Dora Klindžić je mlada znanstvenica, astrofizičarka i spisateljica iz Slavonskog Broda. Svoja je istraživanja radila na zagrebačkom Ruđeru, kao i na opservatorijima u Poljskoj i Nizozemskoj. Trenutno je na doktorskom studiju između Sveučilišta u Leidenu i Sveučilišta u Delftu. Projekt njezinog tima zove se "Lunar Observatory for Unresolved Polarimetry of Earth" (LOUPE), na hrvatskom "Opservatorij s Mjeseca za nerazlučenu polarimetriju Zemlje", što nam je spremna objasniti na način koji svi mogu razumjeti. Kada ne gradi instrumente za proučavanje svemira, gradi svjetove na papiru i autorica je više znanstveno-fantastičnih kratkih priča te alumna cijenjene američke spisateljske škole Clarion West.

Seksizam sam iskusila u Hrvatskoj, ali u Nizozemskoj je još gore. Kad se gledaju statistike postotka žena u europskoj znanosti, u vrhu su zemlje Istočne Europe, među njima Hrvatska

U školi su vam matematika i fizika bile najteži predmeti i baš zato ste se odlučili baviti tim područjima. Netipična odluka, ako razmotrimo narativ o ljudima koji su postali znanstvenici, pogotovo u prirodnim znanostima – priču o genijalcima koji su odmalena pokazali izvanredan talent. Otkud onda vi u znanosti?

Fizika i matematika su mi bili najveći izazov u školi. Nije mi dolazilo prirodno, zahtijevalo je puno truda. Dosta me frustriralo, ali i bilo najveće zadovoljstvo kad bi uspjela svladati. Puno ljudi prihvaća taj narativ ili jesi ili nisi za nešto. Nisam si dozvolila da tako razmišljam. Bilo mi je jasno da mi treba da me netko nauči, profesori, kolege, knjige. Ponosna sam što sam uspješno završila studij, jer je većina ljudi koja je studirala sa mnom bila uvjerena da su rođeni za matematiku i fiziku, a ja nisam dijelila to uvjerenje. I danas srećem profesore koji smatraju da su neki ljudi za znanost, neki ne. Ako imaš nesreću da si ti ta za koju profesor odluči da znanost nije za tebe, to može biti pogubno. I među studentima postoje predrasude. Imala sam kolegu koji mi je na prvoj godini rekao: "Ti nećeš završit ovaj faks jer ne samo što si žena, nego si iz Slavonskog Broda." Opirem se ekscepcionalizaciji znanstvenika, tome da laici, ali i znanstvenici sami, perpetuiraju narativ o posebnima, s iznimnim predispozicijama da nešto nauče. Idejom da su samo iznimni sposobni razumjeti znanost udaljavamo znanstvenike od ljudi i ljude od znanstvenika. Tako se razvijaju anti-znanstvene teorije i šire dezinformacije. Ljudi nemaju povjerenje u znanost jer vide znanstvenike kao nekoga tko nije dio ljudske zajednice, nekakve vanjske agente.

 

Mladi bez sigurnosti

U Zagreb ste došli iz male sredine. Koliko je bilo teže u ranoj fazi života doći u doticaj sa znanošću, s obzirom na uvjete školovanja i života u Slavoniji?

Zagrepčani moraju poraditi na stavu o "dotepencima" i onoj da "Zagreb više nije Zagreb". Kad sam upisala fiziku, na godini nas je bilo oko 120. Bila sam jedina iz Broda i jedna od par ljudi iz Slavonije uopće. Kad se pričalo o reformi školstva, profesori s fizike su istaknuli da je veliki problem neopremljenost eksperimentalnom opremom u siromašnijim sredinama. To se osobito vidi u Lici, pa tako u blizini Smiljana, gdje se rodio Nikola Tesla, u školama ne postoji ili je zastarjela oprema za nastavu iz fizike. Kod nas u politici vlada nezainteresiranost za znanost, što znam jer sam služila u Savjetu mladih bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Kad su me pitali za prijedlog za Teslin rođendan, predložila sam da otvorimo natječaj za opremanje škola eksperimentalnom opremom. Na to su mi rekli: "Mi smo mislili više u stilu da se ti odeš malo fotografirati s djecom u Liku."

