Gradsko dramsko kazalište Gavela ovu je sezonu počelo predstavom ‘Gospođa Bovary’ u režiji Saše Božića prema tekstu Ivane Sajko, temeljenom na kultnom romanu Gustavea Flauberta. Dramatičarka i dramaturginja Sajko, dobitnica nekoliko nagrada za dramsku književnost, uključujući četiri nagrade za dramsko djelo Marin Držić za drame ’Naranča u oblacima’ (1998.), ’Rebro kao zeleni zidovi’ (2000.), ’Misa za predizbornu šutnju, mrtvaca iza zida i kopita u grlu’ (2002.) i ’Krajolik s padom’ (2011.), oduvijek je jasno zainteresirana za tipove antikonvencionalnih pristupa tekstu u teatru. U tom je smislu posebno zanimljivo čuti autoričine motive za bliski susret s Flaubertovim tekstom i likom Emme Bovary koji se, za početak, ne uklapa u konvencionalnu tipologiju ‘jakih žena’. Sudeći po prvim reakcijama domaće kritike, predstava je uspješno započela repertoarni život, iako je Ivana Sajko nije vidjela uživo jer je na studijskom boravku u Berlinu.

Emma Bovary predstavlja tragediju potrošača koji nezasitno kupuje da bi potvrdio vlastiti identitet. A to može biti identitet muškarca ili žene, geja ili lezbijke, makrobiotičara ili sportaša, roditelja ili intelektualca, za sve nas postoje specijalizirana tržišta koja nas pokušavaju učiniti ovisnima

Koliko je Flauberta, a koliko Sajko u predlošku predstave ‘Gospođa Bovary’?

Krenula sam od toga da napravim selekciju, nazovimo ih, scena koje su bitne za razumijevanje odnosa i motivacijskih pogona. Predstava započinje sjećanjem na bal, vrlo važan događaj u životu mlade Emme Bovary u kojem maštarenja o raskošnom i uzbudljivom životu na trenutak dodirnu njen realan svijet, inače utonuo u predvidljive provincijske protokole. Tu su i anksiozne večere supružnika Bovary. Kada bi roman bio slika, mogli bismo ih vidjeti kao velike sive plohe razmazane između ostalih motiva, nešto kao vezivno tkivo koje uokviruje, da ne kažem guši, sve ostalo. Tu je i prvi Emmin preljub s Rodolpheom, zaduživanje kod Lhereuxa, pokušaj bijega s ljubavnikom i potom pad u depresiju; susret s Leonom u operi te opscena scena smrti čiji je jezivi realizam bio jedan od elemenata zbog kojih se Flaubertov roman i našao na sudu. To su točke susreta romana i dramskog teksta, ali fokusirane na motive koje sam doživjela aktualnim – poput duga i dosade. Dosada se definira kao stanje bez sadržaja, nemogućnost da se održi interes prema okolini, jer sve što nudi djeluje zamorno i izaziva anksioznost. Mogli bismo je promatrati kao individualni problem, ali jednako tako bismo je mogli vidjeti kao kritiku modernog društva i reakciju na njegovu besadržajnost.

Mediokriteti su naša realnost

Nije vas, u Floubertovom tekstu, dakle zanimala Emmina nevjera, nego dosada u njezinom životu? I financijski uvjeti. Kako ste se odmakli od prevladavajućih interpretativnih linija, u kojem ste smjeru vodili vašu gospu?

Kao prvo, jako je teško baviti se klasikom koji ima takvu referentnu pozadinu. Od samog početka sam znala da dramatizacijom neću moći prenijeti roman na scenu. Uostalom, njegovo se tkivo sastoji od opisa i unutarnjih iskaza koji su tekstualno neprenosivi, pa se ono što eventualno preostaje dramatizaciji svodi na transponiranje kronologije u dramski scenoslijed. To me zbilja nije interesiralo. Osovina koja pokreće roman, koja mu ujedno daje i atmosferu, jest dosada: ona u braku, u provinciji, ona koja se krije u temelju svakog uzbuđenja, nakon što se potroši. Život žene, u društvu koje opisuje Flaubert, posebice je predvidljiv. Emma je osuđena na brak kao na svoj egzistencijalni preduvjet. Odatle bježi u literaturu, u preljub, u prekomjerno trošenje i na kraju u samoubojstvo. Njen mi je preljub bio najmanje zanimljiv, i mislila sam da bi bilo promašeno u današnjem vremenu temeljiti dramatizaciju romana na moraliziranju oko bračne vjernosti. A preljub se ionako događa u fantaziji, ona ga nadograđuje i interpretira: njeno je nevjerstvo najmanje interesantno, kao puko nevjerstvo kože. Trošiti na krpice u svijetu gdje postoje stotine slučajeva poput Kamenskog ili Nade Dimić za mene je mnogo veći grijeh. Ali taj je grijeh trošenja i zaduživanja zapravo induciran ekonomijom i filozofijom naše suvremenosti, tako da ni u ovom slučaju nemamo ništa od toga da osuđujemo pojedinca, nego iznova socijalne i kulturološke uvjete koji ga upogonjuju.

