Ivana Dragičević je gotovo dva desetljeća vanjskopolitička novinarka. Do 2014. radila je na HRT-u, da bi potom postala urednica vanjske politike na televizijskoj postaji N1. Za svoj rad dobila je niz nagrada. Ove godine objavila je publicističku knjigu ‘Nejednaki’ u kojoj problematizira niz pitanja suvremenog svijeta, kao što su krize globalizacije i Europske unije, odnos prema izbjeglicama, položaj Afrike, rastuća socijalna nejednakost i dolazak na vlast Donalda Trumpa.
Ne isključujem ni mogućnost novih ‘exita’ ili pak rekonstrukcije u smjeru Europe nacija, ako se karte na izborima dogodine podijele na način da alijansa potpomognuta Steveom Bannonom ostvari značajniji rezultat
Čini se da naša zemlja nema jasan koncept vanjske politike, kako na europskom tako i na globalnom planu. Mnogo toga je propušteno pa i odbačeno, recimo naslijeđe pokreta nesvrstanih. Kako ocjenjujete hrvatsku vanjsku politiku?
Iako smo nominalno dio EU-a i NATO-a, naše se društvo provincijaliziralo. Ako niste u stanju suštinski artikulirati tko ste i što želite, u takvom je kontekstu teško formirati sve politike, pa tako i vanjsku. Postavljanje u poziciju inferiornosti uz argument ‘male zemlje’ može značiti i da iza toga leži bezidejnost, dostatnost tog malog, provincijalnog, dominantno nacionalnog konteksta. Stoga nije čudna ni impresija da se ovdje samo hvataju ‘nečiji vlakovi’ u tom današnjem svijetu koji vapi za aktivnim sudjelovanjem svih. To što ste mala zemlja nipošto ne mora značiti da ste nebitni. Aktualna hrvatska vanjska politika kao da s jedne strane hvata taj srednjoeuropski val, a s druge propušta šanse za afirmativno pozicioniranje u Europi koja danas zaziva povratak tim ‘europskim vrijednostima’, što bi pretpostavljalo – solidarnost, jednakost i bratstvo, te gorde tekovine Francuske revolucije. Kao zemlja koja je prošla rat, zemlja mediteranskog bazena, zemlja s povijesnim vezama s Afrikom i Bliskim istokom preko pokreta nesvrstanih, možda smo mogli biti lider neke nove ideje pristupa migrantskoj politici i pitanju izbjeglica. Četiri godine mandata europskog povjerenika Nevena Mimice koji se bavio jednom od ključnih europskih politika koja se oslanja upravo na to naslijeđe – razvojnom politikom, za Hrvatsku su prošla nezapaženo.
Suverenistički poklič
Govoreći o pozicioniranju unutar EU-a, premijer Andrej Plenković pokušava biti blizak Bruxellesu. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović Hrvatsku približava srednjoeuropskim zemljama – i preko Inicijative triju mora – u kojima je popularna antiizbjeglička politika. U intervjuu ‘Kleine Zeitungu’ i sama je iskazala takve stavove. Istovremeno, dobar dio njezinih vanjskopolitičkih aktivnosti izgleda kao estradni PR.
Zemlja u kojoj svatko priča svoju priču ili priča različite priče ovisno o publici kojoj se obraća ili mijenja priče, ima i problem s vjerodostojnošću. Kada se danas kaže da je netko ‘blizak Bruxellesu’, što to ustvari znači? Gdje smo mi u toj priči o budućnosti Europe? Gdje je tu u Europskoj pučkoj stranci HDZ, koji glasa za Orbána, podupire Manfreda Webera za Spitzenkandidata, a čiji premijer u govoru pred Europskim parlamentom iznosi neku pozitivnu priču o budućnosti Europe koja se u njegovoj državi ne živi? Gdje su vanjskopolitičke pozicije SDP-a ili bilo koga drugoga s našeg političkog spektra? S obzirom na geopolitiku koja se na velika vrata vratila u međunarodne odnose, ideja da se bude aktivan nositelj neke inicijative čije su teme pitanje infrastrukture, energetske sigurnosti, digitalizacije, investicija, trgovine, načelno bi se trebala pozdraviti, no ako u današnjem trenutku radite neku vrstu političkog saveza s državama koje ruše europske temeljne vrijednosti i vladavinu prava, onda se treba pitati na kojim se osnovama i zašto rade savezništva i na koncu koji krajnji benefit mogu imati za građane ove zemlje. Politika je ponekad i dosta pragmatična stvar, pa bi mene zanimalo da u nekoj cost-benefit analizi za Hrvatsku vidim koje nam sve prednosti donosi ta inicijativa, u odnosu na neke druge koje bi možda na neki drugi način artikulirale tu našu jadransku dimenziju.
Sama EU je u ogromnim problemima, od Brexita do uspona ostalih ‘suverenističkih’ pokreta. Kako vidite budućnost Unije?
