Uz ispraćaj radnica Orljave na burzu rada, dvije su vijesti ilustrirale opću situaciju na domaćem radnom tržištu proteklih dana. Prvo, stanje zaposlenosti u RH navodno još od 2008. godine nije bilo tako sjajno, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o broju zaposlenih, a i po Vladinom hvalisanju. Drugo, jedan sindikat izaziva u javnosti pravu konsternaciju svojim izračunom poželjne minimalne plaće za ovdašnje radnike. No te dvije objave praktično nigdje nisu promotrene zajedno, kao da jedno s drugim nema nikakve veze, nego se događa u odvojenim prostorima i procesima.
Probajmo barem staviti jednu temu uz drugu, pa možda i dođemo do nečega univerzalnijeg, ali prvo trebamo malo preciznije razabrati o čemu je riječ u pojedinačnim slučajevima. Zaista, broj prijavljenih radnika se najviše dosad približio iznosima otprije globalne krize 2008. godine, što u okolnostima ove sadašnje zvuči pomalo nestvarno. Tako će odjekivati, nažalost, samo dok ne razgrnemo naslage svega onoga najčešće prešućenog u vezi s tržištem i deregulacijom rada.
Hrvatska se nalazi u društvu zemalja s najnižim minimalnim plaćama kao što su Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka. Zajedničko im je da grade konkurentnost na niskoj cijeni rada – kaže Jelena Miloš
Nisu posrijedi nikakve stvarno nepoznate činjenice, onakve koje se ne bi mogle napabirčiti u medijskom prostoru jedna po jedna, pa biti sklopljene u širu sliku, ali ona svejedno izmiče. U pravilu se tako ne navodi ni tko su sve ljudi koji podižu stanje zaposlenosti u RH, i jesu li to isti oni do jučer nezaposleni naši sugrađani, ni o kojim je poslovima te novijim uvjetima i rokovima rada sve riječ.
- Svako ljeto pratimo medijske napise o ekonomskom rastu i niskoj stopi nezaposlenosti, a to nije ništa čudno s obzirom na sezonalnost hrvatskog gospodarstva i ovisnost o turizmu. Broj prijavljenih radnika u ljetnim mjesecima sadrži domaće i strane sezonske radnike, dok je niska stopa nezaposlenosti odraz velikog iseljavanja. Iseljavanje radne snage još je jedan argument da bi plaće trebalo povećati - rekao nam je ekonomist Bojan Nonković iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).
No prije negoli pustimo Nonkoviću da nas odvuče u temu iznosa plaće i odmah nam spoji ta dva aspekta radne problematike, zadržimo se još malo na rečenom. Broj zaposlenih i stopa (ne)zaposlenosti svakako nisu isto, pa se u njihovoj razlici nerijetko krije i predmet tendenciozne medijske interpretacije realnog stanja stvari. Broj predstavlja apsolutnu količinu, a stopa je postotak u ukupnom iznosu radno aktivne populacije, i utoliko je naš sugovornik već naznačio mogućnosti friziranja službenih izvještaja.
Imajmo u vidu da se uopće ne zna točno koliko je strane radne snage prisutno u Hrvatskoj, na koji rok i pod kojim uvjetima zaposlenja, e da bismo mogli govoriti o njihovom udjelu u totalu zaposlenosti. Taj broj se donekle sistematizirano iznosio na mrežnim stranicama Ministarstva unutarnjih poslova, ali je praksa ukinuta otprilike baš onda kad je tržište rada u RH uoči ove pandemije drastično liberalizirano s obzirom na uvozne radnike. Danas povremeno čujemo samo još generalizirane i površne informacije o tome, bez iole strukturirane materije, što se u pravilu događa kad država faktično odustane od reguliranja nekog ekonomskog problema.
Većina ne živi dostojanstveno – Bojan Nonković (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Dubioze u tome nam dalje za ovu priliku tumači Jelena Miloš, projektna koordinatorica sindikalne središnjice UNI Europa koja okuplja gotovo tristo nacionalnih sindikata s ovog kontinenta, a specifično u uslužnim djelatnostima. Ona također čita podatke o većoj zaposlenosti među ostalim u svjetlu migracija, odnosno uvoza radnika iz tzv. trećih zemalja, a najviše u sektorima građevinskom i turističkom.
- Hrvatska se nalazi u društvu zemalja s najnižim minimalnim plaćama kao što su Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka. Zajedničko im je to što grade konkurentnost na niskoj cijeni rada, zbog čega su suočene s kontinuiranim iseljavanjem domaće radne snage. Postaju ovisne o uvozu jeftine i često obespravljene radne snage, ali se i suočavaju s nedostatkom radne snage u pojedinim sektorima koji mogu ugroziti i funkcioniranje ekonomije i pružanje ključnih usluga građanima - navodi Miloš i dodaje da jedno istraživanje njezine organizacije u sektoru skrbi u zemljama EU-a pokazuje da nedostatak radne snage proizlazi primarno zbog malih plaća i teških uvjeta rada. Upravo zato radnici napuštaju i RH te odlaze u druge sektore i druge zemlje, a takvo stanje dodatno se pogoršalo nakon izbijanja pandemije koronavirusa.
