom dinamikom vanjske politike, odnosno time da se sadašnja administracija u Washingtonu nalazi pod pritiskom "jastrebova". Dodao je da se sve događa u predsoblju Moskve te da se mora naći aranžman koji će voditi interesa o sigurnosnim interesima Rusije. Rušenje bivšeg pro-ruskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča nazvao je pučem "koji je poticala prvenstveno EU, a i SAD". "Ukrajini nije mjesto u NATO-u", rekao je predsjednik i usporedio poziciju Ukrajine s pozicijama neutralnih zemalja kao što su Austrija ili Finska. U nastavku je rekao i da je, osam godina nakon smjene vlasti u Kijevu, Ukrajina "i dalje jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu, ekonomski stagnira i nije dobila ništa od EU-a".
Čelni ljudi države diletantski pridonose eroziji ugleda RH, ako ga je uopće bilo, kaže Kovačević
Milanovićeve rečenice zbunile su Europu – ugledni portal Politico napisao je da "Hrvatska sije pomutnju s prijetnjom povlačenja jedinica u NATO-u", a njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung naveo kako su predsjednikove izjave izazvale veliku pozornost i u Rusiji i u članicama NATO-a "i zbog toga što ih se moglo shvatiti kao da će se Hrvatska generalno povući iz Sjevernoatlantskog saveza". Stavovi čelnika države su skandalizirali prozapadnu ukrajinsku vlast te je veleposlanica Hrvatske u toj zemlji Anica Djamić pozvana na razgovor. S druge je strane predsjednik postao zvijezda ruskih medija, uključujući i državnu međunarodnu TV mrežu Russia Today: "Konačno i jedan razuman europski lider", glasio je tamošnji komentar.
Premijer Plenković je Milanovićeve izjave objasnio "napadom šećera, dali su mu bombone u Krašu, prvo sam mislio da je to neki ruski dužnosnik". Ispričao se Ukrajincima, dok je Grlić Radman dodao da zbog njega "mora zvati gotovo svakog ministra drugih država i ispričavati se", a nedavno je dodao i da je Milanović "štetočina". Predsjednik je za premijera, pak, rekao da se ponaša kao "ukrajinski agent", a još u prosincu je njegov posjet Kijevu i angažman u krizi ocijenio kao "ogromno šarlatanstvo".
Zoran Milanović (Foto: Igor Šoban/PIXSELL)
Većina komentatora ocijenila je da Milanovićevi istupi izrazito štete ionako tankom kredibilitetu Hrvatske. Postavlja se pitanje i motivacije takvih istupa. Ukoliko se Hrvatsku vojsku želi držati daleko od ikakve krizne zone, daleko konstruktivniji pristup bio bi da se sa saveznicima tako nešto pokušalo ispregovarati u tišini. Također, ovo nisu prvi Milanovićevi vanjskopolitički šokovi: prije par mjeseci austrijske je mjere za necijepljene prozvao "fašizmom", a naročito je odiozno doživljen njegov komentar o Bosni i Hercegovini, kada je govoreći o šansama za građanski državu prozvao "dalekim snom, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, a onda parfem".
Malu zemlju teško da će itko ozbiljno shvaćati ako u međunarodnim odnosima ne govori jednim glasom, tvrdi Brala
- Mislim da su sve te izjave ponajprije sračunate na pribavljanje podrške u Hrvatskoj, kao i da su osobni razlozi i izrazita nesnošljivost prema premijeru i HDZ-u daleko važniji motiv u predsjednikovom djelovanju nego li interesi Republike Hrvatske. Ti motivi dominiraju nad sadržajem njegovih poruka. Mnogo toga što je on rekao zapravo je točno, no kontekst tih rečenica čini ih manje važnim u odnosu na njegovu glavnu namjeru, a to je na svaki način pokazati da je premijer nedostojan svog položaja i nekompetentan. Kad predsjednik Milanović upozorava da je američka politika prema Ukrajini uvjetovana i unutarnjopolitičkim odnosima u Washingtonu, to je točno, ali njegove vanjskopolitičke izjave su u još većoj mjeri uvjetovane njegovim nesnošljivostima na unutarnjopolitičkom planu – govori za Novosti nekadašnji veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević.
Odgovornost zbog nepromišljenih izjava nikako nije samo na predsjedniku, ističe analitičar, nego i na premijeru "koji govori na nešto diplomatskiji način, ali sadržaj njegovih poruka je jednako neprihvatljiv". Plenković poručuje da s predsjednikom neće razgovarati o vanjskoj politici i o problemima obrambenog sustava.
- Zabrinjavajuće Milanovićeve eskapade izrazito štete kredibilitetu države, ali štetu izazivaju i reakcije premijera koji ponekad zaboravlja svoje diplomatsko iskustvo pa svoju iritiranost predsjednikom iskazuje previše otvorenim riječima. Pogotovo je nedopustivo da niži funkcioneri poput ministara diskreditiraju predsjednika Republike, vrhovnog komandanta i ustavnoga sukreatora vanjske politike – dakle riječ je o Grliću Radmanu i ministru obrane Mariju Banožiću – kaže za Novosti Želimir Brala, nekadašnji diplomat u Brazilu i veleposlanik u Portugalu i Angoli. Ističe kako za malu zemlju može biti pogubno ako u međunarodnim odnosima ne govori jednim glasom, jer "teško da će je itko ozbiljno shvaćati".
