Srednja klasa u nas, posebno njezin kreativni odjeljak, nedvojbeno je u krizi. Demokratski optimizam i atmosfera inkluzivnosti, što su koliko-toliko razvijale prethodne kulturne administracije, zamijenjeni su HDZ-ovom kulturnom politikom uskogrudnog i rigidnog dogmatizma. Kultura je bila prvo što su nastupajući nacional-populisti odlučili staviti pod kontrolu. Možda je ispočetka kod liberalnijih kulturnjaka i bilo mjesta naivnom optimizmu da ih metla nove vlasti neće pomesti, ali ova je ubrzo dala do znanja da je jedino što je zanima kulturni diskontinuitet.
Kulturnjake u nas inače ne resi neki posebni politički ratio. Obično su dosad politiku promatrali s komforne udaljenosti, najčešće su pokazivali antipatiju prema bilo kakvom i bilo čijem političkom entuzijazmu i nisu se dali posebno smetati političkim angažmanima. Štoviše, kad bi se među njima kojim slučajem pojavio kakav visokopolitizirani kulturnjak, poput donedavnog ravnatelja riječkog HNK-a Olivera Frljića, kulturni bi snoberaj na to obično odgovarao frktanjem nosa. Druga je metoda bila ni lijevo ni desno, ni crveni ni crni. Jedan od primjera za to je i skladba Hladnog piva ‘Politika’, u kojoj se lirski subjekt žali da ga je ‘politika u životu uvijek pratila u stopu’. Danas, 17 godina poslije apolitične ‘Politike’, Mile Kekin se politički osviješteno oglašava s novošću da su ipak ‘njegovi pobijedili ‘45’. Dakle kad je mečka zaigrala i pred njihovim vratima i kad je stigao napad na tzv. naš način života, onda se – barem djelomično i vjerojatno samo privremeno – napuštaju dominantne karakteristike tog načina života: blaziranost, karijerizam, samopromocija, dezinteres za svijet i politička miopija. Usput se zatomljuju i dosadašnji međusobni rivaliteti, kao što se u drugi plan stavlja i do danas dominantni oblik samorefleksije kulturnog sloja – glumljeno otpadništvo. Tako se apostazija, kao vrhunac refleksije u kulturnjaka, zamjenjuje društvenim angažmanom.
Nesporazumi kulturne klase i politike počeli su nešto ranije, onda kad je kulturnjake razočarala treća opcija kojoj su mnogi od njih, u svom bijegu od bipartizma, dali svoj glas. Desni dio glasača svoje razočarenje u mostovski treći put kompenzira tako što krivce, bilo za svoj loš odabir, bilo za krizu općenito, nalazi u komunističkoj, jugoslavenskoj ili migrantskoj kontaminaciji društva. Zato traže provođenje politike predostrožnosti prema svima njima, posebno prema komunistima, a oslonac za svoje akcije nalaze u religioznom konzervativizmu i neupitnim moralnim autoritetima. Pritom se služe strategijom konfrontacija i tenzija.
Lijeviji dio razočaranih trećeputaša u svom odgovoru na krizu oslanja se na anarho-spontane, ad hoc organizirane kampanje i inicijative, koje su usmjerene, prije svega, protiv desnog ministra kulture. Lijevi trećeputaši, što u razumljivom strahu za vlastiti socijalni status, a što zbog iskrenog razočaranja u novu filoustašku nomenklaturu, spas traže u nostalgiji za intervencionističkom državom, barem za njih kao povlaštenu klasu. Oni bi da se i dalje nastavi s dosadašnjom praksom kulturnog administriranja, da i dalje ostanu pod institucionalnim patronatstvom, a sve zato jer smatraju da bi zato što vrše kulturnu reprodukciju društva zasluživali manje-više neometan pristup fondovskim sredstvima.
Kulturna liberalna ljevica je u početku ovih promjena bila u nevjerici i defanzivi, da bi se sad naglo mobilizirala. Pa tako imamo situaciju da nekad samoživi glumci sad predvode burne prosvjede, da do jučer politički nezainteresiran komičar danas drži bukvicu šovenima zbog njihovog hrvatovanja, da se već odavno deklasirani novinari napokon autaju i javno progovaraju o svojoj proletarizaciji i da nekadašnje mlade nade zagrebačkog glumišta, koje su svojedobno dizale ratni moral vojnicima i naciji pjevajući nacifrontovsku baladu ‘Lili Marlen’, danas pjevaju ‘Ay Carmelu’. Za početak, ni to nije malo!