Koliko je prisutan seksizam u znanosti, na kojim je razinama vidljiv?

Stereotip fizičara kao genija i muškarca definitivno ne pomaže. I slavna Vera Rubin pričala je kako joj je šestogodišnja unuka došla jedan dan i rekla da želi biti medicinska sestra. Kad ju je pitala zašto ne doktorica, unuka joj je odgovorila da je to samo za dečke. Čak i u obitelji slavne znanstvenice, društvo je u djevojčicu ugradilo ideju da nešto nije za nju. Seksizam sam iskusila u Hrvatskoj, ali kad sam došla u Nizozemsku, shvatila sam da je ovdje gore. Kad se gledaju statistike postotka žena u znanosti u Europi, u vrhu su zemlje Istočne Europe, među njima Hrvatska. Mislim da je to ostavština pristupa obrazovanju i radu za vrijeme Jugoslavije, dok je na Zapadu to kasnilo. Iako ih nismo sasvim iskoristili, niti su prilike za sve bile jednake, ipak je bilo mogućnosti za žene u znanosti.

Često se pitam je li opravdano da koristim svoje intelektualne sposobnosti, resurse i vrijeme da tražim život na drugim planetima, dok se iza mojih leđa događa izumiranje života na mom planetu

Spominjali ste kako postoji dodatna razina sumnje u vlastite sposobnosti kod mladih na Balkanu. O čemu se tu radi, kad ste to primijetili?

Kod nas vlada opći pesimizam i uvjerenje da je to što nema puno poslovnih prilika i ulaganja odraz toga da je naše društvo ukleto lijenošću, kulturnim ili intelektualnim zaostatkom za Zapadom. Kad sam počela raditi vani, shvatila sam da ljudi ovdje nisu ništa pametniji, ne rade više ni bolje. Razlog zašto imaju bolje plaće ili bolji standard u Nizozemskoj je taj što su profitirali od 500 godina kolonijalizma, od 200 godina trgovine robljem. Ljudi ovdje imaju više optimizma i povjerenja u sustav, iako postaje teže preživljavati, pogotovo mladima. Ne kažem da ogorčenje kod nas nije opravdano, ali rješenje nije emulirati Zapad. Primjerice, jedan od načina na koje se nas mlade osiromašuje jesu predatorske stanarine. U Nizozemskoj se plaća minimalno 800 eura mjesečno za garsonijeru. Radni ugovori su kraći, puno je neplaćenih stažiranja, ne postoji javno zdravstvo, besplatna sveučilišta, kvalitetna menza, ništa od socijalističke ostavštine koju uzimamo zdravo za gotovo. Mi još uvijek ne moramo dizati kredite za studij ili medicinski trošak, ali i to bi se moglo promijeniti. Već se u Zagrebu to osjeti s rastom stanarina. Ako budemo kopirali zapadnjački model predatorskog rentijerskog kapitalizma, postat će samo gore.

Kako stvari funkcioniraju u znanosti, koliko ekonomski modeli narušavaju i ograničavaju rad znanstvenika?

Neoliberalni sistem proizvodnje preslikava se na znanost. Mladi koji rade većinu istraživanja, pravi rudarski posao, nemaju nikakvu sigurnost. Ne znaš u kojoj ćeš državi živjeti za tri godine, hoćeš li ikada dobiti trajni posao, hoćeš li moći plaćati visoke stanarine sa sve manjom plaćom itd. Ako si jedan od sretnika, možda nakon četrdesete dobiješ trajnu poziciju. Pričala sam s jednim profesorom koji je u mirovini i rekao mi je da je dobio posao na sveučilištu čim je diplomirao – odmah je znao mirovinski plan, sve. Rekao je i da misli da svi velikani fizike, einsteini i feynmani, ne bi preživjeli sistem pod kojim mi radimo.

