Istraživač i pisac Mihajlo Pantić cijeloga se života bavi pripovijedanjem. Bilo da to čini s profesorske katedre, bilo pišući o pripovijedanju, bilo stvarajući priče kao pripovjedač. Objavio je petnaestak zbirki priča, a njegove znanstvene i stručne knjige o pripovijedanju i književnosti teško je i pobrojati. Nije stoga vrlo neobično da je odlučio napisati knjigu kao što je knjiga "Priče o piscima". Neobična je to knjiga, jer su svi glavni likovi svih priča u njoj – pisci. A pisac je i sam pripovjedač. Knjiga obuhvaća trideset devet priča. Otvara se pričom o Ivi Andriću, a završava pričom o Borgesu, koja je naslovljena "Borges?", s upitnikom o kojem će biti riječi nešto kasnije.
Sve su priče u ovoj knjizi kratke, sažete, zgusnute, s vrlo vješto izvedenim poantama, obratima, zaključcima, epilozima – u maniri iskusnoga, vrsnoga pripovjedača kratkih priča. Ove priče demonstriraju majstorstvo svoga autora, koji o žanru kratke priče zna i teorijski i praktično sve što se o tome valjda uopće može znati. Priče su vjerne poetici koju poznajemo godinama kod Mihajla Pantića – posjeduju svojevrsni novobeogradski spleen, finu melankoliju, intelektualni eskapizam, autoironiju i humor. Likovi su u njima vrlo živopisni i možemo reći da je Pantić ponudio čitatelju čitavu panoramu, galeriju likova pisaca, koja se ne ograničava na srpski kulturni prostor nego, primjerice, uključuje i Krležu, Aleša Debeljaka, Branka Čegeca, Edu Popovića, Isaka Baševisa Singera i spomenutoga Borgesa. Od srpskih pisaca prisutni su klasici, ali ne svi, i mnogi Pantićevi suvremenici. Nemoguće je znati zašto Pantić nije uvrstio, primjerice, Lazu Lazarevića, Stankovića ili nekog trećeg, ali to čitatelju uopće ne smeta – čitanje ove knjige bilo bi čisti užitak i da su u nju uvršteni samo apartni pisci za koje nikada nismo čuli.
Knjiga se otvara pričom o Ivi Andriću, iz koje izdvajam post scriptum, jer ističe jedan važan aspekt Andrićevog stvaralaštva, koji je nedovoljno istaknut i valoriziran od strane akademske kritike: pripovijedanje o tamnoj strani erosa. Pantić naglašava da je andrićologija u grešci i zabludi jer šuti o toj temi, zato što je veličinu i estetsku vrijednost nekog pisca (ne samo Andrića) moguće potvrditi i snagom i uspjelošću njegova nastojanja da nam riječima, u imaginativnoj formi, predstavi i osvijetli najdublje, najtamnije, najzagonetnije predjele ljudske duše – da nas primakne razumijevanju onoga što nas nadilazi, određuje i obilježava, a to je u prvom redu (ne)mogućnost kontrole naših nagona.
Krleža je u Pantićevoj vizuri jedan od onih velikih pisaca koje nitko ne čita. "Preobimni su, preduboki, suviše gusti i spori za ovaj današnji svet, suprotan od svih tih atributa." Prvi dio priče o Krleži tematizira njegovu radikalnu nepročitanost, dok je drugi posveta Krleži: krležijanski ispripovijedana priča "Noć kada sam usnio Krležu ili Fric u bunilu". Kada pak pripovijeda o Vinaveru, Pantić stvara zaumnu situaciju dijaloga Vinavera i samoga sebe, u kojoj Vinaver govori Pantiću da svakako pozdravi Gojka Tešića…
Branko Ćopić je iz Pantićeve perspektive "postojanost srpske književnosti 20. veka". On ga vidi u prvom redu kao lirskog pjesnika, bez obzira na to piše li pjesmu, roman ili priču. Pišući o Ćopiću, Pantić piše o odnosu prema književnoj tradiciji: "Pisati priče, danas, posle velikih naših pripovedača, a srpska književnost je, neka se drugi ne naljute, prevashodno pripovedačka, znači, pre svega, pisati sa svešću da se mora biti dostojan tradicije koja nam prethodi."
Priča o Pekiću, pod naslovom "Okean Pekić", priča je o njihovim susretima, Pekićevom gospodstvu, talentu i važnosti za srpsku književnost. Priča o Dragoslavu Mihailoviću pripovijeda o važnosti romana "Kad su cvetale tikve"; riječ je o romanu o poznatome, Pantićevom svijetu. Radomiru Konstantinoviću Pantić ispisuje tihi memento, a o Živojinu Pavloviću pripovijeda duhovitu anegdotu: na književnoj večeri ga je netko zamijenio za Milorada Pavića i to dovodi do niza dosjetki između njih dvojice, što rezultira rađanjem prijateljstva. Za Milorada Pavića Pantić piše: "Bože, lijepe li rečenice u toga čovjeka." Kada piše o Dušanu Kovačeviću, zaključuje da je pravi dokaz važnosti, popularnosti i utjecaja nekog pisca činjenica da su njegove rečenice sišle u usmenost. Na takvu misao ga inspirira grafit "Iskopaće njega Bili", koji ugleda na demonstracijama protiv vlasti 1996. godine u Beogradu. Zapis o Davidu Albahariju donosi, po Pantićevom sudu, opsesivno mjesto Albaharijevog pripovijedanja: "D. A. čvrsto veruje da je stvarno, dubinsko razumevanje među ljudima nemoguće, jezik je prepreka, granica koju brbljanjem samo varljivo prekoračujemo, a, zapravo, oko sebe dižemo neprozirni, nevidljivi i utoliko neprobojniji zid znakova." Kada piše o Svetislavu Basari, Pantić piše o srodnosti njegovoga karaktera i njegove proze – o dijalektici, paradoksu i nepredvidljivosti. U priči o Basari umeće priču u priči, kao posvetu – slično postupku koji pronalazimo u priči o Krleži.
Knjiga Pantićevih priča završava se zapisom o Borgesu. U njemu se tvrdi da Borges kao osoba nikad nije postojao; postoji samo kao ime književnosti. Književnost i jest glavni lik ove knjige. Ona je sastavljena od malih ekskursa o književnosti, portreta pisaca, fikcionaliziranih biografija i "pravih" malih priča. Riječ je o multižanrovskoj knjizi koja pripovijeda priču o književnosti, piscima, pisanju i čitanju. A "pisanje je upravo to, uvek novo izmišljanje nade", zaključuje Pantić pišući o prozi Ede Popovića. Čitanje knjige Mihajla Pantića ostavlja na čitatelja dojam da su književnosti ovih naših bivših prostora velike i važne. To je možda ta nada o kojoj Pantić ne prestaje pripovijedati.
