U izdanju Frakture nedavno je izašao novi, četvrti roman Ivane Sajko "Male smrti". U njemu autorica donosi priču o emigrantu i putniku koji iz jednog hrvatskog grada vlakom putuje u Berlin. Svako je poglavlje jedna dugačka rečenica, u kojoj Sajko raspliće psihološka stanja i prošlost protagonista, tematizirajući odlazak kao jednu od važnih tema koja obilježava ne samo naše prostore nego i epohu u kojoj živimo.

Zašto vam je bilo važno u romanu "Male smrti" pripovijedati iz glasa muškarca? Iz kojeg vam je razloga takav postupak ovaj put bio izazovan i nametnuo se kao strategija?

Više je razloga. Jedan od njih je da sam baš kao i junak romana htjela promijeniti svoj glas, isprobati drugačije perspektive i izaći iz vlastitih špranci, koje se, nakon dva desetljeća neprekidnog pisanja, ipak stvore. Možda to nije toliko vidljivo na površini teksta, ali tijekom rada na tekstu autor jasno osjeća nalazi li se na nesigurnom teritoriju u kojemu se još ne prepoznaje ili slijedi utabani put. E pa ja sam htjela otići od sebe. Zanimalo me što će se otvoriti kad umjesto žene u muškom svijetu postavim muškarca u ženski svijet. Ujedno, htjela sam tom muškom glasu dati vlastiti ton i otvoriti teme o kojima dosad nisam pisala, poput djetinjstva. Junak ovog romana doživljava sebe kao stranca u vlastitom gradu, idealist je koji shvaća da je učinio premalo za te svoje ideale, a susrećemo ga u trenutku kad poraz koji doživljava na više nivoa pokušava odigrati dostojanstveno.

 

Tema patrijarhata

Odlazak, tj. migracije velika su i potentna književna tema – što vam je bila misao vodilja kad ste započinjali s radom na tekstu i kasnije u procesu? Kakvu vrstu željenog cilja, efekta ste priželjkivali?

Ne razmišljam o efektu koji tekst ostavlja na čitača ili čitačicu. Namjera mi je povezati se s publikom, dotaknuti ih i otvoriti im svjetove u kojima sam i sama provela dugo vremena pišući. Mislim da je to i cilj književnosti. Stvarati nove prostore, otvarati ih, dijeliti i susretati se u njima. Tekst i osjećam kao prostor susreta prepun mogućnosti, možda zato što dolazim iz kazališta. Migracije jesu velika tema, no svatko odlazi na drugačiji način i to ovoj temi daje neiscrpnost i složenost. Ja sam primjerice pisala tek o odlasku, no ne i o dolasku. To su sasvim drugačiji procesi. Velim "procesi", jer se odlazi godinama prije no što se uistinu krene na put, kao što se godinama i dolazi, kao što se, zapravo, možda nikad i ne stigne, jer mnogi ljudi ostanu jednom nogom tamo odakle su tobože otišli. Ovaj odlazak, dakle, ne ide unaprijed, ne prati kretanje vlaka koji vozi na sjever, nego ide unazad, propada u prošlost i u tom bezdanu traži razloge te velike odluke. Svako poglavlje je jedna duga rečenica o odlasku u kojoj se prepliću različite priče, vremena, uspomene i ljudi.

Moja je baka kao djevojčica došla u Zagreb i služila po kućama da bi preživjela. Bila je bešćutna i divna istovremeno, gotovo mitsko biće s nevjerojatnom sudbinom. Žene poput nje grade svijet glavnog lika u romanu

Je li i na koji način protagonist "Malih smrti" u nekim segmentima blizak onome iz "Ljubavnog romana"?

Ne bih rekla. Oboje su međutim neuspješni, ali iz drugačijih razloga. No neuspjeh je tema kojom se često bavim, jer je to nametnuta refleksija samog sebe i na neki način dobro pokazuje dinamiku između društva koje diktira određene standarde i pojedinca. Društvo dijagnosticira nečiji neuspjeh, kao što i kroz vlastite kriterije imenuje uspjeh.

U kojoj su mjeri i na koji način vaša vlastita iskustva odlazaka ugrađena u tekst "Malih smrti"?