 

Kolonizacija svemira

Trenutno ste na doktoratu. Kako preživljavate i čime se zapravo bavite?

Imam sreću da još uvijek imam želju za istraživanjem svijeta i ne smeta mi da se svakih par godina selim. Doktorska sam kandidatkinja, imam ugovor na četiri godine i zaposlenica sam sveučilišta, što nosi zaštitu kolektivnog ugovora. Kroz projekt LOUPE želimo razviti instrument koji se nadamo poslati na Mjesec da promatra Zemlju i da nam pomaže naći egzoplanete, odnosno druge planete koji izgledaju kao Zemlja.

Ideja bi bila promatrati Zemlju s Mjeseca i onda na temelju tih opažanja vidjeti možemo li donijeti zaključke o drugim planetima i uvjetima za život na njima?

Da. Moja mentorica to naziva kozmički selfie. Još nismo sposobni optičkim teleskopima razaznati drugi planet, osim u posebnim situacijama kad je jako povoljna njegova orijentacija. Kad izađe iduća generacija svemirskih teleskopa, za nekih 10-15 godina, oni će imati sposobnost odvojeno vidjeti planet i njegovu zvijezdu. Tada će nam planet izgledati kao mala točkica, jedan piksel na teleskopu. Pitanje je, kad vidiš taj piksel, postoji li neki način da analiziraš je li ondje život, postoje li oceani, oblaci itd. Teoretičarski dio moje grupe razvija tu metodu – kako ako promatraš tu točkicu nekoliko mjeseci ili godina, iz nje dobiti sve informacije o tome što se nalazi na planetu. Da bismo testirali metodu, tj. potvrdili može li se to uopće, prvo ćemo koristiti Zemlju kao testni primjerak, jer o Zemlji sve znamo. Ako krenemo s time sad, do trenutka razvijanja nove generacije teleskopa moći ćemo s dozom sigurnosti reći da se na nekom planetu prepoznaju oblici života.

Moj roman je o Nikoli Tesli, baziran u New Yorku, ali želim potencirati to da je Tesla bio Jugoslaven, emigrant

Ako gledamo unaprijed, podaci o uvjetima za život na drugim planetima mogli bi se koristiti u različite svrhe. Postoje oni uzbuđeni idejom kolonizacije svemira, ali i oni skeptični, koji misle da ćemo sve loše što radimo na Zemlji preslikati na druge planete. Što mislite o tome, s obzirom na to da vas inspirira istraživanje svemira, ali i brine uništavanje Zemlje?

Nasreću, ili nekima nažalost, budući da nam je najbliža zvijezda udaljena nekoliko svjetlosnih godina, taj prostor ostaje van doticaja pohlepnih ljudi koji žele ići dalje od Sunčevog sustava za resurse. Jednom kad potvrdimo da nismo sami u svemiru, to će biti fascinantno, ako nađemo drugu inteligentnu rasu, možda bismo mogli s njima stupiti u kontakt, što je uzbudljivo. No čak i kada bismo na drugom planetu pronašli samo bakteriju ili virus, nešto najmanje, najskromnije, to bi vjerojatno bilo najveće otkriće koje je znanost ikad napravila. Međutim, ono što mene u posljednje vrijeme brine jest to da na našem planetu postoji toliko različitih formi života, fascinantnih bića, koja izumiru svaki dan. Tražimo ih na drugim planetima, a ovdje dopuštamo da umiru. S tom se mišlju borim i često se pitam je li opravdano da koristim svoje intelektualne sposobnosti, resurse i vrijeme da tražim život na drugim planetima, dok se iza mojih leđa događa izumiranje života na mom planetu.

