‘S takvim imenom mislite da biste mogli postat sudac Vrhovnog suda? Vas je Jadranko predložio zato što ste zgodna žena ili zato što ste bili član Saveza komunista’ - tim riječima obratio se Milan Vuković, na sastanku sudaca na Dugom otoku sredinom devedesetih, sutkinji Županijskog suda u Splitu Sovjetki Režić na vijest da ju je tadašnji predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić pozvao na razgovor u Zagreb oko imenovanja u Vrhovni sud. Nije čudo da Sovjetka nije izabrana u Vrhovni sud Republike Hrvatske. U to vrijeme predsjednik tog suda bio je rečeni Milan Vuković, podoban kadar koji je svoju stručnost osnažio tvrdnjama da mu se ukazala Gospa, da Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratne zločine, da Hrvatska ne bi trebala poštovati odluke Haaškog suda… Bilo je već čudo da je Sovjetka, ‘s takvim imenom’, a još više s javno i ponovljeno izrečenim stavom o potrebi nepristranog, dakle poštenog suđenja, uopće ostala na mjestu županijske sutkinje u Splitu. ‘Reizbor sam prošla s minimumom potrebnih glasova, samo za jedan glas’, reći će kasnije Sovjetka, ‘za razliku od nekih mojih kolegica i kolega, odličnih sutkinja i sudaca čija jedina mana je bila to što su bili Srbi ili politički nepodobni.’

Ime je Sovjetka dobila po želji svog oca, jednog od organizatora Narodno-oslobodilačke borbe na širem području Metkovića: ‘Ako bude dječak, nek se zove Vladimir, ako bude djevojčica, neka bude Sovjetka’. Sovjetkin otac umro je prije njenog rođenja 1946. godine. Majka se kasnije udala za njegovog prijatelja i ratnog druga o kojem će Sovjetka uvijek govoriti s puno ljubavi kao o dobrom čovjeku koji joj je bio kao najbolji otac. Osnovnu i srednju školu završila je u Splitu, na Pravnom fakultetu bila je jedna od najboljih studentica, dobila je rektorovu nagradu, zaposlila se na Općinskom sudu i uskoro postala najmlađa sutkinja drugostupanjskog suda (danas Županijskog suda) u cijeloj Jugoslaviji. Na tom mjestu, kao uglednu i iskusnu sutkinju u najboljim profesionalnim godinama, Sovjetku su zatekle demokratske promjene krajem osamdesetih i ono u što su se one pretvorile početkom devedesetih.

Harange i prijetnje tih godina bile su učestale. U Slobodnom tjedniku izašla je njena slika s natpisom: ‘Sovjetka Režić, vođa četničkog lobija’

Velika većina sudaca lako bi se složila s tvrdnjom da je nepristranost pravosuđa, jednakost svih pred sudom, ne samo u Ustavu i u zakonima, nego i u praksi, uvjet bez kojeg nema slobodnog, otvorenog demokratskog društva, uvjet bez kojeg društvo tone u nepravdu i neslobodu i, konačno, u ozakonjeno kršenje ljudskih prava. Ali kad se pristranost pravosuđa pod pritiskom nove političke podobnosti dogodila, kad se to demonstriralo u nejednakosti pred sudovima i u instrumentalizaciji sudova u političke svrhe, kad predsjednik države Franjo Tuđman 1994. kaže: ‘Sudovi su mi donosili odluke bez mog znanja’, a njegov savjetnik izjavljuje: ‘Suci trebaju provoditi državnu politiku’, bilo je relativno malo sudaca koji se tim ‘promjenama’ nisu prilagodili, a još manje onih koji su stali u obranu vlastite profesije. Pripravnici kod ‘nepodobnih’ sudaca bili su poticani da izvještavaju o stavovima tih sudaca, između ostalog o tome da li čitaju Feral, da bi u pravilu takvi suci bili marginalizirani ili otjerani u prijevremenu mirovinu. Taj podatak rekao je Sovjetki njen pripravnik koji je bio zadužen da izvještava o njoj.

Sovjetka Režić bila je jedna od rijetkih sutkinja čiji je negativni stav o napuštanju profesionalne sudačke nepristranosti za račun nove podobnosti bio, bar u sudačkim krugovima, poznat, a koja je ostala na svom položaju. Ona će reći da je to bio splet okolnosti. To je možda točno jer je teško predvidjeti da li će ličnost koja svojim znanjem i profesionalnim poštenjem iskače iz okoline pobuditi više zavisti ili poštovanja. Vjerojatno je takvom ishodu doprinijela i otvorena i dobronamjerna Sovjetkina osobnost. Ali harange i prijetnje tih godina bile su učestale. U Slobodnom tjedniku izašla je njena slika s natpisom: ‘Sovjetka Režić, vođa četničkog lobija’. Kad se obratila predsjedniku Županijskog suda i kolegama da je zaštite od nimalo bezazlene potjernice koja je, posredno, bila i napad na Županijski sud, odgovorili su joj da oni ne znaju što ona radi izvan radnog vremena. Njena kći Vesna došla je plačući iz škole jer ‘u školi djeca pričaju da si ti snajperistica s Blatina’, a njena majka, u čijem je stanu Sovjetkina kći spavala, dobivala je telefonske pozive u kojima je nepoznati glas govorio da ‘znaju gdje spavaju mali četnici’.

Kasnije će Sovjetka u intervjuima i člancima opisati neke od pristranih i duboko nepoštenih suđenja kojima je svjedočila iz prve ruke i koja predstavljaju posebno teška kršenja ljudskih prava jer ih čine pojedinci koji su školovani i institucije koje su stvorene da ta prava štite. Za suce koji su takva nepoštena suđenja provodili Sovjetka će reći da nisu bili nužno nepošteni ili loši ljudi, nego prije slabići kojima su zla vremena izvukla ono najgore, nešto što u drugim, mirnijim okolnostima možda nikada ne bi izašlo na površinu. To je istina. Ali je i istina da zla vremena iz dobrih i potencijalno hrabrih ljudi izvuku ono najbolje, otpor nepravdi i odlučnost da se pomogne onima koje je nepravda pogodila. Sovjetka će u sjećanju njenih brojnih prijatelja ostati upravo takva osoba. A kada je budemo spominjali, bit će to nasmijana Sovjetka, čija će vedra priroda i nenametljiva veselost još dugo naša sjećanja ispunjavati sjetom i toplinom.