Izbori za Europski parlament u svibnju 2019. ključni su za odgovor na to i na pitanje na koje odgovor traži aktualna Komisija – kakvu mi uopće Europu želimo? Bit će ovo dinamičnih sedam mjeseci u Europskoj uniji, zajednici koja je stvorena kao prostor mira i stabilnosti. Europa je pala na ispitima dvaju kriza, krize eura i takozvane izbjegličke krize. Komplicirana struktura i sustav odlučivanja morao se, kažu, adaptirati, a ja se pitam je li se sve to moglo anticipirati. O tome pišem dosta i u knjizi. Kao da se nije znalo što se zbiva u Siriji, na sjeveru Afrike, kakve su mogle biti posljedice arapskog proljeća, kao da demografski i socioekonomski pokazatelji za subsaharsku Afriku nisu bili poznati. No izbjeglička kriza sve je iznenadila i sada dovela do sekuritizacije kontinenta. Unutarnja kriza i dinamika u EU-u pokazali su pak da u Uniji svi nisu jednaki. Česti su nekonzistentnost i licemjerje u pojedinim odlukama. Orbána se primjerice puštalo godinama da radi što hoće, njegova politička grupacija EPP ga je štitila, Komisija je izdavala upozorenja, na koncu je parlament izglasao da ga se sankcionira, ali to se neće dogoditi. U cijeloj toj priči straha koji dašće europskim kontinentom bit će potrebno iznova osmisliti europski narativ i nanovo artikulirati političke ideje. Emocije i manipulacija emocijama često su se izuzimali iz analize. Kako to da su statistike i realnost u prosjeku europskih zemalja često bolje od onoga što se naziva ‘osjećajima ljudi’? Čini mi se da se tim ‘osjećajima’ sada manipulira bolje i jednostavnije nego ranije. Društvene mreže, trolovi, bubbleovi, Cambridge Analytica, svjesno se radi na ozbiljnim manipulacijama, a ta famozna ‘digitalizacija’, odnosno sredstva ‘četvrte industrijske revolucije’, od umjetne inteligencije nadalje, pomažu da se stvori potpuna informacijska kakofonija i dovedu u pitanje termini kao što su sloboda sa svim svojim sadržajima. Pitanje je može li se to upregnuti u nešto pozitivno ili odvesti u totalni kaos. U svakom slučaju, mislim da slijedi slabljenje Europe u međunarodnim okvirima, ako se nastavi doba Trumpove doktrine. U nekom scenariju ne isključujem ni mogućnost novih ‘exita’ nakon Brexita ili pak rekonstrukcije u smjeru Europe nacija, ako se karte na izborima dogodine podijele na način da alijansa potpomognuta Steveom Bannonom ostvari značajniji rezultat da može utjecati na procese.
U ‘Nejednakima’ ekonomski povjesničar Robert Skidelsky tvrdi da nije slučajno da su se Brexit i Trump dogodili u zemljama koje su najčvršće prigrlile neoliberalizam. Desnici snagu daju mase koje su ispale gubitnici ovakve globalizacije. Više puta osvrćete se na činjenicu da su ti pokreti usmjereni protiv elita. Čini se da se oni mogu ispuhati samo tako da se EU reformira na socijalnijim temeljima. Na primjeru Grčke vidjeli smo da nema volje za time jer bi to značilo redistribuciju iz bogatijih zemalja prema siromašnijima?
Taj takozvani suverenistički poklič ide za tim da svatko sam treba brinuti o sebi, ali ipak – u okviru Europe, kakve, to je pitanje. Zanimljivo je pratiti kako će se odvijati priča s talijanskim proračunom i dugom. Kraj globalizacije i multilateralizma proglasio je Trump u svom govoru u UN-u i prema tome se treba vrlo ozbiljno postaviti, bez imalo podsmijeha ili ruganja. Europska komisija pohitala je sada naglo u pokušaj stvaranja različitih novih mehanizama, od alociranja novca prema jugu kontinenta do pokušaja vezivanja novog proračuna uz ‘poštivanje europskih vrijednosti’. Koliko god na prvu to izgledalo kao pokušaj da nakon krize institucije pokušavaju ‘strateški’ promišljati budućnost, takve mjere nanovo mogu stvoriti produbljivanje jaza ili nove podjele. Nakon cijele panike s Grčkom, najava kataklizme kada je na vlast došla Siriza, sada su svi, koliko god nominalno govorili da se protiv ‘populizma’ treba boriti, dosta oprezni. Ni u jednoj europskoj državi ekstremna desnica još nije došla na vlast, ali u ovakvo doba ta primamljivost priče da se ‘stvari uzmu u svoje ruke’ naspram ‘odnarođenih europskih institucija’ koje ‘nešto diktiraju’ mijenja status quo.
Macron protuteža Trumpu
Jedna od zemalja iz koje ste često izvještavali je Francuska. Predsjednik Emmanuel Macron imao je velike planove za reformu EU-a, no nismo vidjeli mnogo od njih.
