Početkom jula u beogradskom naselju Palilula zatvoren je Kolektivni centar Krnjača: ondje su, u nekoliko oronulih baraka između romskog naselja i odlagališta otpada, dva desetljeća i dulje životarile najnemoćnije žrtve ratne tragedije devedesetih, oni koji nakon protjerivanja iz svojih domova širom bivše državne zajednice nisu imali kamo i koji su vjerovali da će im Krnjača biti tek privremeno rješenje. Mnogima od njih, nažalost, to je bila i posljednja životna destinacija…

Nakon zatvaranja Krnjače, ostaju tek sjećanja na potresne sudbine njezinih stanara, zarobljenih u sretnijim uspomenama i manje sretnoj sadašnjosti.

- Petnaest smo godina u devet kvadrata. To je žalosno. Mi smo u jednom getu. To je pasji život - govorio je prije nekoliko godina srpskim medijima Budimir iz Peći, koji je u Krnjači živio sa 25-godišnjim sinom studentom. Supruga mu je umrla, pa su životarili od 150 eura očeve penzije. Puno bolje nije bilo ni Miroslavi iz Daruvara, koja se godinama u Srbiji borila za novi život radeći svakojake poslove, no na kraju je bila primorana doći u Centar.

U Krnjaču je nakon velikih poplava 2014. smješten i dio stradalih stanovnika Obrenovca, a počeli su pristizati i izbjegli nesretnici s Bliskog i Srednjeg Istoka, koji su to utočište nastojali izbjeći u širokom luku

- Važno je da imamo grijanje, da imamo šta pojesti, da imamo hljeba. Sve je zbilja u najboljem redu – optimistično je zborila nekadašnja zubna tehničarka, a danas već starica do krajnosti skromnih ‘prohtjeva’. Baki Jeli koja je početkom devedesetih napustila Zagreb, Centar je predstavljao točku sigurnosti, ali i mjesto osobne tragedije, na kojem je izgubila sina.

- Umro je od srčanog udara 2000. godine. Nije mogao podnijeti da mu obitelj živi u takvim uvjetima, bilo ga je sram i to mu je narušilo zdravlje – kazivala je onima koji su je željeli čuti. Teške uvjete Krnjače stoički je podnosila i Jelina bivša sugrađanka, Zora iz Zagreba.

- Čekamo, ne znam. Kako je drugima, tako i nama…

Priče iz Krnjače sve su odreda stresne i nevjerojatno tužne, ali za sudbine posljednjih stanara sada više nitko nije odgovoran, dalje se moraju sami snaći, kako god znaju i umiju. Nažalost, nesreće, nepravde i diskriminacije koje su doživljavali tijekom posljednjih desetljeća većinu njih nisu ispunile samopouzdanjem i snagom da se suoče s ‘običnim svijetom’ i životom u njemu. Krnjača je za njih, unatoč lošim uvjetima, ipak bila nekakvo utočište, mjesto s čijom su se bijedom i tugom na neki način srodili, pa su odbijali sve pokušaje države da im osigura alternativni smještaj, uglavnom u socijalnim stanovima, za koje bi sami morali plaćati režijske troškove. Jer to je – s obzirom na stanje u Srbiji i njihove iznimno male i uglavnom neredovite izvore prihoda – za većinu njih bila nemoguća misija.

Međutim, 45 nekoć izbjeglih i interno raseljenih porodica koje su dočekale zatvaranje Krnjače prihvatilo je, nemajući boljeg izbora ponuđeno te će pokušati sa samostalnim životom. Njihova buduća adresa bit će u naselju Kamendin u zemunskoj općini, gdje su za njih u Ulici akrobate Aleksića u sklopu EU-projekta ‘Za bolji život’ izgrađeni stanovi. U zgrade, namještaj i opremu uloženo je više od milijun eura, a donedavni stanari Krnjače ondje će moći boraviti sve dok im socijalne prilike ne dopuste drugačije.

Prilikom preseljenja i istodobnog zatvaranja Krnjače posjetili su ih zamjenik šefa Delegacije EU-a u Srbiji Oskar Benedikt, šef Predsjedništva UNHCR-a u Srbiji Hans Fridrih Šoder, zamjenik gradonačelnika Beograda Andreja Mladenović i srpski komesar za izbjeglice i migracije Vladimir Cucić. Prema projektnom konceptu, u svakoj od njima namijenjenih zgrada živjet će i domaćinska obitelj, koja će biti ‘veza’ između stanara i beogradskog Centra za socijalni rad, kako bi im se po potrebi mogla pružiti dodatna pomoć. Inače, projekt ‘Za bolji život’ dio je šireg programa EU-a kojim se nastoje poboljšati životni uvjeti prisilnih migranata, ukupno vrijedan 14,2 milijuna eura.

No, unatoč dobrim namjerama projekta, otvoreno je pitanje kako će bivši stanari Krnjače snaći u svakodnevnom životu, pogotovu s obzirom na to da i vlast i šira javnost pokazuju sve manji interes za izbjegle i prognane s područja bivše Jugoslavije, a i ekonomska situacija u susjednoj zemlji nije obećavajuća.

