Evo još malo pa smo u 2024.! Historija oko nas grabi velikim koracima. Svojevremeno pregazila je ona i Jugoslaviju i SSSR i Fukuyamu, dovela prvog crnca za predsjednika SAD, da se ne bi opustili zamijenila ga Trumpom, a bogami je već nagazila i Europsku uniju. Što bi rekla stara (židovska, kineska, indijska?) kletva – živimo u interesantnim vremenima. Mnogi će to danas teško povjerovati, ali bilo je vremena kad je izgledalo da se historija vuče s noge na nogu i da je put kojim će krenuti više-manje predvidiv.
Nije da ratova nije bilo i tada. Samo, u mojim studenskim danima, bili su daleki; Vijetnamski rat, šestodnevni rat na Bliskom istoku.., a nije bilo ni interneta, nisu se stradanja i zločini vidjeli praktički u realnom vremenu. Negdje 1967. godine organizirali smo, koliko se sjećam, prve demonstracije u Zagrebu protiv rata u Vijetnamu. Nas petnaestak, taman za dvije "marice", sjedili smo na pločniku nasuprot američkog konzulata, američka ambasada bila je tada u Beogradu, a konzulat u zgradi na Zrinjevcu, i držali A3 šeleshamere s ispisanim parolama, poput "Danas Vijetnam, sutra cijeli svijet" i slično.
Neke plakate smo selotejpom lijepili na platane, a Žarko Puhovski, koji je oduvijek znao minuciozne detalje, u trafici je kupio biljege od 50 dinara i stavljao na plakate: "Ako su sa biljegom - onda su legalni". Slučajni prolaznici su nepovjerljivo klimali glavama, a s prozora konzulata gledale su nas tajnice i službenice konzulata i veselo nam mahale. Onda su došle dvije "marice", policija nas je potrpala u njih i odvezla na Zrinjevac, preko puta, u policijsku stanicu. Načelnik policijske stanice, jedan krupni brko, postrojio nas je ispred svog radnog stola i držao nam bukvicu. "Kako ste mogli organizirat neorganizirane demonstracije! Prijavit ću vas partijskoj organizaciji na vašem fakultetu!" Nekoliko nas odgovorilo je u glas: "Možete odmah, tu vam je partijski sekretar", pokazujući na Acu Bjeliša.
Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Gradski komitet SKH organizirao organizirane demonstracije protiv rata u Vijetnamu, policija je pred ulazom u američki konzulat bila na konjima, rolete na prozorima konzulata spuštene, a iz bijesne gomile letjele su flaše i kamenje. Jednog mladog čovjeka koji je bacao kamenje na zgradu, ljutito sam upitao: "Zašto bacate kamenje?" On me je začuđeno pogledao i odgovorio: "Pa zato jer se smije!"
Demonstracije protiv rata u Vijetnamu bile su jedna od dodirnih točaka među mladim ljudima koji su, te burne 1968. godine, demonstrirali širom Europe i tražili pravo na izbor novih puteva prema budućnosti. Ti zahtjevi odredit će dobrim dijelom društvene promjene i u Zapadnoj i u Istočnoj Europi, iako su sami zahtjevi u te dvije Europe bili gotovo dijametralno suprotni. Mladi na Zapadu tražili su države s više socijalne pravde i pri tome se pozivali na Marxa; mladi na Istoku tražili su države koje će im dati veće individualne slobode, slobode kakve su mladi na Zapadu smatrali po sebi razumljivom, i manje marksizma, koji se na Istoku doživljavao kao kruti katekizam.
U tom časku historije Jugoslavija je prema svijetloj budućnosti vozila po sredini ceste; kasnije, u retrovizoru, to će izgledati kao njene najbolje godine.