Božo Kovačević (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)
- Zaista bi bilo nužno da predsjednik države i premijer interese države pretpostave osobnim animozitetima i da zajednički dođu do vanjskopolitičkih stavova koje diplomacija može promovirati ili braniti. Uostalom, sukreiranje vanjske politike je i njihova ustavna obaveza. Vanjskopolitički stavovi moraju biti rezultat dogovorene politike, bez obzira na to tko je u parlamentarnoj većini, a tko izvan. Ako nesuglasice ili sporna pitanja i postoje, one ne smiju biti javne. To je zrelo poimanje demokracije i države uopće – dodaje Brala.
Kovačević smatra da obojica čelnih ljudi države znatno pridonose eroziji ugleda RH - "ako ga je uopće bilo" – i da je riječ o diletantizmu, koji utoliko više iznenađuje zato što obojica dolaze iz diplomacije.
- Morali bi poraditi na usuglašavanju stajališta i u skladu s tim definirati vanjskopolitičku i obrambenu strategiju. Trenutno napadajući jedan drugog i domaćoj i međunarodnoj javnosti pokazuju da mi te strategije nemamo. Dobar dio toga što je Milanović poručio može biti dio interne rasprave predsjednika, premijera, ministra vanjskih poslova, šef obavještajne službe i ponekih savjetnika, i onda se donosi zajedničko stajalište koje iznose svi čelni ljudi države. Kod nas takvih sastanaka ni komunikacije nema, pa predsjednik i premijer iznose svaki svoje stajalište – nastavlja Kovačević.
Zanimljivo je primijetiti da Plenković svoju političku poziciju gradi i na stvarnom ili navodnom ugledu u europskim krugovima. Toliko se hvalio dobrim odnosima s čelnim ljudima EU Charlesom Michelom i Ursulom von der Leyen da je javnost to počela doživljavati blago komičnim. Istovremeno se snažno angažirao oko Ukrajine. Njegov interes za tu zemlju seže još iz doba kada je u Europskom parlamentu bio predsjednik Delegacije za Ukrajinu. Međutim, retorika kojom se Kijevu neprestano nudi "hrvatski model" mirne reintegracije u znatnoj je mjeri obmanjivanje i naše i ukrajinske javnosti, jer su Hrvatska i Srbija, odnosno tada SRJ, 1995. i Ukrajina i Rusija danas dvije neusporedive situacije. Ukratko, kao da i Plenković vanjsku politiku instrumentalizira za potrebe unutarnjopolitičkih, a možda i osobnih ciljeva.
Želimir Brala (Foto: Porfirio Silva)
- To je točno, s tim što je politički stil predsjednika izrazito populistički, dok je Plenkovićev eurobirokratski. U natjecanju tih dviju koncepcija na domaćem terenu nedvojbeno će pobijediti predsjednik. No oboje je neozbiljno i pokazuje da je Hrvatska nefuncionalna država. Iz dosadašnjeg iskustva proizlazi kako su izgledi da se njih dvojica uskoro urazume maleni. Stoga mogu samo reći da je prava sreća za nas što nam trenutno ne prijeti nikakva izravna vanjska opasnost i što u svjetskoj politici ništa ne ovisi u RH. U suprotnom bi se sustav međunarodnih odnosa u potpunosti raspao – komentira Kovačević situaciju u kojoj je državna vanjska politika talac lične netrpeljivosti dvojice političara.
Sukob oko politike prema Ukrajini tek je jedna od vanjskopolitičkih tema koju su obilježile ozbiljne nesuglasice. Nedavno smo svjedočili žestokim okršajima oko nabavke američkih oklopnih vozila Bradley M2A2 ODS, kao i ratu oko pitanja tko bolje zastupa interese bosansko-hercegovačkih Hrvata. Sposobnost Hrvatske da uopće artikulira i komunicira vanjsku politiku opterećuje nemogućnost Pantovčaka i Banskih dvora da se dogovore oko liste ispražnjenih veleposlaničkih mjesta. Hrvatska već godinu dana nema veleposlanika u Francuskoj – jednoj od dvije najvažnije zemlje EU, koja k tome upravo predsjeda Unijom, a tek nešto kraće nemamo ambasadora u Litvi i Vatikanu. Prošle godine je lista oko koje se trebalo dogovoriti obuhvaćala dvanaest veleposlanika, konzula i drugih diplomata, međutim od početka 2022. radi se o ukupno 38 ispražnjenih mjesta, jer je brojnima istekao mandat – uključujući i diplomate u Londonu, Washingtonu, Rimu, Budimpešti i NATO-u, odreda važnim lokacijama.