Moj je odlazak bio mnogo drugačiji, jer sam godinama i godinama živjela s koferima, da bih naposljetku spustila sidro u Berlinu. Nisam više mogla putovati i seliti se. No moja vlastita iskustva najviše su ugrađena u temu djetinjstva i inspirirana su bakom u čijoj sam kući na jednom brdu provela mnogo vremena prije no što sam krenula u školu. Ta moja baka je imala tek četiri razreda osnovne škole. Kao djevojčica je došla u Zagreb i služila po kućama da bi preživjela. Imala je tri sina koji su imali tri različita oca. Prvi je bio plod zabranjene ljubavi, drugi silovanja, a treći braka kojim je bezuspješno pokušala uteći novom udesu. Bila je bešćutna i divna istovremeno, gotovo mitsko biće s nevjerojatnom sudbinom. I vjerojatno nikad ne bi ništa pročitala da se nije zaposlila kao slovoslagačica, a kasnije kao knjigoveža u Vjesniku. Skupljala je Zagorkine romane koji su izlazili u nastavcima i uvezivala ih u tvrdo ukoričene knjige za svoju osobnu upotrebu. Žene poput nje grade svijet glavnog lika u romanu.

Glavni protagonist žrtva je toksičnog maskuliniteta koji se u romanu naziva "muškim prokletstvom", a u pitanju je zapravo patrijarhalno nasilje i muško samouništenje. Ženska snaga i muška nemoć suprotstavljene su u knjizi na nekoliko mjesta. Jesu li opresija patrijarhata i kapitalizma najrazorniji konstrukti današnjeg društva?

Ne volim koristiti taj pojam toksičnog maskuliniteta, jer često pojednostavljuje mušku sudbinu, barem u svakodnevnoj upotrebi. No patrijarhalno nasilje uistinu igra veliku ulogu u romanu, pa je jedan od strahova glavnog junaka to da će možda nehotice završiti kao svoj otac, obiteljski nasilnik koji je komunicirao samo šakama, a kad je udarao, nije pravio razliku između kredenca i majčinih leđa. Međutim, majka se od tih šaka ipak uspjela spasiti, dok on nije. Iza njegova nasilja golemi je kompleks nemoći i vjerujem da je to ono što me najviše zanima kad se otvori tema patrijarhata, ti izgubljeni ljudi koji perpetuiraju vlastita iskustva, te čak ni nasiljem ne uspijevaju steći autoritet, nego tek prisiliti na trenutnu poslušnost.

Na neki način ovo je i roman o generaciji koja trenutno živi svoje srednje godine – rođeni krajem 1960-ih i 1970-ih – a mnogima od njih odlasci su jedini mogući izbor. No što je potrebno da odlazak, osim privremenog olakšanja, donese stvarnu promjenu u životu pojedinca?

Odlazak sam po sebi jest stvarna i duboka promjena. Unutarnji potres. Mala smrt. Doslovno. U novom se gradu treba iznova izmisliti, u novom sistemu treba iznova odrasti, u novom se jeziku treba pomiriti s činjenicom da ono što smo naučili više ne vrijedi. Čovjek koji ode stiže gotovo nijem. Vlastito mu ime zvuči drugačije. Moguće da je jedna od prvih situacija gdje je to uistinu vidljivo susret s birokratskim sustavom, inauguracija u formulare i dokumente, ulazak u institucije koje su tvrde i negostoljubive, i u kojima nije ništa osim stranca koji će korak po korak iznova naučiti postati građaninom. Ne bih romantizirala odlazak, jer ljudi odlaze iz različitih razloga. Kad smo mladi, onda je možda lakše, no u poznijim godinama odlazak može biti uistinu težak. Mada, istina, negdje u pozadini te težine postoji uzbuđenje pred novom slikom sebe jer se, eto, imamo priliku iznova izmisliti i pokušati iznova.

Bila bih sretna kad bi drugi gradovi imali ljude poput Tomaševića, ne zato da pobijedi Možemo!, nego zato da se svi uhvate ukoštac s izazovima pred nama, jer na prirodu koju poznajemo ili na ekonomiju koju prakticiramo više ne možemo računati

U romanu je zabilježena i pandemija koronavirusa, te nove kuge koja je stubokom izmijenila način života ljudi posljednje dvije godine. Glavni lik "Malih smrti" kaže da ga više boli kraj njegove ljubavi nego kraj svijeta. U kojoj su mjeri, po vama, naši osobni izbori posljednjih godina postali suženi?