Obično, što su režimi bili rigidniji, budućnost je bila determiniranija. Za neke kao u kamen uklesana. Kojiput i doslovno. Kad smo bili 1968. godine na apsolventskom putovanju, tada uobičajenom Kijev – Lenjingrad – Moskva, u Kijevu smo spavali u novom hotelu "Mir" (na ruskom "svijet" ali i "mir"). Na ulazu u hotel bila je mramorna ploča na kojoj je zlatnim slovima, za sva vremena, pisala cijena noćenja: "Socijalističke zemlje – 8 rubalja", "Kapitalističke zemlje – 16 rubalja", "Jugoslavija – 12 rubalja".
U tom časku historije, u zemlji u kojoj smo živjeli, politika je prestajala biti smrtno ozbiljna. Koliko je to važno obično se uviđa kasnije, a i bolje se vidi kad se gleda izvana, u geografskom i svjetonazorskom kontekstu. O tome govori i naslov jedne kolumne Art Buchwalda u Washington postu iz tog vremena: "U Jugoslaviji se gradi socijalizam po modelu braće Marx". (Kad čovjek ostari mora objašnjavati tko je tko iz njegove mladosti. Braća Marx su bili urnebesni komičari prve polovice 20. stoljeća, a uz to stvarna braća, porijeklom iz židovske imigrantske porodice u New Yorku. Art Buchwald je bio američki satiričar i humorist, nešto kao američko-globalna preteča dečki iz Ferala ili Ante Tomića.)
Tehnološka dostignuća, pogonjena mješavinom ljudske želje za znanjem i otkrićima i ljudske sklonosti sukobima i ratovima, počela su tada stvarati sliku svijeta koja bi se, samo koju generaciju ranije, uklapala u Treći zakon Arthura Clarka: "Dovoljno napredna tehnologija nerazlučiva je od magije."
U ljeto 1969. godine dva američka astronauta spustila su se na Mjesec. Ljudi širom svijeta gledali su na televiziji, uglavnom crno-bijeloj, prve ljudske stope u Mjesečevoj prašini i čuli Neil Armstronga u direktnom prijenosu s Mjeseca: "Ovo je mali korak za čovjeka, ali ogroman skok za čovječanstvo." Historija kao da je zakoračila u znanstvenu fantastiku. Arthur Clark je pisao scenarij za Kubrickov film "Odiseja u svemiru 2001.", a renomirani futurolozi argumentirano su prognozirali da će svijet u idućih pedesetak godina ići jednim od dva moguća puta. Ili ćemo za 50 godina voditi plemenske ratove toljagama, ili ćemo živjeti u globalnom društvu, praktički jednoj svjetskoj državi, s Ujedinjenim nacijama na čelu i s kolonijama na Mjesecu i Marsu.
Ali, naročito kad se smrtnici daju u dugoročne prognoze, čini se da se svjetska historija s nama zajebavala. I to joj nije bilo prvi put, a, vjerojatno, ni zadnji.
Gledano s historijske distance, ima dijelova historije koji, malo ušminkani, mogu ući i u novogodišnju čestitku. Za te praznike uobičajeno je izmjenjivati dobre želje i sitne poklone, a na čas se odmaknuti od strahota koje se događaju drugima, Palestincima, Ukrajincima... i od sramote koja se događa svima nama. U realnom vremenu.
Zato, uz čestitku za Novu godinu, ukrašenu, kako je već božićnim i novogodišnjim čestitkama primjereno, slikom bajke ili nečega što danas liči na bajku, te uz skromnu želju da 2024. ne bude gora od 2023., priložen je, kao sitan poklon, link na jedan člančić. Napisao ga je novinar koji je, bar prema riječima našeg predsjednika, "jedno opskurno polupismeno piskaralo koje živi u ekstatičnom bonusu Dalmacije i iz prikrajka podjebava pošten svijet". To "piskaralo" svi znate, a i člančić, ali repetitio est pas mater studiorum. Člančić bi, da je historijske pravde, uš'o u obveznu lektiru u državama bivše Jugoslavije; no da je historijske pravde ne bi bio ni napisan. Evo ga ovdje.