- Maloj zemlji poput Hrvatske je posebno važno da u ambasadama ima imenovane sve diplomate. Diplomati nižega ranga nikada nemaju jednak pristup sugovornicima kao ambasadori. Nadalje, hrvatska diplomacija je kadrovski skromna. Nije isto ako neko vrijeme mi nemamo ambasadora u ambasadi koja često pored ambasadora ima samo jednoga diplomata nižega ranga ili ako je riječ o američkoj ambasadi, jer su poslanstva velikih zemalja i veliki pogoni koji uvelike i sami funkcioniraju – komentira Brala.
Florian Bieber (Foto: Uni Graz)
Istovremeno je pitanje "što bi ti diplomati mogli komunicirati diplomaciji zemlje-primateljice i kolegama u diplomatskom koru – i jedno i drugo formira mišljenje o Hrvatskoj – sve i kada bi bili imenovani." Naime, ako naše diplomate pitaju zašto je hrvatski predsjednik rekao da je Austrija fašistička, a Ukrajina korumpirana, ili da našim susjedima treba mnogo sapuna – "vjerojatno bi se svaki diplomat mogao samo mucajući izvući iz te situacije u koju je doveden." Prema pisanju medija, među Milanovićevim kandidatima za ispražnjena mjesta su bivši SDP-ov ministri Ranko Ostojić koji je previđen za veleposlanika u Kataru i Mihael Zmajlović (Crna Gora) i povjesničar Ivo Goldstein, kojeg Milanović namjerava poslati u Grčku. Iz Vlade su za veleposlanika u SAD predložili Vladimira Drobnjaka, u Vatikan Davora Ivu Stiera, a u Francuskoj Miru Kovača. Zapelo je na tome što je Plenković odbio Milanovićev popis, a Grlić Radman je, primjerice, protiv Goldsteina zato što je ovaj dok je bio ambasador u Parizu u uredu držao Titovu sliku, a i inače je "pisao protiv prvog hrvatskog predsjednika", odnosno Tuđmana. Međutim, ukoliko se želi izbjeći da vanjskopolitički kapaciteti zemlje upadnu u još veću paralizu, dogovor će morati biti postignut.
- Očito je da se premijer inati, jer ignorira činjenicu da je sukreiranje vanjske politike izravna ustavna ovlast predsjednika republike. Ne može se lista veleposlanika odrediti samo tako da premijer pošalje popis predsjedniku na potpis. Sama činjenica da na svaku vjerodajnicu predsjednik daje potpis znači da popisi moraju biti usklađeni. Premijer odbija to učiniti, što je neozbiljno – zaključuje Kovačević.
Za mišljenje o vanjskopolitičkom položaju Hrvatske zamolili smo i Floriana Biebera, upućenog poznavatelja balkanske političke scene i ravnatelja Centra za studije jugoistočne Europe u Grazu.
- Milanovićeve izjave u Austriji svakako izazivaju iznenađenje jer je riječ o prijateljskoj zemlji, međutim ne uzimaju se kao prijetnja dobrim odnosima jer je jasno da to nije većinski stav. Više se doživljavaju kao da on gubi kontakt s realnošću. Sve skupa se čini kao "zemanifikacija" Milanovića. Miloš Zeman je na mjesto predsjednika Češke također izabran kao socijaldemokrat, ali se pretvorio u proruskog populista čudnih stajališta, koja nakon nekog vremena nitko nije shvaćao ozbiljno. Što se tiče izjava oko Ukrajine, pretpostavljam da međunarodni akteri polaze od toga da Vlada ima posve drugačiji stav i da Milanović do neke mjere ne predstavlja Hrvatsku. S druge strane činjenica je da on ima značajnije ovlasti no predsjednici nekih drugih članica. To utječe na gubitak povjerenja u zemlju – obrazlaže Bieber.
Glavni je problem što uopće nije jasno što su hrvatski vanjskopolitički stavovi, niti što Zagreb uopće želi. Jedina zemlja na koju određeni utjecaj postoji je BiH, a tu se stav Hrvatske doživljava kao problematičan zato što je fokusiran isključivo na jedan narod.
- Van toga ne vidim neku ulogu Hrvatske. Čak i kad govorimo o proširenju Unije na zapadni Balkan. Hrvatska s jedne strane taj proces jako podržava, a s druge ima niz otvorenih pitanja s BiH i sa Srbijom. Nije jasno bi li to miješanje bilateralnih problema i EU-integracija završilo kao u slučaju Bugarske, koja zvanično radi na integraciji Balkana, ali u praksi taj proces blokira. Ne vidim da postoje druga područja u kojima je Hrvatska vidljiva ili ima jasnu politiku. Čini se da angažman premijera Plenkovića u Ukrajini ima unutarnjopolitičku svrhu. Ako pogledamo međunarodni nivo, od svih članica EU najmanje se spominje Hrvatska kao zemlja koja u aktualnoj situaciji ima neku ulogu. Za Zagreb bi bilo najbolje da djeluje u okviru NATO i EU, samostalno će teško imati utjecaja – zaključuje Bieber.
