U Beču je, u 78. godini, iznenada umro ekonomist i politolog Vladimir Gligorov. Rodio se u Beogradu, gdje je i magistrirao 1973. godine, a doktorirao četiri godine kasnije na Columbiji u New Yorku. Radio je na Univerzitetu u Beogradu, potom na Institutu ekonomskih nauka, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (WIIW), gdje je bio zadužen za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija i analizu ekonomske politike u pojedinim državama. S obzirom da je Austrija jedan od najvećih investitora na prostoru nekadašnje Jugoslavije, jasno je koliki je bio njegov utjecaj.
Premda je više decenija živio vani, ostao je trajno zainteresiran za događanja na ovim prostorima. Gligorov će ostati upamćen i kao jedan od 13 intelektualaca koji su 1989. obnovili rad Demokratske stranke, poslije vraćanja višestranačkog sistema, ali je vrlo brzo napustio stranku. Autor je ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije. Bio je stalni suradnik Oxford analitike, pisao je za Wall Street Journal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Europi, u zadnje vrijeme prije svega za portal Peščanik. Podsjetimo da je njegov otac Kiro Gligorov, poznati prijeratni političar koji je 1948. godine bio jugoslavenski ministar financija i prvi predsjednik nezavisne Republike Makedonije.
Oštro je kritizirao hrvatsku ekonomsku politiku, zalažući se za ulazak u Europsku uniju o kojoj također nije imao previše iluzija, ali je prihvaćao kao najbolji instrument za gospodarski napredak i održavanje stabilnosti na Balkanu. "Za neke zemlje – a bit će tako i s Hrvatskom – to što dolazi iz Bruxellesa kao preporuka ekonomske politike zna biti bolje od onoga čega se znaju dosjetiti lokalne vlasti. Kad gledate hrvatsku gospodarsku politiku u posljednjih 15-ak godina, teško je reći da bi ona mogla biti gora. Neke zemlje su sposobne same donijeti i provesti dobru regulativu, pa su ostale izvan EU, ali to nije alternativa koja je prihvatljiva u hrvatskom slučaju s obzirom na političku i socijalnu stabilnost i generalno političku sposobnost zemlje", kazao je Gligorov, koji je imao loše mišljenje i o monetarnoj politici HNB-a i zadržavanju prejake kune koja je usporavala ekonomski razvoj.
Najviše je pisao o problemima koje je postjugoslavenskim zemljama donijela tranzicija, odnosno prelazak iz socijalizma u kapitalizam u zemljama istočne Evrope. "Nema sumnje da se tranzicija pokazala ireverzibilnom, što svakako nešto govori o usklađenosti očekivanja sa ostvarenjima. (…) No, danas su očekivanja nezadovoljena, jer se ponovo u nekim zemljama gubi decenija. Usled čega ima zagovornike podizanja novih zidova, bilo mekih, protekcionističkih, bilo tvrdih, autarkičnih", pisao je Gligorov.
Analizirajući proces tranzicije Gligorov je tvrdio da nema puno smisla računati prvih nekoliko godina, koje je karakterizirala "tranzicijska recesija", podsjeća BBC povodom njegove smrti. "Tačno je da su neki ekonomisti računali da tranzicija neće ništa koštati, jer je sistem koji se napušta toliko neefikasan da samo može biti bolje, čak i ako se menja postepeno. A pogotovo ako se menja brzo". Ipak, objašnjavao je, bilo je potrebno odbaciti mnogo naslijeđenog da bi se uopće krenulo naprijed poslije pada Berlinskog zida krajem 1989. godine. "Zaista, rušenje zida je rezultiralo trenutnim povećanjem slobode, što je primer tog velikog i sveobuhvatnog poboljšanja, ali to nije isto kao i povećati privrednu efikasnost, uspostaviti vladavinu prava, za koju je potrebno jasno utvrditi svojinske odnose, a i stabilizovati demokratiju".
Isticao je da se demokracija pokazala kao efikasan sistem tamo gdje je tranzicijom uspostavljena nova vlast i tako osigurana legitimnost sistemskim promjenama. "Tamo gde se sa demokratizacijom otezalo, recimo u Srbiji ili u Rusiji, političke posledice su bile rđave, kako po legitimnost tako i po stabilnost, pa zapravo do danas, a ne samo u prvim godinama. To je, u stvari, najvažnija karakteristika evropskih tranzicija: prvo demokratija, posle reforme", pisao je Gligorov.
Zanimljivo je govorio i o svom ocu: "Imao je izuzetne političke i socijalne sposobnosti, strpljenje, redak je čovek koji je preživeo sve što se dešavalo u Jugoslaviji - čistke su bile neminovne, ljudi su se menjali. Posedovao je snažnu unutrašnju psihičku ravnotežu, s kim god da je razgovarao, završavao je u prijateljskom tonu. Moj otac je bio nezadovoljan činjenicom da je učestvovao u raspadu Jugoslavije. Govorio je da ga je delimično i stid što je u tome učestvovao."
Povodom smrti Vladimira Gligorova profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović podsjetio je na vjerojatno njegovu najpoznatiju izjavu s početka '90-ih godina kada je, objašnjavajući logiku secesionizma, kazao: "Zašto bih ja bio manjina u tvojoj zemlji, kad ti možeš biti manjina u mojoj".