- Zbog toga su se brojni poslodavci žalili da ne mogu doći do radne snage do te mjere da im je ugroženo poslovanje, a drugi iz zemalja periferije žale se na kontinuiranu emigraciju radnika. Za RH je ključno pitanje u narednom razdoblju kako zadržati radnu snagu u pojedinim sektorima, pri čemu se ne može zaobići podizanje plaća i uvjeta rada - kaže Jelena Miloš.
Vanredno stanje pandemije i rada u takvim okolnostima određeno je međutim i državnim potporama za plaće zaposlenih koje relativno često prinudno završavaju u džepu poslodavca, ali ta praksa rijetko dospijeva u javni prostor, kao što je primjer bio nedavno s jednim dubrovačkim poduzetnikom. Taj je i priveden, a priča je udarena na velika zvona možda upravo zato što je općepoznato da je u pitanju veoma raširena praksa kojoj država tek napadno raritetno staje na rep. No vratimo se na temu (ne)zaposlenosti, te izvoza domaće radne snage prema zapadu i sve intenzivnijeg uvoza neke druge s istoka.
Dostojancem na minimalac – Jelena Miloš (Foto: Davor Višnjić/PIXSELL)
Brojke su u oba slučaja prilično nepoznate; smatra se da se u protekloj deceniji odavde iselilo preko 400 tisuća državljana RH, mahom radno aktivnih, a neki izvori spominju i cifru od blizu pola milijuna ljudi. Hrvatska je u svakom slučaju doslovce desetkovana po tom pitanju, u najmanju ruku, dok se paralelno doselilo na desetke tisuća radnika iz Azije i s istoka Europe, iako o njihovu preciznijem broju znamo još manje. Tome je osobito kumovala najnovija mjera ukidanja kvota za uvoz po branšama, gdje postoji samo još obaveza provjeravanja ponude kadra na domaćem birou rada. Za tuceta i tuceta radnih profila iz dva sektora nije potrebno ni to, a posrijedi su dabome spomenuto građevinarstvo i turizam.
Uslijed svega toga povela se i diskusija o iznosu plaće, još odonda kad je RH ušla u EU, pa je krenuo odljev radne snage prema Njemačkoj, Irskoj, Austriji itd. Tome je bez daljnjeg pridonijela i statistika prema kojoj se Hrvatska svrstava u sam vrh EU-a po nesigurnim oblicima rada. Sadašnja vlada je dvaput povećavala minimalac, ali Novi sindikat je u posljednje vrijeme za široko rasprostranjenu temu uspješno nametnuo i dostojanac. Ne zovu ga tako, naravno, premda ohrabruje nalaz da se ovdje počelo slobodnije i sadržajnije govoriti o životnom dostojanstvu u kontekstu primanja naknade za rad, i da se ono počelo mjeriti egzaktno u kunama.
Minimalna neophodna plaća za dostojanstven život procijenjena je na oko 10.400 kuna, a uvjerljivost izračuna potkrijepljena je složenom metodologijom i autoritativnim zaleđem. I nisu to u Novom sindikatu isisali iz malog prsta, nego su do rezultata došli u okviru inicijative Clean Clothes Campaign, gdje na istoj problematici rade sindikalne organizacije iz čitavog svijeta, a naročito Europe. U našoj zemlji o tome se još ne raspravlja dovoljno ozbiljno, pa su prema sindikalnim burevjesnicima uglavnom samo napujdani liberalni medijski pudli, da se neko vrijeme snebivaju po prilici onako kako su činili npr. s idejom progresivnog oporezivanja.
Radnici napuštaju RH te odlaze u druge sektore i druge zemlje primarno zbog malih plaća i teških uvjeta rada
Znamo li koliko se radnog naroda iselilo posljednjih godina, nasmijava bojazan nekih komentatora da bi zbog uvođenja poslodavcima nepojmljivog peteroznamenkastog minimalca moglo u Hrvatskoj doći do – egzodusa. No zamisao koja uključuje dostojanstvo isto tako nije sindikatima pala na um zbog dokolice, zato što su nastrojeni mimo zdravog svijeta i suvislog ekonomskog rezona, nego se nametnula kroz promišljanje obaveznog donošenja europsko-unijske Direktive o adekvatnoj minimalnoj plaći. I to je najveća vrijednost ovoga cjelokupnog procesa: više se ne poteže bauk minimalca, nego je letvica sad podignuta s obzirom na mogućnost življenja s dostojanstvom.
