Čedomir Marić, osnivač i prvi predsjednik Udruženja porodica nestalih i poginulih lica "Suza" iz Beograda, umro je u srijedu, 25. novembra. Život je proveo kao dugogodišnji aktivist u borbi za ustanovljavanje istine o poginulim i nestalim osobama iz rata 90-ih.

- Članovi udruženja “Suza” sa velikom tugom i žalјenjem primili su vijest o smrti Čedomira koji će ostati upamćen pre svega kao otac, koji je svoju tugu za ubijenim sinom, nosio duboko skrivenu u svom srcu, a kao osnivač i dugogodišnji predsednik "Suze" nesebično pomagao drugim porodicama slične sudbine, da dođu do istine i pravde. Imao je razumevanja za bol svake majke bez obzira na nacionalnost. Do poslednjeg trenutka svog života Udruženju je pružao podršku i bodrio da istrajemo u borbi za rasvetlјavanje sudbina nestalih - naglašava predsjednica Udruženja Dragana Đukić i ističe da Marićev odlazak predstavlјa veliki gubitak za porodicu i prijatelјe, kao i članove Udruženja.

Rođen je u Golubiću kod Knina, gdje stječe osnovno i srednje obrazovanje, dok u Rijeci završava Pedagoški fakultet. Veći dio radnog vijeka proveo je kao profesor u srednjim školama u Kninu, gdje je radio do "Oluje". Tokom radnog vijeka imao je bogatu društveno- političku aktivnost kroz rad u brojnim društvenim i političkim organizacijama, uključujući i tamošnji KUD.

- Odgajao sam djecu tako da ih nisam učio da prepoznaju tko je koje nacionalnosti. Tako sam odgajao i svoje. Međutim, ispostavilo se da svi tako ne razmišljaju. Čim je počeo rat, više se nije moglo govoriti o sređenom načinu života - rekao je Marić u razgovoru s aktivistima Inicijative mladih za ljudska prava – Hrvatska prije nekoliko godina.

Ličnu tragediju doživlјava 1995. godine, kad mu je nestao 21-jednogodišnji sin jedinac Želјko. U izbjeglištvu u Beogradu okuplјa porodice nestalih, osniva Udruženje i započinje bitku za rješavanje sudbine nestalih u ratu devedesetih. Pokrenuo je časopis "Suza" u kojem se njeguje sjećanje na stradanje Srba.

Nakon osam godina traganja saznaje za sudbinu svog jedinca koji je ubijen ispred njihovog stana u Kninu.

- Namjerno naglašavam da je ubijen, jer nije zatečen 5. avgusta na frontu s puškom u ruci. Pa i da je bio s puškom u ruci kad je zarobljen, imao je pravo na pravično suđenje. Kad to kažem mislim na pripadnike svih zaraćenih strana, jer smatram da je pogubljivanje zarobljenika zločin. - rekao je Čedomir, koji je sina sahranio u porodičnoj grobnici u Golubiću.

- Najgore je kad obitelji izgube bližnje, ali definitivno je najtragičnije kad otac doživi da sahranjuje sina. To se meni dogodilo. Ja sam jedan od stotine, tisuće onih koji su doživjeli iste ili slične sudbine. Godinama sam išao na susrete na koje su dolazile obitelji žrtava iz svih ratom poharanih područja svih nacionalnosti i vjeroispovijesti i mogu reći da nam je svima zajednička ta tragična sudbina gubitka članova obitelji. Teme naših razgovora uvijek su završavale na boli zbog nestanka ili gubitka najmilijih – rekao je jednom prilikom.

- Svi mi tragičari najmanje smo bili blizu informacija, jer da smo ih imali, na vrijeme bismo izvukli djecu i spasili ih. Najveća je bol živjeti u neizvjesnosti, to najviše razara obitelj. Nerado govorim o svom osobnom primjeru, jer me ta osobna tragedija usmjerila da okupim obitelji da zajednički tražimo svoje nestale i da razmijenimo iskustva ne bi li nam bilo lakše - govorio je Čedomir Marić, koji je još jednom bio žrtva odnosa hrvatskih vlasti prema srpskim žrtvama rata.

Pred crkvom Sv Stefana u Golubiću bio je 2011. postavljen još nedovršeni spomenik za 34 ratne žrtve iz tog naselja, ali je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko zabranio održavanje komemorativnog skupa na kojem je 2. oktobra spomenik trebao biti otkriven, a Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva ustanovilo je da je prostor na kojem je postavljen spomenik većim dijelom u vlasništvu države, a manjim u vlasništvu SPC-a, kao i da nema dozvole i potrebne suglasnosti.

Oglasili su se i lokalni branitelji, tvrdeći da na spomeniku nisu imena samo civilnih žrtava, a zbog pritisaka porodice žrtava su bile prinuđene da skinu ploču s imenima i postave ploču na kojoj je pisalo "Sjećanje na Golubićane stradale u ratovima". Ni to nije bilo dovoljno, pa je jedne septembarske noći 2013. macolom srušen i takav spomenik.

- To je još jedan u nizu pritisaka na srpski narod u Hrvatskoj, napravljen s ciljem da se spriječi ono što je najsvetije, a to je sjećanje na svoje žrtve. Ovo doživljavam kao ponovno ubistvo - rekao je tada Marić.