Vidjeli smo jasan Macronov prijedlog njegove vizije budućnosti Europe artikuliran u govoru u Europskom parlamentu. Ako njega zajedno s Angelom Merkel gledamo kao neku osovinu Europe kakvu znamo, njihova ključna razlika je Macronovo inzistiranje na proračunu eurozone i priči o svojevrsnoj dvotračnoj Uniji. Macron sa svojom strankom prvi put izlazi na europske izbore, kako je najavio, s nizozemskim premijerom Markom Rutteom, u liberalnoj europskoj obitelji. U globalnoj diskusiji i pitanju vrijednosti postavio se kao neka protuteža Trumpu, u obrani postojećeg poretka, multilateralizma, a u Europi se otvoreno pozicionirao kao protuteža, kako je rekao, onome što predstavlja Viktor Orbán. Matteo Salvini (desničarski, antiimigrantski talijanski vicepremijer, vođa stranke Lega, op. J. B.) Macrona pak detektira kao ključnog ‘neprijatelja’. No Macron kod kuće gubi potporu: iako najmlađi predsjednik u povijesti, dobio je najmanje glasova mladih u zemlji koja ima veliku nezaposlenost tih istih mladih.
Ključni problem koji detektirate je da je globalizacija obećavala smanjiti rascjep između bogatih i siromašnih. Dogodilo se suprotno, iz čega uvelike slijede kriza liberalne demokracije i ostali problemi. Što bi bilo rješenje – ‘pametnija’ globalizacija? Kako je moguće provesti nešto što bi bilo suprotno interesima kapitala i elita? U ‘Nejednakima’ se pojavljuje i bivši grčki ministar financija Janis Varufakis koji je upravo na tom otporu propao, dok sada pokušava pokrenuti reformu EU-a putem pokreta Demokracija u Europi 2025 (DiEM 25).
Globalizacija je svima obećavala iste šanse, no to se nije dogodilo. I te takozvane elite i kapital koje spominjete na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu posljednjih nekoliko godina upozoravaju da je nejednakost ključni problem današnjice koji će sve više produbljivati socioekonomske frakture i unutar društava i između društava. Svijet je danas drugačiji nego kada je ‘uspostavljena’ globalizacija. Čini se paradoksalnim da sada Kina zastupa globalizirani, multilateralni svijet, a SAD mu se protivi. Kako će se stvari izokrenuti na koncu, malo tko se usudi prognozirati. Najiskreniji odgovor danas je – ne znam. Spomenuli ste Varufakisa. Meni se čini da on nije propao, nego da je upozoravao na slona u staklani dok je ogledalo počelo pucati. Paradoksalno je da sada brojne politike koje dolaze iz Komisije, ako ih očistite od birokratskog jezika i date im značenje, govore isto što i Varufakis – sistem ne funkcionira jednako za sve, treba ga adaptirati i posložiti na poštenijim, jednakijim osnovama. Briselske elite pokušavaju nametnuti narativ o toj Europi jednakosti i vrijednosti. Hoće li se Europa ‘vratiti građanima’ na Salvinijev ili Varufakisov način, vidjet ćemo. Izlaznost na europskim izborima također će pokazati koliko je koncept Europe na ovim osnovama legitiman.
Zbog rezanja troškova ukidaju se dopisništva, a ugledni mediji prenose besmislice. Kako je danas moguće raditi vanjskopolitičko novinarstvo?
Vrlo teško, no to nipošto ne znači da treba odustati. Tražiti smisao u besmislu, možda izgleda kao jalov, ali to je novinarski posao, a danas nije doba za kapitulaciju. ‘Panama Papers’ i ‘Paradise Papers’ pokazali su da se novinarstvo mora globalizirati, da se globalne teme mogu raditi samo povezivanjem novinara. To je jako dobra platforma da pokušamo novinarstvu vratiti važnost.
Važan aspekt ‘Nejednakih’ je odnos prema Drugome i drugačijima, od Somalaca u SAD-u do Sirijaca u Hrvatskoj. Kod nas postoji višedesetljetna proizvodnja mržnje prema našim vlastitim građanima koji se ne uklapaju u viziju Hrvatske koju promovira rigidna desnica, često i s pozicija vlasti.
Vraćamo se na to da ne znamo tko smo i što smo. Jesmo li otvoreno ili zatvoreno društvo, koje su to naše temeljne vrijednosti? Ako je Europa utemeljena na porazu nacizma i fašizma, ako se zna što je zlo, kako to da je na našim zgradama sve više dječjim rukama iscrtanih svastika? Ako smo, kako govori jedan moj sugovornik u knjizi, došli u vrijeme kada se toleriraju stvari koje se ne bi smjele tolerirati i kada se prihvaća neprihvatljivo, onda je zaista jedino rješenje da vas netko ozbiljno shvati uzeti kofer i otići. Mislim da je to važan element i za analizu egzodusa iz Hrvatske.
