Petar Zec, redatelj, pisac i sveučilišni profesor, autor je knjige "Senzualnost pisanja", koja objedinjuje devet njegovih tekstova, uglavnom ranije objavljenih u periodici ili napisanih prigodom određenih kulturnih događaja. Teme kojima se Zec bavi su mahom kanonski pisci srpske književnosti: sveti Sava, Jovan Sterija Popović, Petar Kočić, Radoje Domanović, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić. Uz analize i komentare ovih pisaca i njihovoga mjesta unutar srpske, ali i europske i svjetske književnosti, Zec piše i sintetičke oglede.
Tekst o svetom Savi donosi tezu da su putovanja arhiepiskopa Save Nemanjića u Jeruzalem i Svetu zemlju bila radi hodočašća i molitve, ali i diplomacije da kroz razgovore i zajedničke crkvene službe s istočnim patrijarsima ojača ugled i utjecaj novostvorene autokefalne pravoslavne srpske crkve. Sveti Sava, izuzetna ličnost jednog doba, za sva vremena ostavio je trajan i neizbrisiv trag vjerskom posvećenošću i državotvornim radom bivajući uzorom, uporišnom točkom i "putokaz vo vjeki vjekov", završava Zec svoj osvrt i suočava nas s temeljnim problemom svoje – inače – kvalitetne i vrijedne knjige: pomalo patetičnim patriotizmom. Svi tekstovi koji slijede pokazuju dvojnost: s jedne strane, velika prednost im je što smještaju srpsku književnost i kulturu u europski i svjetski kontekst, a s druge strane, često zapadaju u sentimentalno domoljublje.
Možda ponajbolji tekst u knjizi članak je o Ivi Andriću. Primjerice, Zec čita "Prokletu avliju" kroz opću polaznu ideju dramaturške poetike orijentalnog teatra sjenki, zasnovane na specifičnoj tehnici
Zec ističe da je Jovan Sterija Popović, rodonačelnik srpske komediografije, među prvima uveo temu lažnog rodoljublja, kako u srpsku, tako i u svjetsku dramaturgiju. Zec ustvrđuje – opet pomalo patetično – da Sterija prosvjetljuje "svoj hajdučki narod" ujedinjavanjem državotvorne, političke i pjesničke uloge u misiji duhovnog uzdizanja. Za Zeca je Sterija melankolik koji je najuspješniji u komedijama. Zec iznosi jednu zanimljivu i radikalnu tezu: "Rodoljupci" predstavljaju svojevrsni nagovještaj Genetovog teatra apsurda ("Balkon"). Za Zeca je Sterija jedan od najznačajnijih ljudi iz srpske političke i kulturne povijesti koji je "pomogao zaostalom otečestvu" da uđe u zajedničku obitelj naroda europskog civilizacijskog kruga.
Kočić, u interpretaciji Zeca, postaje figura pisca koji je u srpsku i europsku književnost uveo sasvim nove motive – upečatljive prkosne gorštačke likove, živopisne pejzaže divlje ljepote, sočan narodni jezik i pripovjedački lirizam. Domanović je za njega pak autor čiji su naslovi prepisani iz budućnosti. Crnjanski je u njegovoj interpretaciji onaj koji "leprša (…) nad otečestvenom Srbijom u kojoj sve počiva i nestaje u snu bola i slasti."
Možda ponajbolji tekst u knjizi članak je o Ivi Andriću. Primjerice, Zec čita "Prokletu avliju" kroz opću polaznu ideju dramaturške poetike orijentalnog teatra sjenki, zasnovane na specifičnoj tehnici. Ovaj kratki roman vidi kao umjetničko plodotvorno prožimanje kulturnog iskustva Istoka i Zapada u okviru Andrićevog djela. Simbolično-arhetipska interpretacija koju daje Zec polazi od teze da je sjenka antipod svjetlosti i simbolizira sliku nestvarnog, promjenjivog i nestalnog; sjenka je druga priroda bića i stvari i predstavlja magično djelovanje ljudskog tijela i esenciju njegovog bića. Andrićev roman počiva na ustrojstvu međusobno ovisnih korelata svjetlosti i sjenke, dobra i zla; na principu oprečnosti i dvojnosti.
U eseju "Bolest kroz vrata umetnosti" Zec istražuje živote klasika koji su imali sklonost ka mračnom načinu života, "potrebu za seksualnim uzbuđenjima sa kurvama i razvratnim ženama uz opijate, drogu, alkohol, polne boleštine koje su ih dovele do tragedije ludila i smrti", pa se tako bavi Shakespeareom, Wildeom, Baudelaireom, Maupassantom, Lautrecom, van Goghom, Schubertom, Schumannom, Nietzscheom i Joyceom.
"Eros i tanatos na pozornici" tekst je koji je Zec napisao za simpozij Senzualnost pozorišta. U njemu odabire primjere iz svoje spisateljske redateljske teorije i kazališne prakse, a u završnom, naslovnom eseju knjige ispisuje autopoetički tekst. Pisanje se u ovom finalnom eseju – kao i svako stvaranje – promatra kao erotski čin komunikacije.
Knjiga "Senzualnost pisanja" možda nije ono što bi čitatelj očekivao kada ugleda takav naslov (zadnje što očekujemo kao asocijaciju na senzualnost pisanja su sveti Sava i Radoje Domanović), ali je vrijedna čitanja ponajviše zbog toga što njezin autor sve srpske pisce i njihova djela o kojima piše stavlja u europski i svjetski kontekst. To je hvalevrijedna gesta svakog istraživača takozvanih malih književnosti i ujedno razlog zašto autoru ipak treba progledati kroz prste kad zađe u područja rodoljubive patetike i začudnih zaključaka poput: "Danas smo i mi došli na red da nas čipuju i vakcinišu kontrole radi." Drugim riječima, kad bismo maknuli čipiranje i patriotizam, bila bi ovo vrlo korisna knjiga za svakoga koga zanima europski i svjetski horizont srpske književnosti. Rodoljubivo čipiranje kod Zeca je često neodvojivo od hermeneutičkoga žara, ali pažljiv čitatelj usmjerit će pažnju na ono što je bitno: njegovo čitanje književnoga teksta. Vo vjeki vjekov.
