Još otkako je kao srednjoškolac svirao u bendu pijanista Nata Phippsa, Wayne Shorter – rođen 1933. u Newarku, manjem, ali za jazz važnom gradu u New Jerseyju (sjedište Savoy Recordsa i rodno mjesto Sarah Vaughan) – davao je do znanja da nije još samo jedan dečko sa saksofonom koji imitira Charlieja Parkera. Kako je '59. zapisao čuveni pjesnik Amiri Baraka, koji ga je, kao godinu dana mlađi klinac iz istog grada, imao priliku slušati od ranih dana, "Wayne je bio napredan; čuo sam mnoge prilično zapanjujuće stvari koje je radio sa sedamnaest ili osamnaest godina".
Zahvaljujući relativno stabilnoj obiteljskoj situaciji – otac mu je bio zavarivač, a majka švelja – mladi Wayne svoj je talent mogao njegovati na Umjetničkoj školi u Newarku, da bi potom diplomirao na Sveučilištu u New Yorku. Baraka navodi da se tijekom njujorškog perioda brusio na sessionima i zbližio s Johnom Coltraneom, koji će mu postati ključnim orijentirom u razvoju vlastitog instrumentalističkog vokabulara. No kontakti s Newarkom ne prestaju, a upravo će ga tamo ugrabiti Horace Silver, s kojim nastupa do odlaska u vojsku. Po završetku vojnog roka Shorter se priključuje sastavu trombonista Maynarda Fergusona, kojem doprinosi i autorski. No pravi proboj u stratosfere scene događa se 1959., kada ga Art Blakey zove u The Jazz Messengers. Tu će inkarnaciju glasovitog benda obilježiti njegovo partnerstvo s još jednim blistavim puhačkim talentom, nešto mlađim trubačem Leejem Morganom, koji se pridružio godinu dana ranije. Shorter također odmah dobiva autorski prostor, pa tako već prvom albumu "Africaine" doprinosi dvjema kompozicijama.
Vjerojatno ne bi bilo pretjerivanje reći da je tijekom prve polovice šezdesetih godina postojalo samo jedno mjesto na koje ste mogli otići iz Jazz Messengersa a da se to shvati kao korak naprijed: kvintet Milesa Davisa. Nakon što je bend ostao bez prethodne kičme, koju su činili pijanist Wynton Kelly, kontrabasist Paul Chambers i bubnjar Jimmy Cobb, Davis je, uvijek u traganju za novim zvukom, 1963. okupio mlade glasove: Rona Cartera na kontrabasu, Herbieja Hancocka na klaviru i tinejdžersko čudo Tonyja Williamsa na bubnjevima. Godinu dana kasnije pridružuje im se Shorter, zaokružujući jednu od najutjecajnijih formacija u povijesti jazza, čiji će pristup kolektivnom sviranju i dan-danas kao uzor navoditi čak i bendovi naoko nespojivog zvuka.
Iste godine započet će niz Shorterovih autorskih izdanja, koja će ga svrstati među nekolicinu najvećih kompozitora, uz bok Ellingtonu, Mingusu, Monku i Davisu. Upravo zapanjujućim se čini da je samo tijekom 1964. izbacio tri kanonska izdanja, "Night Dreamer", "Speak no Evil" i "JuJu", i više nego dovoljna za status velikog autora. Za njima ne zaostaju ni albumi poput "The All Seeing Eye" iz '65. ili "Adam's Apple" iz iduće godine, a na potonjem će se naći Shorterov najpoznatiji i na sessionima najčešće zloupotrebljavani standard "Footprints".
S Milesom će Shorter još ispratiti tranziciju u električni zvuk, pri čemu će sve više posezati za sopran saksofonom. Osim studijskih albuma "Filles de Kilimanjaro", "In a Silent Way" i "Bitches Brew", fascinantan dokument tog perioda su koncertne snimke na kojima je zabilježeno istraživanje smjera u kojem se bend počeo kretati. Potom slijedi period Weather Reporta, fusiona i gotovo pa mainstream slave, uključujući i gostovanje na albumima Steely Dana i Joni Mitchell. Jazz u narednim desetljećima zapada u krizu, no Shorter se nastavlja razvijati i nadilaziti ograničenja post bopa. Na prijelazu u novo tisućljeće, s pijanistom Danilom Pérezom, kontrabasistom Johnom Patituccijem i bubnjarom Brianom Bladeom formira kvartet koji će ostati njegovim stalnim staništem do samog kraja kao sastav izuzetno suptilne i nevjerojatno otvorene, modernističke muzikalnosti.
Prošlog tjedna napustio nas je, u svojoj 90. godini, jedan od velikih pokretača jazza, glazbe koja srećom sve više, oslanjajući se i na Shorterovo nasljeđe, pronalazi snage da se nastavi transformirati.