- Mnogi još nemaju državljanstvo Srbije, a velikom većinom žive kao podstanari. O nekom poslu da i ne govorim. Snalazi se kako tko zna i to traje godinama. Najgore je što ne vidimo da se bilo što rješava. Sve je isto kako je bilo 1996. ili 2006., malo se toga promijenilo nabolje. Samo je situacija svake godine sve teža. Ako se ovako nastavi, onima koji se nisu uspjeli snaći, a njihov broj nije mali, prijeti i fizički nestanak, jer nemaju sredstava ni za golu egzistenciju. S druge strane, slabi i interes vlasti za ovu problematiku. No, on se ionako ‘budio’ uglavnom samo jednom godišnje, 5. augusta, prilikom obilježavanja hrvatske vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’. Očekivali smo i da će Narodna Skupština Srbije staviti naš problem na dnevni red, ali i to je izostalo. Ljudi se nakon svega osjećaju izigranima i izdanima, počevši od Hrvatske koja ih ne želi i Srbije koja za njih ništa ne čini, ali i međunarodne zajednice koja sve to gleda i tolerira godinama – kaže predsjednik Asocijacije izbjegličkih udruđženja Srba iz Hrvatske Milojko Budimir.

45 raseljenih porodica koje su dočekale zatvaranje Krnjače prihvatilo je smještaj u naselju Kamendin u zemunskoj općini, gdje su za njih u Ulici akrobate Aleksića u sklopu eu-projekta ‘Za bolji život’ izgrađeni stanovi

Inače, Kolektivni centar Krnjača otvoren je 1993. i već tada je u njemu boravilo više od 500 izbjeglica. A nakon pogroma na Kosovu i internog raseljavanja, broj korisnika premašio je šest stotina. S postupnim iseljavanjem toga kampa beznađa započelo se 2008., pa je u njemu lanjskoga juna boravilo 86 interno raseljenih i 89 izbjeglih osoba. Dio njih čekao je smještaj u seoskim domaćinstvima, a dio u domovima za starije i nemoćne.

- Svi izbegli i raseljeni dobivaju adekvatna stambena rešenja nakon iseljenja. Ta rešenja mogu biti u obliku socijalnog stanovanja u zaštićenim uslovima, otkupa seoskog domaćinstva, paketa građevinskog materijala, montažne kuća ili smeštaja u domove za stare. Za interno raseljena lica predviđena su seoska domaćinstva i socijalno stanovanje u zaštićenim uslovima – tumače u Komesarijatu za izbeglice Vlade Srbije, dodajući da su se usporedo s iseljavanjem takvih korisnika Centra onamo dovodili novi stanari, oni koji su se liječili od teških bolesti, pa je i to usporavalo njegovo zatvaranje. Osim toga, u Krnjaču je nakon velikih poplava 2014. smješten i dio stradalih stanovnika Obrenovca, a od kolovoza iste godine počeli su pristizati i izbjegli nesretnici s Bliskog i Srednjeg Istoka, koji su to utočište, treba reći, ipak nastojali izbjeći u širokom luku.

Podsjetimo, na vrhuncu izbjegličke krize na tlu bivše Jugoslavije, 1995. i 1996. godine, u Srbiji je bilo oko 700 kolektivnih izbjegličkih centara s više od 50 ljudi u njima. Danas, ne računajući zatvorenu Krnjaču, postoji još osam - u Pančevu, Šapcu, Kragujevcu, Gadžin-Hanu, Beloj Palanci, Vranju te dva u Bujanovcu. Osam ih je i na Kosovu: četiri u Štrpcima, dva u Leposaviću, po jedan u Zubin Potoku i Prištini. U svima njima zajedno obitava ukupno 691 stanar, no sprovođenjem plana postupnog zatvaranja kolektivnih centara taj se broj smanjuje iz dana u dan.

- Proces zatvaranja kolektivnih centara se odužio, ali potrebe su velike, a sredstva limitirana. Zatvaranje se provodi uz pomoć pretpristupnih fondova EU-a, iz kojih je od kraja 2013. do ove godine planirano izdvojiti 12, 5 miliona evra. To je u skladu sa Nacionalnom strategijom za rešavanje pitanja izbeglica i interno raseljenih lica, koja se provodi od 2001. a predviđa da do kraja ove godine svi kolektivni centri u Srbiji budu zatvoreni – ističu u Komesarijatu.

A kuda će svi ti nesretni ljudi dalje? Jedno od mogućih rješenja je i njihovo udomljavanje u sklopu Regionalnoga stambenog zbrinjavanja, projekta čiji je cilj u Srbiji zbrinuti 16.780 najugroženijih izbjegličkih porodica u Srbiji.

- Do sada je odobreno pet potprojekata, koji podrazumevaju 4.153 stambena rešenja. Šesti potprojekat predat je Razvojnoj banci Saveta Evrope na odobrenje – kažu o tome u Komesarijatu.

Po njima, stambena rješenja iz prvog potprojekta, koji obuhvaća 70 montažnih kuća i 129 paketa građevinskog materijala, već su dodijeljena, a početak izgradnje 200 stambenih jedinica u sklopu drugog potprojekta planiran je za oktobar ove godine. Dodjela seoskih domaćinstava očekuje se pak uskoro, već u kolovozu.

- U okviru trećeg potprojekta potpisan je ugovor za izgradnju stanova u Ovči (235), izabrani su korisnici montažnih kuća i seoskih domaćinstava, a izbor korisnika paketa građevinskog materijala je u toku. Početak izgradnje 261 stambene jedinice u okviru četvrtog potprojekta planiran je za novembar 2016., za montažne kuće potpisani su ugovori sa korisnicima, a za seoska domaćinstva i pakete građevinskog materijala slažu se liste korisnika. Šta se tiče petog potprojekta, u toku je izbor korisnika stambenih jedinica, dok se za pakete građevinskog materijala i seoska domaćinstva biraju opštine u kojima će se taj deo Programa provoditi – navode u Komesarijatu buduće korake unutar Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, koji završava sljedeće godine.