Možda ne moramo gledati na ono što se dogodilo kroz sužavanje naših osobnih izbora, jer naš život u društvu, dapače, u demokratskom društvu, ne podrazumijeva jedino naše pravo na različite izbore. Tu je i pravo na odgovornost. U tom smislu, naša se moć kao pojedinaca možda i uvećala, jer jednostavnim gestama, poput nošenja maske ili držanja razmaka, možemo djelovati na zdravlje ljudi oko nas.

 

Posljedice lockdowna

Na koji je način pandemija utjecala na vašu profesiju, jesu li i kako umjetnici u Njemačkoj u ovim okolnostima poduprti od države?

Prvom polovicom 2020. godine samostalni umjetnici su dobili mogućnost da zatraže jednokratnu financijsku pomoć, a različite udruge su organizirale natječaje da pomognu svojim članovima. U Berlinu su stavljene neke kočnice na cijene stanarina, te je sve u svemu prošlog proljeća generalna slika djelovala mnogo pozitivnije nego danas. No Njemačka je, za razliku od Hrvatske, imala zatvorena kazališta, muzeje i ostale kulturne institucije sve do lipnja. Zadnji je lockdown trajao osam mjeseci. Propale su dvije gotovo kompletne kazališne i galerijske sezone, knjige koje su izdane nisu imale priliku biti predstavljene publici, čak je i odluka da se smanje stanarine nedavno odbačena na Vrhovnom sudu te su se ljudi našli u škripcu da sad moraju vraćati razliku. Naprosto je predugo trajalo da umjetnici izađu iz krize neoštećeni.

Hrvatski gradovi u kojima žive protagonist i njegova bivša partnerica nisu imenovani, naznačeno je tek nekoliko toponima na temelju kojih se može pretpostaviti o kojim se mjestima radi, dok je Berlin precizno određen, spominju se brojne gradske četvrti i mjesta, a glavni je protagonist na više načina povezan s gradom, ali i Njemačkom. Što ste željeli naglasiti tim (ne)imenovanjem?

Puno odluka u pisanju dolazi spontano i nisu rezultat namjere nego unutarnje ravnoteže teksta i granica unutar kojih neka priča funkcionira, jer se ne može beskonačno širiti. U tom smislu, nije bitno ni kako se zovu protagonisti ni gdje točno žive. Dovoljno je da znamo da je to mediteranski jug Europe, prostituiran turizmom, opljačkan korupcijom i ekološki devastiran. Gdje god da zabijemo značku na tom južnom potezu, zateći ćemo slične probleme. S druge strane, precizno određenje Berlina možda dolazi iz moje intimne potrebe da mapiram vlastite rute u njemu i pronađem nišu iz koje o tom gradu, koji je uistinu svačiji, mogu govoriti kao o svom. Nisam sigurna, i to je jedna od odluka koje su vrlo intuitivne. Bilo bi ipak šteta ući u Berlin, makar i književno, pa ne otići do napuštenog lunaparka koji trune usred Plänterwalda.

U hrvatskoj politici u međuvremenu su se, nakon vašeg odlaska u Njemačku, formirale i ojačale nove političke snage. Zeleno-lijeva koalicija predvođena platformom Možemo! preuzela je upravljanje Zagrebom, a čini se da u budućnosti ima potencijal osvajanja većeg prostora u političkoj vlasti na razini države. Čemu se u tom smislu nadate, što priželjkujete?

Voljela bih da se kandidati Možemo! u drugim hrvatskim gradovima dokažu jednako sposobni i bliski stvarnim problemima kao što su to Tomislav Tomašević i njegova ekipa u Zagrebu. On je uistinu gradonačelnik svih građana, bez obzira na njihov politički izbor, jer vjeruje u budućnost grada i naprosto si ne dopušta da ga se provocira ideologijom. Cilj Možemo! u Zagrebu je zeleni grad za sve i oni imaju poprilično jasnu ideju kako da ga postignu. No oni se godinama i godinama bave tkivom Zagreba i dobro ga poznaju. Bila bih sretna kad bi drugi gradovi imali takve ljude, ne zato da pobijedi Možemo!, nego zato da se svi uhvate ukoštac s izazovima pred nama, jer na prirodu koju poznajemo ili pak na ekonomiju koju prakticiramo više ne možemo računati.