Sredinom 1970-ih predavao sam matematiku jednoj grupi studenata iz Iraka. Bilo je problema u razumijevanju i s hrvatskim i s engleskim i s matematikom. Svakih dvadesetak minuta pitao bih ih da li su razumjeli, ima li tko kakvo pitanje. Jedan student je pitao: "Što je to pi?" Pitanje me je malo zateklo – svi srednjoškolci kod nas znaju za pi, barem su čuli. Počeo sam objašnjavati, nacrtao kružnicu i njen promjer, napisao omjer duljine kružnice i promjera, taj omjer je za sve kružnice isti i on je broj pi: 3.141592... Jedan student se digao i rekao: "Ah, to je 22 kroz 7!"
Broj pi je iracionalan broj, ne može se prikazati kao omjer dva cijela broja, kao razlomak. Naziv pi, oznaku π, za taj omjer uveli su europski matematičari početkom 18. stoljeća, ali približan iznos omjera duljine kružnice i njenog promjera znali su još stari Egipćani i Babilonci. Arhimed je otkrio metodu kako se taj omjer može računati, upisivanjem i opisivanjem mnogokuta kružnici; iznos omjera je to točniji što je broj kutova mnogokuta veći. Zapisi o toj metodi su preživjeli tri paljenja Aleksandrijske biblioteke i došli do arapskih matematičara u doba kad je Bagdad bio svjetski centar znanja i najveći grad na svijetu, dok je Europa tonula u srednjovjekovnom mraku. Arapi su koristili razne dobre aproksimacije za pi, na primjer aproksimacija 22/7 = 3.142857142857... daje točno prve tri znamenke pi.
Od kraja 1980-ih počeli su matematičari i fizičari u Kaliforniji obilježavati 14. ožujka kao Dan π; u američkom načinu pisanja datuma, gdje je redni broj mjeseca u godini na prvom mjestu, a broj dana u mjesecu na drugom mjestu, to je 3/14. Na taj dan organizira se hodanje ukrug, pri čemu se jede pita od jabuka (π se u engleskom izgovara pai, kao i pita). UNESCO je 2019. godine proglasio Dan π Međunarodnim danom matematike.
Taj datum ima, simbolično, poveznicu s matematikom na još jedan način. Četrnaestog ožujka 1879. rođen je Albert Einstein, a na isti dan 2018. godine umro je Stephen Hawking. Kakav je matematičar bio Einstein najbolje govori činjenica da matematički dio opće teorije relativnosti može i danas pratiti malo koji diplomirani matematičar. Hawking je bio Lucasian (Lukeizijen) profesor matematike na Lucasovoj katedri u Cambridgeu, mjestu na kojem je nekad bio Isaac Newton.
Ali ovaj tekst nije pisan s namjerom da podsjeti na slavne matematičare, i šire, na slavne ličnosti rođene ili umrle na Dan π. Na toj listi svakako bi bio Karl Marx, koji je umro na taj dan 1883., i jedan od njegovih sljedbenika, Koča Popović, legendarni jugoslavenski antifašist, rođen tog dana 1908. Pisanje ovog teksta odušak je osjećaju nemoći pred užasima koji se događaju u Gazi, razmišljanje, potaknuto Danom π, što bi o tim događajima rekao najslavniji pripadnik židovskog naroda u novijoj povijesti, Albert Einstein.
Broj pi (Foto: Abratashov/Wikimedia Commons)
Od rane mladosti Einstein je osjećao i pokazivao odbojnost prema militarizmu i nacionalizmu. Još u gimnaziji uzeo je švicarsko državljanstvo, a odrekao se njemačkog kako bi izbjegao obvezni vojni rok i pruski dril u njemačkoj vojsci. Njegova kritičnost prema "junaštvu po zapovijedi" i pravdanju nasilja pod etiketom domoljublja rasli su kako je rastao njemački militarizam i nacionalizam uoči i tokom Prvog svjetskog rata. Krajem 1914. mnogi ugledni njemački znanstvenici i umjetnici, njih 93, među kojima su bili i Einsteinovi prijatelji Max Planck, Fritz Haber i Walther Nernst, koji će svi postati nobelovci, potpisali su "Manifest kulturnom svijetu" u kojem se objedinjuju njemački militarizam i njemačka znanstvena i kulturna dostignuća.
Einsteinov prvi javni politički istup bilo je potpisivanje, spomenutom manifestu suprotstavljenog, "Manifesta Europejaca". U njemu se predlažu koraci prema miru i prema ujedinjenju europskih država. Taj manifest potpisali su, uz Einsteina, još trojica. Einstein je našao vremena za antiratne tekstove i 1915., kad je danonoćno radio na općoj teoriji relativnosti. U članku "Moje mišljenje o ratu" Einstein zagovara stvaranje međunarodne institucije koja bi sprečavala rat u Europi. Rečenicu "Bilo bi bolje da se umjesto domoljubnih svetinja štuju klaviri i police s knjigama" cenzura je izbacila.