Kulturnjaci su ljetos izašli s preciznim zahtjevima za rad budućeg ministarstva – od decentralizacije odlučivanja u kulturi, dizanja budžeta i izrade nacionalne kulturne strategije koja bi se provodila nezavisno od promjena vlasti

Emma je, ne zaboravimo, pohađala vjerske škole i za vrijeme takvoga školovanja čitala ljubavne romane, što se ispostavlja kao fatalno. Kako je onda Emu škola pripremila za tržište rada?

Emmu škola ne priprema da radi, nego da bude poslušna supruga zadovoljna s onim što će joj pružiti njen muž, koji će joj ujedno biti i otac. To je Emma u romanu. Emma u drami je kućanica, a imaginarij literature zamijenjen je imaginarijem pop-pjesama, njihovom iracionalnošću, fatalnošću, velikim osjećajima koji potvrdu autentičnosti najčešće pronalaze u spremnosti da se umire – radi ljubavi. Između nje i pjesme je znak jednakosti. Ona jest pjesma i sve što se nalazi izvan tog kraljevstva fantazije za nju predstavlja prijetnju. Kako da onda uopće i pomisli da bi izlaz iz nesretna braka mogao primjerice biti u radu? Nisam sigurna da se danas na rad gleda kao na emancipaciju, mislim da ona danas počiva na novcu. Da visina zarade i količina rada nisu u recipročnom odnosu, to je pak sigurno.

Kakva je osoba vaša Emma Bovary? I što bi bio suvremeni bovarizam, ne nužno rodno obilježen? Ili ‘mora’ biti rodno obilježen?

Ne mora. Emma predstavlja tragediju potrošača koji nezasitno kupuje da bi potvrdio vlastiti identitet. A to može biti identitet muškarca ili žene, geja ili lezbijke, makrobiotičara ili sportaša, roditelja ili intelektualca, za sve nas postoje specijalizirana tržišta koja nas pokušavaju učiniti ovisnima. Većina je ljudi sklona procjenjivati vlastitu vrijednost na temelju onoga što može ili ne može kupiti; većina također misli da ih nešto od onoga što se prodaje može usrećiti, pomladiti, promijeniti. Ali ne može. Dosada, i sve ostale emocije što vise na njenim repovima – besmisao, anksioznost, tupilo – sve se to vraća u trenutku kad otrgnemo barkod s predmeta koji nas je trebao spasiti.

Bovary je naivka, lako ju je zavesti, za razliku od ženskih likova na koje smo u vašoj literaturi navikli: kompliciranih, intrigantnih, ‘žena bomba’. Bovary očito nije kul, iako je u suvremenosti naših života jako dobro razumijemo…

Emma nije kul, ali ima sličnosti s nekim drugim mojim junakinjama koje u osnovi nisu ono što bismo nazvali velikim ženama, nisu uzori, nego parametri osrednjosti, s manjkom ideja, hrabrosti i duhovnih snaga da umaknu usudu u koji ih tekst gura. Mislim da se mnogo zamjerki iz feminističkih pozicija na moje tekstove tiču upravo nedovoljno afirmiranih junakinja, žena koje su glupe, pohlepne ili zavisne – ali ja imam potrebu dati prostora upravo takvim likovima. Smatram da je njihov manjak uvelike društveno uvjetovan i vjerujem da je važno baviti se mediokritetom koji je naša realnost. Emu ne smatram pobunjenom, već zanesenom ženom. Ona je mnogo toga, između ostalog i naivka okružena muškarcima koji upravljaju njenim životom. Trenutak osobne afirmacije je tek onaj autodestruktivan, u kojemu se ubija.

