Wisława Szymborska: Svijet koji nije od ovoga svijeta; izabrane pjesme (izabrala i s poljskog prevela Đurđica Čilić, Fraktura, Zagreb, 2020.)
Proslavljena poljska nobelovka – jedna od samo šesnaest spisateljica i tek četiri pjesnikinje od ukupno sto i sedamnaest laureata te simbolički najprestižnije svjetske književne nagrade – domaćim je čitateljima kvalitetnim prijevodima predstavljena još početkom osamdesetih godina, dobrano prije nego što će, 1996. joj dodijeljenim priznanjem, biti zapečaćena u kanon. Zaslužan je za to bio prije svega beogradski polonist Petar Vujičić čijim prevoditeljskim glasom za potpisanoga i danas pretežno zvone njezini stihovi. U međuvremenu Szymborsku su na naš jezik prevodili mnogi, od Zdravka Malića i Dalibora Blažine do Biserke Rajčić i Pere Mioča, no – podvučeno i slabom dostupnošću dosadašnjih knjiških izdanja – svakako valja pozdraviti novo Frakturino izdanje izabranih pjesama, u izboru i prijevodu Đurđice Čilić, u posljednje vrijeme vjerojatno najagilnije naše zastupnice poljskog pjesništva. Čilić je uknjižila osamdeset pjesama, pa će se poznavateljima opusa neizbježno činiti da neki važni naslovi nedostaju, no sastavljački pristup posve je legitiman: Čilić se prošetala kroz većinu autoričinih knjiga i sklopila svezak u jednom bloku, koji se bez problema može čitati i kao izvorna pjesnička knjiga. Isto, doduše (s iznimkom nekoliko ranijih pjesničkih naslova) ukazuje i na relativno skučen raspon pjesnikinjinih pjesmotvornih modela, postupaka i registara. Szymborska je, od prvijenca iz 1952. do posthumne zbirke "Dovoljno je", objavila ukupno svega četiristotinjak pjesama te ih je u "Svijetu koji nije od ovoga svijeta" zastupljena gotovo četvrtina, no s obzirom na kalibar ove klasicima posvećene biblioteke, šteta je što ih nije uvršteno barem dvostruko. Šteta je, također, što nedostaje atribucija pjesama izvornim izdanjima. Prepjevi Đurđice Čilić suvereni su i lijepo se čitaju, u slučaju rimovanih sastavaka solidno, no na radost ovoga čitatelja rimovane su pjesme uvrštene tek sporadično. Dotični također često više voli ideje Szymborskinih pjesama nego pjesme same i njegov se kanon suvremenoga poljskog pjesništva znatno razlikuje od onoga Nobelovih komiteta, no Szymborskini su tekstovi izvrstan ulaz u njegovu bogatu i raznovrsnu tradiciju, pa i za one koji poeziju inače slabo čitaju.
Dane Zajc: Dole dole (sa slovenskoga preveo Ivan Antić, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2020.)
Dane Zajc jedan je od najznačajnijih poratnih slovenskih pjesnika te autor jednog od ikoničkih jugoslavenskih pjesničkih opusa. Nosilac je, između ostalog, i Goranovog vijenca, a na srpskohrvatski je temeljito prevođen još od šezdesetih godina. Posebno su upamćeni ostali prepjevi njegovog generacijskog kolege – u formativnim im fazama u najširem smislu i poetičko-zeitgeistnog suputnika – Slavka Mihalića. "Dole dole" Zajcova je posljednja za života objavljena knjiga, prije nego što se pjesnik, 2005. godine, iz istog odjavio pridruživši se onom Velikom crnom biku koji riče u susret jutru, protagonistu istoimene pjesme iz u samizdatu objavljenog prvijenca "Spaljena trava" iz 1958., čija će egzistencijalnim angstom ispunjena rika u kontrapunktu s protestom šutnje ostati dominantom i konstantom njegovog pjesničkog kao i građanskog glasa. Zajc je jedan od tamnih proroka evropskog visokog modernizma, pjesnik snažne geste i sveobuhvatnog simboličkog sustava, čiji je svijet oblikovan nerazrješivom dijalektikom krika i tišine, koja je više od pukog izostanka istog samo dok se realizira u neuhvatljivom entitetu pjesme. "Dole dole" možda ne spada među autorova najuspjelija ostvarenja, no dobro funkcionira kao epitom njegove pjesničke prakse te memento na jednu uzbudljivu pjesničku avanturu.
Carol Ann Duffy: Gramatika svjetla; nove izabrane pjesme (s engleskoga preveo Tomislav Kuzmanović, VBZ, Zagreb, 2020.)
Carol Ann Duffy pripada među najcjenjenije i istovremeno najčitanije suvremene anglofone pjesnike. Već njezin prvijenac, "Žena stoji, akt" iz 1985. godine prepoznat je kao hrabar i svjež prilog britanskoj poeziji, a otad je primila sve važne pjesničke nagrade i počasti u matičnoj zemlji i mnoge u inozemstvu te je širom svijeta prodano više od milijun primjeraka njezinih knjiga. Kao prva pjesnikinja ikada, nosila je između 2009. i 2019. titulu "Poet Laureate" Ujedinjenog Kraljevstva – poziciju dotad rezerviranu isključivo za postarije, bijele straight muškarce. Ovo opsežno izdanje njezin rad prvi put u knjiškom formatu predstavlja domaćoj publici, u prijevodu Tomislava Kuzmanovića, koji vješto hvata široku plejadu autoričinih postupaka, kao i klasno, rasno, rodno i drugačije raslojenih glasova koji odjekuju njezinim stihovima, simulirajući sveopću polifoniju suvremenog britanskog društva i istovremeno joj aktivno doprinoseći.
