Sugeriram Vam da od sada započnete uzimati ovaj lijek, umjesto tog koji ste do sada konzumirali. Ali doktore, ovaj lijek pijem godinama i stanje mi se stabiliziralo. I sami kažete da mi je tlak u dobrim omjerima, a nemam ni nuspojave. Znam, znam, no vjerujte mi, ovaj lijek koji Vam preporučujem, dokazano je bolji, s još boljim učincima, zato Vam ga i želim propisati...

Tako je otprilike tekla konverzacija koju mi je nedavno prepričala gospođa u kasnim sedamdesetim godinama života. Obrazovana je i nije naivna. Ne treba joj objašnjavati o čemu je riječ, ali je socijalizirana uzusima građanske kulture, pa se nelako upušta u konfrontaciju. Ima tu i elemenata generacijski oblikovane pristojnosti, posebice prema tradicionalnim autoritetima kakvi su na primjer liječnici ili profesori, za one religiozne i župnici.

Stoga situacija mora biti radikalna, dovedena do ekscesnog ruba, kako bi se ljudi poput moje sugovornice suprotstavili autoritetima čija društvena važnost i moć počiva na klasično i nominalno shvaćenim idejama znanja, strukovne odgovornosti i etičnosti.

No, kako i dalje na takav način doživljavati i tretirati ljude poput prethodno opisanog liječnika, čiji se profesionalni i performativni identitet gotovo u potpunosti preoblikovao prema načelima trgovačke logike, principima prodaje i zarade od bonusa? Zaslužuju li takvi da i dalje pred njima hinimo pristojnost i uljudnost, ili bismo im trebali neuvijeno u lice istresti istinu, onu da razmišljaju i funkcioniraju kao zadnji lihvari i šibicari, da pred sobom ne vide čovjeka i pacijenta, već kupca?

Nije lako, ni jednostavno, živjeti u svijetu koji je gotovo u potpunosti oblikovan logikom funkcioniranja kapitala, a istovremeno zadržati makar minimalne konture međuljudskih odnosa koji ne bi nužno bili podvedeni pod principe takve matrice. Ipak, u nekim primjerima, a tu spada i ovaj s kojim sam otvorio tekst, takva logika seže do teško prihvatljivih sfera egzistencije, prelijeva se u zone u kojima ju nitko i ništa ne može opravdati, niti oprati.

Jer jedno je participirati i živjeti u već klasičnim praksama komodifikacije koje su u potpunosti ovladale sferama rada, ekonomije, fetišizma novca i roba, a drugo je kada se takva logika prelije u suptilne i tanane domene zdravlja, međuljudskih odnosa ili emocija. Kada matrica marketizacije zahvati svaku poru kolektivne i individualne egzistencije, socijalnog i radnog polja.

Već kako nas je davno tome naučio Karl Polany, imenujući takav proces, pomalo apokaliptično, "velikom preobrazbom" od društva prema tržištu. Meni, kao i mojoj sugovornici, odmah je bilo jasno da je u ordinaciju ušla vjerujući da ide liječniku, a iz nje je izašla sa spoznajom da je upravo razgovarala s trgovcem, čovjekom koji glumi da je doktor, ali je zapravo tek prekupac u službi financijskih interesa farmaceutske industrije.