Nekoliko medija u Hrvatskoj objavilo je vijest o revolucionarnom iskoraku u liječenju Alzheimerove bolesti. Zbog toga je interesantno pobliže pogledati o čemu se radi.
Prošle godine je u SAD-u odobren lijek lecanemab koji prema kliničkim istraživanjima usporava razvoj Alzheimerove bolesti za oko 27 posto. Nakon toga je lijek odobren u Kini, Japanu, Južnoj Koreji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Evropska agencija za medicinu (EMA) upravo razmatra mogućnost odobrenja za EU. U Velikoj Britaniji Agencija za medicinu i lijekove je odobrila lecanemab, ali Nacionalni zdravstveni servis (NHS) je najavio da neće odobriti lijek u javnom zdravstvenom sektoru jer su pozitivni efekti premaleni u odnosu na cijenu lijeka i troškove dijagnostičkih ispitivanja kojima se određuje da li je pacijent podoban za tretman.
Pođimo redom; lijek se daje intravenozno svakih nekoliko tjedana i godišnja doza košta oko 20 tisuća američkih dolara. Budući da se smije primijeniti samo kod pacijenata koji su u ranoj fazi bolesti, potrebno je provesti niz dijagnostika od kojih su neke vrlo skupe (neuroimaging i genetsko testiranje).
U časopisu Nature od prije nekoliko dana sažeti su argumenti kritičara i onih koji upotrebu lijeka podržavaju. Kritičari ističu da je poboljšanje od 27 posto dobiveno u kliničkom istraživanju s grupom od 1795 pacijenata relativan broj koji se odnosi na grupu koja je primala placebo, dok je na apsolutnoj skali kojom se ocjenjuje kognitivna sposobnost efekt vrlo malen, 0.45 u odnosu na 18, brojem kojim se označava umjerena demencija ili početna faza Alzheimerove bolesti. Kritičari također ističu da postoje i rizici sporednih štetnih pojava kao što su krvarenje i naticanja mozga što posljedično može dovesti do smrti.
Grupa liječnika i drugih znanstvenika koji podržavaju upotrebu lijeka smatraju da je lecanemab prvi lijek koji efektivno odstranjuje toksične amiloidne nakupine u mozgu. Te su nakupine u direktnoj vezi s bolešću. Njih također ohrabruju rezultati praćenja pacijenata koji su lijek uzimali kroz tri godine. Pokazalo se da je više od pola pacijenata imalo poboljšanje kao i to da su se oticanje i krvarenje mozga pojavljivali samo u prvih šest mjeseci primjene i to rijetko. Također je nađeno da su se prestankom uzimanja lijeka kognitivne sposobnosti vratile na razinu placebo grupe, dakle na razinu bolesnika koji su bili bez tretmana lijekom.
Još jedan lijek, donanemab, je odobren u SAD-u koji čisti amiloidne nakupine. Ima slične karakteristike i kontroverze kao i lecanemab.
Da li se zaista nalazimo na prekretnici u tretmanu Alzheimerovih pacijenata ostaje da se vidi. U svakom slučaju budu li buduća istraživanja pokazala da se bolest može tretirati nekim kompleksnijim pristupom čišćenje toksičnih amiloidnih nakupina će sigurno biti jedna od komponenata.
Drugo je pak pitanje koliko mora biti snažan javni zdravstveni sektor neke države da u situaciji neprekidnog porasta pacijenata s Alzheimerovom bolešću odgovarajuću terapiju može pružiti svima koji su podobni da je uzimaju.