David Attenborough u knjizi "Život na našem planetu" piše koliki je utisak na njega ostavio prizor Zemlje tijekom gledanja prvog slijetanja na Mjesec, i kako ga je to ponukalo na borbu za očuvanje Zemlje. Kako povezujete astrofiziku i borbu za bolji život ovdje?

To je i Carl Sagan napravio s fotografijom blijede plave točke. Istraživanje svemira nam otkriva koliko je teško za ljude da prežive igdje drugdje, koliko smo evoluirali za ovaj planet i postojimo u skladu s uvjetima na njemu. U svakom trenutku 10 do 15 ljudi živi na granici između Zemlje i svemira. Interesantno je da je Međunarodna svemirska postaja tehnički sad bliže vama, nego što sam vam ja koja sam u Nizozemskoj. Ali čak i na tih 400 kilometara od površine Zemlje jako je teško održati ljude na životu, to zahtijeva puno resursa. Stvoreni smo za ovaj svijet jer smo na njemu nastali i ne postoji planet na koji možemo otići kad ovdje zagusti. Ni znanost ni tehnologija ne mogu smisliti rješenje koje će nas brzo izvući iz krize.

Boris Kovačev/CROPIX

Što mislite o privatizaciji svemirskih misija, Elonu Musku, kompaniji SpaceX i sličnim pothvatima?

Sunčev sustav je opako na meti industrije. Postoje planovi za rudarenje na Mjesecu, gdje će rudariti Musk, gdje Jeff Bezos. Sve unatoč zakonima koji kažu da se svemir i Mjesec ne smiju kolonizirati od strane država, ali ta pravila ne postoje za korporacije. Prisustvovala sam na konferenciji Europske svemirske agencije gdje se raspravljalo o povijesti i sadašnjosti istraživanja svemira. Po prvi put u povijesti imamo privatne kompanije koje idu u svemir. Nitko ne zna kako će to proći, ni agencije poput NASA-e i ESA-e, jer nitko nije očekivao da će pojedinci akumulirati toliko bogatstva da idu u svemir. Trenutni zaključak agencija je da je to relativno OK, dokle god im privatne kompanije mogu pomoći. Tako će se prilikom rudarenja Mjeseca vaditi gorivo koje će se dati NASA-i i ESA-i za rakete kojima će se ići na Mars i sl. Međutim, problem s privatnim kompanijama je da rade što žele. Primjerice, Musk lansira ogromnu količinu Starlink satelita bez da je konzultirao ili dobio odobrenje od astronomske zajednice. To znači da teleskopi koje imamo na Zemlji, teleskopi od stotine tona koji koštaju desetke milijardi eura koje plaćaju porezni obveznici, neće moći funkcionirati jer im Muskovi sateliti svojim sjajem ometaju mjerenja. Postoji teleskop nazvan po Veri Rubin, u koji su uložene milijarde eura i zapošljava tisuće znanstvenika kojima karijera ovisi o tom instrumentu, a sad će do 40 posto podataka morati odbaciti zato što će sjaj Muskovih satelita ometati mjerenja.

Pritom Starlink prima subvencije od države.

Da, poreznici subvencioniraju razvoj te tehnologije i onda je on prodaje natrag nama i pritom ometa rad astronoma. Puno fanboya Elona Muska prigovara u stilu - zašto bi se Musku zabranjivao rad? Poanta nisu zabrane, nego regulacija. Meni je kao astronomkinji potrebno noćno nebo, pa možemo li se dogovoriti u koliko sati nebom neće prolaziti tvoji sateliti. Treba reći da je SpaceX postigao sjajne stvari, rakete koje slijeću i vraćaju se na Zemlju su tehnološki iskorak, ali to su postigli svi radnici koji rade za SpaceX. U ovoj industriji se zna da ako odeš raditi tamo moraš biti spreman za burn out u roku par godina, zauzdaju te, potroše i isprazne. Jedini razlog zašto Musk reda uspjehe, a NASA ne je taj što on radi za profit i ne bira sredstva, a NASA mora raditi s puno manjim ulaganjima i pridržavati se barem osnovnih radničkih prava. Nije NASA lošija ili nesposobnija, nego u radu nisu orijentirani na što brže i što više, već na kvalitetu znanosti i kvalitetu života znanstvenika.