- Prema toj direktivi bi svaka zemlja članica trebala uvesti minimalnu plaću od najmanje 50 posto prosječne i 60 posto medijalne plaće koja ne bi smjela biti ispod granice siromaštva. Prijedlog ide u dobrom smjeru jer većina zemalja EU-a ima minimalne plaće ispod ovog praga, naročito članice u jugoistočnoj i istočnoj Europi, no dodatan problem je što prosječne plaće u zemljama periferije često ne odražavaju odnosno ne prate troškove života - podsjeća Jelena Miloš na pojedina iskušenja ovog projekta.
- Zbog toga je prisutna veća diskrepancija između minimalne plaće i dostojanstvene plaće, kao što je vidljivo s izračunom Novog sindikata. Drugim riječima, potrebna nam je dostojanstvena plaća koja odgovara troškovima života - zaključuje ona.
Turizam je opet u prvom planu – gužva u zračnoj luci Split (Foto: Zvonimir Barišin/PIXSELL)
Bojan Nonković pak upozorava da u medijskim prikazima ove teme dominira pogrešno prenošenje i interpretiranje sindikalne inicijative.
- Jer u Novom sindikatu ne traže da se minimalna plaća kroz zakon ili uredbu Vlade preko noći poveća na željeni iznos, već da se kroz javnu raspravu odredi iznos plaće koji ljudima u Hrvatskoj može osigurati dostojanstven život - napominje Nonković.
Nakon toga, po njegovu mišljenju, takvom bi se cilju trebalo približiti u razumno postavljenom roku kroz ekonomske i socijalne politike. Ovom inicijativom se u javni prostor plasira perspektiva radnika, dakle većine stanovništva, umjesto trenutnog fokusa koji u obzir uzima samo perspektivu poduzetnika, npr. davanje poticaja, olakšavanje poslovanja itd. Podizanje plaće išlo bi na ruku i povećanju domaće proizvodnje jer plaće, barem onim dijelom koji se ne troši na robe iz uvoza, predstavljaju i izvor potražnje domaćih proizvoda i usluga.
- Pokušaj konkuriranja na svjetskom tržištu hrvatskih roba i usluga niskim plaćama unaprijed je izgubljena bitka. Propast tekstilne industrije to zorno oslikava. Nije stvar u tome da je trošak rada bio previsok, već je problem bio u izostanku vlastitih robnih marki i kanala distribucije. U tako postavljenom poslovnom modelu počinju dominirati lohn poslovi, rad za svjetske brendove, pri čemu se teško dugoročno može konkurirati zemljama s nižom cijenom rada - nastavlja analitičar i aktivist iz BRID-a.
Nonković smatra da je inicijativa Novog sindikata dobra za hrvatsku ekonomiju jer zahtjev za dostojanstvenim rastom plaća implicira promjenu ekonomske politike – od utrke prema dnu snižavanjem troškova proizvodnje, do povećanja vrijednosti proizvedenih roba i usluga ulaganjem u istraživanje i razvoj vlastitih brendova.
- Potrebu da svim radnicima osigura pristojan život prepoznala je i Europska komisija koja u prijedlogu direktive predlaže da radnici budu zaštićeni instrumentom primjerene minimalne plaće kojim im se omogućuje pristojan život, pri čemu u obzir treba uzeti kupovnu moć u pojedinoj zemlji - napominje on.
- Trideset godina od osamostaljenja Hrvatske većina radnica i radnika ne može od svoje plaće dostojanstveno živjeti unatoč proklamiranim obećanjima da će se brzo doseći Njemačka, jednom kad se riješimo Kosova. Ovo je najbolji dokaz da nacionalni projekt nije uspio - zaokružuje svoj turobni rezime ovaj ekonomist, ocrtavši pritom vezu između toga što posla u RH ima, ali nema novca za veće plaće.
Problem je očito nešto širi i dublji od prikaza koje nam serviraju domaći medijski serviseri poslodavačkih lobija. Profiti nisu dovoljno visoki za dovoljno brz i konkurentan razvoj, dodana vrijednost realizira se drugdje, kapital se uvelike izvlači van zemlje, pa je radništvo jedina moguća meta za podešavanje bilance kako bi se biznis uopće održao.
Ipak, registrirajmo donekle postignutu normalizaciju guranja tih pitanja u javni prostor, jer je iščuđavanja nad socijalističkim mentalitetom i sličnim zlima po toj osnovi s vremenom sve manje. Pritom treba znati da se inzistiranjem na takvom diskursu ne vraćamo u prošlost, nego tek hvatamo priključak na ono što je u razvijenijim zemljama EU-a posve uobičajeno danas. O tome svjedoče aktivnosti zapadnih sindikata i međunarodnih radničkih organizacija u kojima sve više kreativno sudjeluju i naši predstavnici.
