Umro je Mike Davis, američki povjesničar i geograf i to u trenutku, kako piše britanski marksist grčkog porijekla Alex Callinicos, kada smo ga najviše trebali. Bio je pionirski historičar američke radničke klase i strastveni kritičar ekonomskog, političkog i vojnog aparata američke državne mašinerije i brutalnosti imperija uopće.
Nikada nije prestao pisati eseje i zabilješke i sve do kraja vrlo je ozbiljno shvaćao svoju dužnost urednika u dvomjesečniku New Left Review (NLR), marksističkom časopisu koji izlazi u Londonu. Mnogi njegovi tekstovi i većina knjiga od 1980-ih do danas izašli su kod izdavača povezanog s tim časopisom, a to je Verso, koji je na svom blogu ispisao dirljivi oproštaj od svog autora.
Imao je čudesan život. Intelektualac američke radničke klase, koji se radikalizirao 1960-ih godina, bio je član Komunističke partije SAD-a, da bi poslije pristupio ogranku Četvrte internacionale pod nazivom International Marxist Group. Njegova smrt uskratila nam je izuzetnog marksista prepunog imaginacije. Veliki stilist pisao je o tako različitim fenomenima kao što su automobilske bombe i slamovi, a posebno je bio fasciniran Los Angelesom, kako u povijesti, tako i u suvremenosti. Rođen je u radničkoj obitelji u južnoj Kaliforniji. Školu je napustio sa 16 godina i kao radnik se priključio pokretu za građanska prava. Kao student bio je organizator pokreta Democratic Society i pisao je njemačkom filozofu Herbertu Marcuseu, koji je tada također živio u Kaliforniji. Iz tog druženja razvila se diskusija. Kasnije dolazi u Veliku Britaniju, najprije u Glasgow, a zatim u London, i to zbog autorskog i uredničkog angažmana u spomenutom časopisu NLR. Nikad ne izgubivši vezu sa svojim radničkim porijeklom, vratio se u južnu Kaliforniju krajem 1980-ih. Ni nakon što je razvio svoju akademsku bazu nije prezao od toga da kamionom dijeli svoje i tuđe tekstove zainteresiranima.
U knjizi "Ecology of Fear" iz 1998. izučavao je "prirodne" katastrofe, požare i poplave koji su zahvatili Kaliforniju. U svom najpoznatijem tekstu"The Case for Letting Malibu burn", koji čini poglavlje u spomenutoj knjizi, za mnoge je kontroverzno suprotstavio dva Los Angelesa. Onaj bogataša naseljenih u prigradskim naseljima poput Malibua i onaj gradske sirotinje, slamova i beskućnika, jasno davši do znanja koga bi u požarima trebalo prvo spašavati, a koga se stvarno spašava.
Za Callinicosa Davisovo je remek-djelo knjiga "Late Victorian Holocaust" iz 2001. godine. U njoj opisuje razornu glad koju je izazvala integracija Indije, Kine i Brazila u devetnaeststoljetni liberalni svijet, gdje se isprepleću ekonomija i klimatski fenomeni poput uragana El Niño. Tu je uveo i usporedbu sa svijetom Georgea W. Busha i Tonyja Blaira. Njihova imperijalna politika dovela je do gladi, jednako ubitačne kao što je to bombardiranje iz zraka.
U svom kasnijem radu stalno je povezivao međuigru kapitalističkih društvenih kontradikcija s uništenjem fizičke okoline. Tako je u knjizi "Monster at the Door" još 2005. s izbijanjem epidemije SARS-a predvidio nove pandemije do kojih će industrijalizacija i globalizacija poljoprivrede dovesti. Kada se to s izbijanjem pandemije Covida-19 i dogodilo napisao je "Plague Year News", svoje izvještaje iz prve godine pandemije.
Moglo bi se reći kako je Davis od svoje mladosti i vremena Komunističke partije, kasnije skrenuo, za razliku od većine svojih kolega još više ulijevo. Ostao je kritičar reformističke ljevice. Tako je i u jednom kasnom intervjuu za Guardian, u kojem spominje politiku američkih republikanaca, koja je na desnici povezala uličnu borbu s parlamentarnom, upustivši se u "rat niskog intenziteta" primijetio da je na djelu "apokaliptični kapitalizam", za koji je lijek tako nezamisliva socijalna revolucija.