Vrijeme pisanja je skupo

Na terenu stvarne egzistencije, kako kod nas vidite perspektivu poslova kojima se bavite? Sada boravite u Berlinu na rezidencijalnom programu, kako stvari ondje funkcioniraju u profesionalnom smislu?

Godinu dana sam gost DAAD-a, a zatim ću se vratiti u Berlin predavati na Sveučilištu Humbolt u okviru jako lijepog programa u kojemu se izmjenjuju književnici donoseći vlastite teme koje se potom obrađuju na kolegiju. Za idućih godinu dana već imam ugovor za pet premijera: tri u Njemačkoj, jednu u Italiji i jednu u Brazilu. To lijepo zvuči, ali kao samostalna umjetnica, kao majka uostalom, jako dobro znam da se od zvučnosti ne živi, jer ona ne može osigurati uvjete potrebne za život i rad. Vrijeme pisanja je skupo koliko god skromni i disciplinirani bili, a ja zaista jesam. Njemačka, s kojom sam vezana već jako dugo za kazalište i za književnost, potpuno je drugačije tržište. U Njemačkoj prije svega postoji kultura knjige, tradicija čitanja, ako ne drugog onda kao statusnog simbola. Ovdje su strategije, fondacije, mreže književnih kuća i događaja koji održavaju scenu, mnogo više novca za kulturu uz konsenzus da je ona važna, i to ne samo ona nacionalna. Ali to su itekako poznate činjenice.

Kako biste kao članica Kuturnjaka 2016. kratko rekapitulirali mandat bivšega ministra Zlatka Hasanbegovića? Što je njegov najveći krimen?

Ministar Hasanbegović iza sebe je ostavio golemu štetu, ne samo u institucijama nego i u stavu javnosti jer je mobilizirao dio populacije koju prije devet mjeseci kultura nije ni zanimala, tako što ju je pokušao definirati kao nacionalni identitet i ništa dalje od toga. Zahvaljujući pritisku koji je do sada napravljen na predstavnike političkih stranaka oko sanacije u kulturnom sektoru, možda će se šteta donekle ispraviti, upogoniti vijeća i zaklade, vratiti urednici koji su izvrsno obavljali svoje poslove, ali konzervativni desni i nazadni tradicionalistički stavovi koje je propagirao ostavljaju ozbiljne posljedice jer omogućavaju čistke, ideološka zastranjenja i totalitarne poteze poput smjene Studentskog vijeća Filozofskog fakulteta, a da pritom javnost na njih ne reagira, dapače, smatra ih normalnim. Bivši je ministar svojim nastupom, svojim rječnikom i objedama koje ne pristoje javnoj osobi na takvoj intelektualnoj poziciji poručio da su kulturni radnici uhljebi i paraziti. Iz svoje, ekonomsko i politički potpuno zaštićene fotelje, ministar je proglasio nacionalnim neprijateljima one koje su baš svojim radom, zalaganjem, talentom, vizijom i upornošću postigli da Hrvatska postoji na kulturnoj mapi svijeta – a da pritom nikad nisu bili ni na čijoj platnoj listi! Hasanbegović je zadao velik udarac modernoj, otvorenoj i obrazovanoj Hrvatskoj.

Imate li ikakva očekivanja od budućeg ministra/ce u kulturi? Kad bi se, nekom srećom, uvažila činjenica da u kulturnoj politici sudjeluju svi profesionalci, koji bi za vas bio prvi, prioritetni korak promjene?

Kulturnjaci su ljetos izašli s preciznim zahtjevima za rad budućeg ministarstva – od decentralizacije odlučivanja u kulturi, dizanja budžeta i izrade nacionalne kulturne strategije koja bi se provodila nezavisno od promjena vlasti. U demokratskom društvu svi bismo trebali biti zainteresirani za ono što nam se događa, te svojim idejama i zahtjevima pridonositi stvaranju dobrih ideja i konkretnih poteza. Utoliko je inicijativa Kulturnjaka, ali i desetaka drugih inicijativa i udruga koje su, naposljetku, uspjele organizirati skupove podrške kurikularnoj reformi, istinsko postignuće našeg civilnog društva. Na resornim ministarstvima je sada da takva sudjelovanja i omoguće: da pronađu modele učinkovitije komunikacije.