Stevan Tontić pjesnik je i pisac isprekidane biografije. Prije rata živio je u Sarajevu i radio kao urednik u izdavačkoj kući, potom odlazi u višegodišnji egzil u Njemačku i vraća se u Sarajevo 2001., gdje živi do 2014., kada se nastanjuje u Novom Sadu. Objavio je trinaest pjesničkih zbirki, autor je romana "Tvoje srce, zeko" (1998.) i putopisne knjige "Ta mjesta" (2018.). Sastavio je antologije novijega pjesništva Bosne i Hercegovine (1990.) i modernog srpskog pjesništva od Kostića i Ilića do danas (1991). Knjige eseja "Jezik i neizrecivo" i "Po nalozima poezije" objavljene su u okviru "Izabranih djela" (Sarajevo, 2009.).
U uredničkom komentaru novim pjesmama Stevana Tontića, knjizi "Opsada moga Ja", Gojko Božović ističe da nove pjesme Stevana Tontića sažimaju i izražavaju uskomešali i uzdrhtali osjećaj svijeta – dok je svijet prepun opasnosti i nesigurnosti, čovjek je sveden na izdvojeno i opsjednuto "Ja". To "Ja" predstavlja čitav njegov dostupni svijet; sve što misli i vjeruje; sve što zna i sluti; ono što ga spašava i ono od čega strepi. Božović ističe da su Ja i drugi – mnoštveni i raznoliki, bliski i daleki, srodni i otuđeni. U skoro svakoj Tontićevoj pjesmi gnijezde se strah i nemir i produbljuju u pjesničkim dijalozima sa smrću. Tontićeve pjesme su svjedočanstvo povlaštenih i izuzetnih trenutaka u kojima se isključuje zabrinuto trajanje. "Ako prema početku tog sveta vode sećanja, najčešće porodična i autobiografska, od kraja tog sveta svedenog na opsednuto 'Ja' deli još samo čudo ljubavi kao poslednje čudo spasa", zaključuje Božović.
Pjesnička zbirka "Opsada moga Ja" otvara se četirima citatima koji su u specifičnom značenjskom odnosu prema naslovu knjige i njezinom sadržaju: to su citati Knjige Izlaska (Ja sam Onaj koji jesam), Đorđa Markovića Kodera (Ja u Alfi, a alfa u Slovu, / a Slovo u JA, u mom srcu sja.), Rimbauda (Jer JA, to je neko drugi) i Benna (Sneg, ruže, il' morska širina - / povenu sve što cva, / dve stvari tek ima: praznina / i žigosano Ja.) Ovi citati svojevrsni su moto zbirke i ocrtavaju njezine semantičke koordinate: tekst koji slijedi kretat će se područjima identiteta, upisivanja jastva u jezik, odnosa jastva i drugosti, prazninom i sebstvom opterećenim prošlošću. Prološka pjesma zbirke, "Krštenje", svojim posljednjim trima strofama ustrojava značenjski univerzum ciklusa što slijede: Otad je prošao jedan ljudski vijek, / A ja još sanjam kako kroz oluju / Idem u susret sa svojim krstom / U nekoj crkvi nakraj svijeta. / Idem, neumorno idem, / Zaboravljajući da mi je krst / Odavno izrastao iz krvi i mesa / Na pogrbljenim leđima. / Vučem svoj prvi blagoslov / Prema posljednjoj stanici.
Prvi ciklus, "Smrt i vaskrsenje" ("Iz moga prvog života") donosi tako pjesmu "Smrt i ja", koja pjeva o suživotu sa smrću – o smrti koja je utjelovljena i srođena s pjesničkim subjektom. Smrt je samo prevodilja / Između dva nagluva carstva. Pjesnik pjeva o poništavanju sebe i o "ja" kao teoremu ("Ja, avet"). U pjesmi "Onijemio pa propjevao" lirski subjekt svjedoči da nije mogao ni govoriti ni pjevati međ leševima sugrađana, a onda je odjednom njegov glas počeo pjevati nezavisno od njega po nekoj višoj zapovijesti. On ni danas ne zna koja ga je ako ne velika ljubavna sila uspjela prenuti iz smrti i izvesti na pravi put. Pričinjava mu se da njegova pjesma prodire u gluve uši vaseljene.
Drugi ciklus, "Opsada moga Ja" ("Iz moga drugog života") postavlja pitanja: Jesam li još uvijek Ja, / Jesam li i danas čovjek? U pjesmi "Hoće da me umnože" uznemiruje ga glas koji drži da je alternativa njegovome "Ja". Pjesnik pjeva o unutrašnjoj "petoj koloni" u pjesmi "Pod opsadom unutrašnjih zavjerenika". Riječ je o podmukloj opsadi iznutra; to su lažni prijatelji njegovoga "Ja": Osjećam da me družina / Danonoćno podriva. Ciklus završava pjesmom Identitet: Noćas mi neki zao demon, / Dobaci u brišućem letu: / Srbi su se, ako nisi znao, / Odavno utvrdili u svom / Nacionalnom Identitetu. / Ili svojski ginu u ratovima, / Il' su izbjeglice i prognanici. / Ostali rade u Sanitetu.
Treći i četvrti ciklus ("Sigurna kuća" i "Ljubavna glad") kraći su opsegom – obasižu zajedno trinaest stranica zbirke. Svaki obuhvaća po pet pjesama. Pjesma "Sigurna kuća", naslovljena kao ciklus, sastoji se od samo tri stiha: Moje srce – / Sigurna kuća / Za Raspetoga. Srce je u ovom ciklusu jedino mjesto u koje njegovi đavoli i pali anđeli ne mogu prodrijeti. Srce je tvrđava na koju se uzalud nasrće. U pjesmi "Tvrđava srca" pjesnički subjekt iskazuje žaljenje nad ludim jurišnicima i odaje poštu svakom palome. Najbolje egzistencijalno rješenje koje je pjesnik našao za samoga sebe jest da bude utvara – tako se niko nikome / ne mora da udvara. Ciklus završava konstatacijom Vrijeme je ništa, postoje trenuci. Posljednji ciklus zbirke, "Ljubavna glad", otvara se pomalo bogohulnom pjesmom "Volšebne sandale", koja pjeva o zanosnim sandalama jedne kaluđerice, koje pozivaju na erotsku igru. A kad se u mostarskom hotelu / poslije popijene boce vina / Probudih u osvit novog dana, / Vidjeh u magnovenju volšebne sandale / Kako izađoše kroz zatvorena vrata / Iz sobe u kojoj sam, nema sumnje, / Prenoćio sasvim sam. Ciklus se zatvara pjesmom "Mala svjetiljka", koja govori o dragoj čiji se lik javlja iz igre sjena na zidu. Atmosfera ove pjesme podsjeća na klasike srpske poezije – Jakšića i Kostića. Završni stihovi ove pjesme, ujedno i završni stihovi zbirke glase Ne bih volio da se po mraku / Od ovog svoga zbjega oprostim.
Knjiga "Opsada moga Ja" Stevana Tontića spaja na uspješan način klasično i moderno, tradiciju i suvremenost: riječ je o pjesniku koji progovara iz tradicije, oslonjen na nju, uronjen (možda čak i do vrata!) u nju, ali svejedno pravi moćne i snažne zaveslaje kojima njegovo "Ja" pliva kroz to opsadno stanje i isplivava u samo njemu svojstvenu suvremenost, koja uspostavlja kontinuitet diskontinuiteta – kako jedne pjesničke biografije, tako i jednoga, samo naizgled, rasutoga "Ja" pod opsadom. Jedina prava opsada koja se u ovoj poeziji događa opsada je jezika.