Kad su poslije rata, 1919. godine, engleski astronomi potvrdili jedan od zaključaka opće teorije relativnosti, da se zraka svjetlosti savija pod djelovanjem snažne gravitacije, drugim riječima da gravitacija zakrivljuje prostor, kontraintuitivne tvrdnje specijalne i opće teorije relativnosti postale su novinska senzacija i Einsteina preko noći učinile jednom od najslavnijih svjetskih ličnosti.
Chaim Weizmann, predsjednik svjetske cionističke organizacije, pozvao je 1921. Einsteina na put u SAD kako bi se skupio novac za Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu. Weizmann je, inače, bio autor, zajedno s britanskim ministrom Arthurom Balfourom, Balfourove deklaracije, jednog od dokumenta na kojem počiva osnivanje Izraela. U njemu eksplicitno stoji: "Ništa neće biti učinjeno što bi narušilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini."
Einsteinu u to doba židovstvo nije bilo važan dio njegovog identiteta i Židove je, napola u šali, zvao svojim plemenskim sudruzima. Pristao je ići, ali je svom prijatelju Haberu rekao: "Oni ne trebaju moje znanje, nego moju popularnost među bogatim plemenskim sudruzima u Dolariji." Od početka svog kontakta s cionistima Einstein upozorava na važnost dobrosusjedskih odnosa Židova i ne-Židova u Palestini. Poslije sukoba Židova i Arapa 1929. godine, Einstein piše Weizmannu: "Ne budemo li u stanju naći put do poštene suradnje i poštenog sporazuma s Arapima, onda nismo ništa naučili iz svoje dvotisućgodišnje patnje."
Paralelno, Einstein piše izdavaču arapskog dnevnika Falastin i predlaže mješovito vijeće koje bi se brinulo kako postići boljitak za sve stanovnike Palestine. "Uvjeren sam da agresivni nacionalizam mora biti nadvladan i moja vizija budućnosti Palestine je miroljubiva suradnja dva naroda kojima je ta zemlja domovina." Rastući utjecaj nacista u Njemačkoj čini da se Einstein sve češće izjašnjava kao Židov. Ispravno predviđajući kamo taj ekstremizam vodi, Einstein, kao Židov i deklarirani antifašist, odlazi iz Njemačke 1932. Trajno se nastanjuje u SAD-u i godinama koristi svoj ugled i utjecaj kako bi pomogao progonjenim njemačkim i europskim Židovima.
Kako su vijesti o zločinima nad Židovima dolazile, Einsteinov stav postajao je sve tvrđi. Iako duboko uvjereni pacifist, smatrao je da se nacistička prijetnja svijetu može zaustaviti jedino silom. Slike iz koncentracionih logora na kraju rata, hrpe leševa, slike izgladnjele djece, zajedno sa znanjem o indiferentnosti većine njegovih nekadašnjih sugrađana prema tim zlodjelima, stvorili su kod tog pravdoljubivog i tolerantnog čovjeka duboku ogorčenost i razočaranost Nijemcima, a pomalo i ljudskim rodom u cjelini. U Njemačku se nije vratio nikad.
Poslije Holokausta Einstein podržava formiranje Države Izrael, stalno naglašavajući važnost suradnje Židova i Arapa. Njegove osjećaje vjerojatno bi sažela rečenica židovsko-američkog pisca Sholema Asha: "Hvala ti, Bože, da druge nacije nisu omogućile mom narodu da počini zločine nad drugima kakve su drugi počinili nad njim!"
Poslije smrti Chaima Weizmanna, koji je bio prvi predsjednik novoformirane Države Izrael, izraelski premijer David Ben-Gurion nudi Einsteinu mjesto predsjednika Izraela. Einstein je tu čast ljubazno odbio rečenicom: "Znam nešto malo o prirodi i gotovo ništa o ljudima." Istina je lako moguće obrnuta, Einstein je taj položaj odbio jer je znao mnogo o ljudima.
Danas, 80 godina kasnije, mogli bismo reći da su zločini nacista nad Židovima povijesna činjenica, ali da ne bi smjeli ostati samo povijesna činjenica. Nešto što se jednom dogodilo i nema neke posebne veze ni s nama ni s današnjim politikama. Treba ih navoditi kao školski primjer što demokratski izabrani političari i, općenitije, što ljudi, ne psihopati nego obični građani zatrovani netrpeljivošću, koja tako lako prelazi u okrutnost, mogu učiniti drugim ljudima, označenima kao manje vrijednima i kao iskonskim neprijateljima. Nije teško zaključiti što bi Einstein rekao da, poput nas, na televizijskim vijestima gleda djecu iz Gaze raznesenu bombama, obogaljenu, djecu koja umiru od gladi pred našim očima, dok je ostali svijet upravo za večerom.
A sve one koji pravo Izraela nalaze u starozavjetnom načelu "oko za oko, zub za zub" ili nekom drugom uputstvu za genocid, trebalo bi podsjetiti da je, nekad davno, jedan Židov naučavao da se "treba voljeti svog susjeda kao samog sebe".