Kada je 1990. izašla njegova najutjecajnija knjiga "City of Quartz", rijetko tko je predviđao da će ona biti bestseler. No baš to se dogodilo. Ta ga je knjiga lansirala u orbitu najtraženijih autora, a s time se nosio tako što je pažljivo birao sugovornike, odnosno na čiji poziv će se odzvati. Knjiga je naravno o Los Angelesu i urbanim politikama koje ga devastiraju. Razni developeri i lokalna politika razvijali su grad na štetu radničke klase i obojenog stanovništva. "Prostorni aparthejd", o kome on govori u knjizi, zaista je i eksplodirao dvije godine kasnije u pobuni koja je uzdrmala grad. Establišment ga je često optuživao da je preapokaliptičan, Davis je svojim noirom ušao u područje koje graniči sa znanstvenom fantastikom, ali u pozitivnom smislu.
Pred smrt su ga zabavljale preuranjene ode njegovom djelu. Nije htio da se njegova smrt shvaća dramatično. Do zadnjeg je trena radio i odmarao se, pratio što se događa u teoriji i umjetnosti. Ostavio je veliku poruku ljubavi za bližnje, a njegova je racionalnost bila topla, kako je u tekstu povodom Davisove smrti na Biltenu napisao Marko Kostanić. Nije žalio za ničim što je radio, samo je konstatirao da će mu nedostajati borba. Daleko od svakog samosažaljenja, razumio je tugu bližnjih, ali smrt nije shvaćao tragično. Iza njega su ostali njegova žena Alessandra Moctezuma i njihovi blizanci, James i Cassandra, kao i dvoje djece iz njegovih prethodnih brakova, Jack i Róisín.
Premda je ostao priznat po knjizi "City of Quartz" i premda je spisateljsku karijeru otpočeo u zrelim godinama, Davis je ustvari autor velikog opusa, zato ovdje i možemo spomenuti tek pojedina njegova djela, bez ambicije da ih sva sistematski pobrojimo. U nas je Davis recipiran vrlo oskudno. Prevedena je samo jedna njegova knjiga, "Planet slumova". Značajno, ali nedovoljno.
Je li Davis bio "prorok propasti", kako su ga neki kvalificirali? Sam se više volio distancirati od ikakve ideje proroka. Istina je da je predvidio ustanak u Los Angelesu, kao i pandemiju Covida-19. Našlo bi se još primjera. No ta "predviđanja" ustvari su plod pomne analize u kojoj nema mjesta za čuda.
U svome nekrologu Kostanić se osvrće na Davisov odnos spram marksizma. Od obiteljske anegdote da mu je očev prijatelj Lee Gregovich, sindikalist i komunist, čija je obitelj s dalmatinske obale migrirala u SAD, uvijek govorio da čita Marxa, do napomene da njegov marksizam nije bio školske vrste. On "pojmovima nije baratao kao šiframa za međusobno prepoznavanje upućenih, nego kao alatima za razumijevanje svijeta". Želja mu je bila prenijeti znanje onima koji su u društvenoj podjeli rada ostali uskraćeni za proces učenja. S druge strane on Marxovu ostavštinu nije tretirao kao Sveto pismo, kao dokaz superiornosti nad kapitalističkom stvarnošću, nego kao aparat u tumačenju te stvarnosti. Kako za sebe tako i za one koje ta stvarnost svakodnevno maltretira. Jer okolnosti se svakodnevno mijenjaju. Nije naš posao da budemo pravovjerni, nego da te promjene pokušamo zahvatiti u svoj njihovoj kompleksnosti.
Vladajuća klasa nije više sposobna za bilo kakvo koherentno razumijevanja globalne promjene. Nema tu strategije i definiranja zajedničkog interesa. Ta klasa i sama ima tumor na mozgu. I u njenom krilu ništa se novo neće roditi. Zato je on nadu, riječ koju inače nije volio, polagao u prezrene ovog svijeta. Jer, kako svom pesimizmu usprkos zaključuje Callinicos: izvan "apokaliptičkog kapitalizma" treba doći revolucija.