 

Umjetnost poništava podjele

Postoji i problem sa svemirskim otpadom. Kako će se to rješavati?

To je brzorastuća industrija. Imam kolege koji su na doktoratima iz te teme, jer će u idućih 10 godina to postati velik problem. Na noćnom nebu će biti vidljivo više umjetnih satelita, nego pravih zvijezda, zbog tzv. konstelacija satelita koje lansiraju korporacije. Prosječan čovjek bit će opljačkan za ljepote noćnog neba, kada pogleda gore neće vidjeti zvijezde, nego svemirsko smeće. Brojni sateliti sudarat će se i imati probleme, riknuti od radijacije i postati opasnost drugim satelitima i instrumentima u orbiti, a o nekima od tih ovisimo – GPS, ključni financijski i medicinski sistemi koji se odvijaju preko satelita. Već postoje startupi koji testiraju u orbiti svoje prototipe, satelite s robotskim rukama koji će hvatati otpad i mreže za skupljanje otpada. Ako otpad bude iznad određene veličine, može preživjeti ulaz kroz atmosferu i pasti na Zemlju, što je opasno za sve.

Osim znanstvenog rada, jako vas zanima pisanje. Alumna ste prestižnog Clarion Westa, 2018. je objavljena vaša prva kratka priča "Kozmonautov čuvar", a sad radite na romanu otvorenog tipa. Zašto pisanje?

Umjetnost je poništavanje podjela. Kad napišem znanstveni rad, to pročita desetak kolega koji se bave istom temom. Priča dosegne stotine ili tisuće ljudi, a neki mi se i jave povratno. Poslala sam prvu priču u strani časopis i objavili su je odmah, što je bilo neobično. Zahvaljujući tome primljena sam na Clarion West, školu za buduće SF pisce. Mnogo velikih imena je prošlo kroz tu školu, instruktor mi je bio Daniel Abraham koji je napisao "The Expanse". Obožavala sam Georgea R. R. Martina i "Igru prijestolja" pa me obradovalo što je i on pročitao moju priču jer je bio u žiriju škole. Prva sam osoba iz Hrvatske koja je dobila tu stipendiju. Sada radim na velikom interaktivnom romanu koji je presjek dvije stvari koje volim – proze i videoigara. Voljela bih vidjeti svoje priče prevedene na hrvatski, možda ih i sama prevesti. Nadam se da će mi se nekad netko javiti za to. Nastojim svom radu dati balkansku komponentu, čak i jugoslavensku. Moj roman je o Tesli, baziran u New Yorku, ali želim potencirati to da je Tesla bio Jugoslaven, emigrant. Dugo vremena sam se pitala je li mi dozvoljeno pisati o Jugoslaviji jer sam rođena nakon njenog pada, ali shvatila sam da naši političari svaki dan fikcionaliziraju Jugoslaviju, pa mogu i ja.

Svjesni ste brojnih problema koji nas okružuju. Što vam daje nadu?

Iako sam shvatila da nemam više nadu u establišment i politički sistem, imam izrazitu nadu u pomoć koju jedni drugima možemo pružiti. Oduševilo me kako su ljudi reagirali nakon potresa u Petrinji. Sve što ide od dolje prema gore mi daje nadu, svako udruživanje, stvaranje umjetnosti koja komunicira kako se osjećamo, dobro novinarsko izvještavanje. Koliko god smo svi ekonomski ogorčeni, naši mladi su zapravo jako progresivni i imamo potencijala da sami stvorimo scenarije koje želimo živjeti.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma