Nedavno je učiteljica Smilja s đacima III. a razreda, u koji ide Robi K., vježbala zadatke iz niže matematike. Kao primjer dala im je da zbrajaju i oduzimaju izabrane saborske zastupnike i, uz neke uvjete, izračunaju kako sastaviti vladu.
Kod izborne kombinatorike matematika uistinu izgleda niža, a takav je, koji put, i odnos stranaka i izabranih zastupnika prema predizbornim obećanjima. Treba istaknuti da je od te političke korupcije neusporedivo gore kad je predizborno ponuđen politički program zasnovan na poticanju netrpeljivosti, a političari ga se i poslije izbora principijelno drže. Izborna kombinatorika može, međutim, narušiti neka od osnovnih pravila niže matematike; u njoj se, na primjer, mogu zbrajati kruške i jabuke.
Uzimanje u obzir D'Hondtove metode bio bi racionalan izbor političara koji sigurno nešto znaju o njenom efektu. U praksi, izbor je bio iracionalan, od odbijanja prirodne predizborne koalicije do eskapada predsjednika države i iskazane sklonosti koaliranju s DP-om
Ali kako se dolazi do saborskih zastupnika koje se onda kombinira?
To barem izgleda jednostavno. Ako se, uzmimo, isključe izborne krađe i manipulacije, treba samo točno prebrojati važeće glasačke listiće u pojedinoj izbornoj jedinici i ustanoviti koja stranka je dobila najviše glasova, koja je druga i tako dalje. Ne čini se kao neka viša matematika. No kako se dublje ulazilo u problem točnog i poštenog prevođenja volje birača, glasova građana za pojedinu stranku, u zastupnička mjesta koja ta stranka dobiva u parlamentu, pokazalo se da to nije niža matematika.
Kad smo u proljeće 1997. organizirali sastanak da vidimo da li se nešto može učiniti kako bi izbori bili bar elementarno pošteni, nitko od nas nije znao da svaki sistem po kojem se glasovi birača pretvaraju u parlamentarne mandate sadrži neka matematička ograničenja koja se mogu demonstrirati kao potpuno odstupanje od volje birača; da teorijski ne postoji savršeno "pošten" sistem čim se bira između više od dvije stranke. Ali znali smo da postoji savršeno nepošten sistem. Iz tog sastanka nastao je GONG, akronim naziva koji je na sastanku predložila kolegica Veronika Rešković, Građani organizirano nadgledaju glasanje.
Otvorene i besramne muljaže oko izbora gradonačelnika Zagreba, koje su nas potakle na organizaciju GONG-a, bile su još svježe. Naime, opozicija je pobijedila na izborima u Zagrebu 1995. godine, ali je predsjednik Republike trebao potvrditi izbor gradonačelnika. Tuđman je to odbio učiniti, nije potvrdio četiri gradonačelnika HSLS-a koje je izabrala Gradska skupština i sve je komentirao jednom od svojih "slavnih" izjava: "Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? Svaki razboriti seljak zna da više vrijedi par rasnih konja nego čitavo jato gusaka." HDZ je nakon lokalnih izbora 1997., prikladnim "argumentima", uspio "preobratiti" dva gradska vijećnika iz HSS-a i izabrana je HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelnicu.
Tablica 1 – Pretvaranje volje birača iz Prve izborne jedinice u saborske mandate po D'Hondtovoj metodi
Ta vrsta "argumenata" stavlja se na stol i u pregovorima oko formiranja parlamentarne većine, naročito u slučajevima, kakvom upravo u Hrvatskoj svjedočimo, kad je put do vlasti moguć jedino putem koalicije stranaka bitno različitih programa i proklamiranih svjetonazora. Većina stranaka ne nalazi ništa kontradiktorno u tome da istovremeno ističu svoju principijelnu borbu protiv korupcije.
Na parlamentarnim izborima Hrvatska je podijeljena u deset izbornih jedinica i u svakoj se bira 14 zastupnika. Broj važećih glasačkih listića pretvara se u svakoj izbornoj jedinici u parlamentarne mandate po D'Hondtovoj metodi. Na ovim izborima izborne jedinice imale su od 336.652 (V. izborna jedinica) do 358.110 (X. izborna jedinica) registriranih birača. Uz tih deset izbornih jedinica postoji i jedanaesta, hrvatski državljani koji žive izvan Hrvatske, i dvanaesta, za pripadnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U XI. se biraju tri, a u XII. osam zastupnika, ali ti su izbori drugačiji i nisu posebno relevantni za diskusiju o D'Hondtovoj metodi.
Tablica 2 – Broj mandata po izbornim jedinicama uz postizbornu koaliciju
Metoda je nazvana po belgijskom pravniku i matematičaru Victoru D'Hondtu koji je krajem 19. stoljeća predložio originalan postupak pretvaranja glasova birača u parlamentarne mandate. Na taj način bira se zastupnike u Hrvatski sabor i, dosljedno, u vladu. Koja su pravila D'Hondtove metode najlakše je razumjeti na primjeru. Tablica 1 pokazuje pretvaranje volje birača iz Prve izborne jedinice (središnji dio Zagreba plus Zaprešić i neka manja mjesta) u saborske mandate pojedinih stranaka, po D'Hondtovoj metodi, na izborima 17. travnja.
Prebroje se važeći listići (glasovi) u korist pojedine stranke. Ako je taj broj veći ili jednak pet posto od ukupnog broja važećih listića (u Prvoj izbornoj jedinici na izbore su izašla 235.553 birača ili 69,07 posto, od čega je važećih listića bilo 230.550), stranka prelazi izborni prag i natječe se za mjesta u Saboru. U najgornjem retku Tablice 1 navedene su stranke koje su prešle izborni prag i koji su postotak važećih listića osvojile. U idućem retku, koji nosi broj jedan, broj je dobivenih glasova za pojedinu stranku. U drugom retku taj broj je podijeljen s dva, u trećem je broj iz prvog retka podijeljen s tri i tako dalje. Biraju se brojevi po veličini do 14. broja, što znači da ne ulaze brojevi 11241 i 10719. Prema tim rezultatima, zastupnici koji idu u Sabor iz Prve izborne jedinice su, redom, iz stranaka: HDZ, SDP, Možemo, HDZ, SDP, Možemo, DP, HDZ, SDP, Most, HDZ, Možemo, SDP, HDZ.
Tablica 3 – Broj mandata po izbornim jedinicama uz predizbornu koaliciju
D'Hondtova metoda ima dvije važne karakteristike: pristrana je u korist velikih stranaka, odnosno koalicija, i može se dogoditi da neka stranka u pojedinoj izbornoj jedinici dobije parlamentarni mandat više, suprotno volji birača. Prva karakteristika je, iz iskustva, općepoznata i trebala bi snažno utjecati na odluke političara prije izbora. Usporedba Tablice 2 i Tablice 3 pokazuje kako su rezultati mogli izgledati na nedavnim izborima u Hrvatskoj.
Stranke koje su prešle izborni prag, a po čijim programima i stavovima se unaprijed znalo da će lako sklopiti postizbornu koaliciju, bez iznevjeravanja većine svojih birača i bez političke korupcije, učinile bi puno bolje da su sklopile predizbornu koaliciju (da su to učinile i sa strankama sličnih nazora koje nisu prešle izborni prag, dobile bi još najmanje jedan mandat). Samo zbrajanjem glasova, ne računajući sinergijski efekt koji u pravilu daje predizbornoj koaliciji više glasova od pukog zbroja, predizborna koalicija imala bi devet mandata više nego što može složiti postizborna koalicija, to bi bili mandati oduzeti od njihovih političkih protivnika i izgledi za formiranje vlade bili bi obrnuti nego što su sada. Takav put bio bi racionalan izbor političara koji sigurno nešto znaju o tom efektu D'Hondtove metode. U praksi, izbor je bio iracionalan, od odbijanja prirodne predizborne koalicije do eskapada predsjednika države i iskazane sklonosti koaliranju s DP-om.
O drugoj karakteristici D'Hondtove metode, što je njen glavni "feler", bit će govora u idućem nastavku. Sve korupcijske afere, Lex AP, izbor Turudića, nad čime se oporba opravdano zgražala, izgledaju, u svijetlu anticivilizacijskih stavova DP-a, koji se pretvaraju u uvjete za formiranje Vlade, kao blaga kamilica.
Drugi dio teksta nalazi se na ovom linku.
