Tiho je nakon završetka radnog dana ispred porte riječkog brodogradilišta 3. maj. Obližnji ugostiteljski objekt je zatvoren zbog preuređenja tako da se radnici ni ondje ne mogu sresti. Nakon masovnog štrajka krajem prošlog mjeseca i isplate jedne plaće, radnici i dalje žive u neizvjesnosti u vezi svojih radnih mjesta. Vijest dana kaže da ministar gospodarstva Darko Horvat i premijer Andrej Plenković krizu i model opstanka pulskog Uljanika i riječkog 3. maja pokušavaju riješiti razgovorom s najjačim brodograđevnim subjektima – Kinezima, Nijemcima, Korejcima. Skupština Istarske županije usvojila je pak Deklaraciju o Uljaniku u kojoj piše da nakon završetka restrukturiranja to društvo mora opstati.
Već osam mjeseci gotovo ništa ne radim. Kao zavarivač na cijevima, radim kad ima cijevi. Prošli tjedan su za nas četiri majstora u pet radnih dana bile na raspolaganju četiri cijevi. Za svakoga od nas to je po deset minuta posla
- Svašta oni mogu pričati, pa tako i da je najveća talijanska brodograđevna grupacija Fincantieri zainteresirana za Uljanik i 3. maj. Nedavno nas je posjetila njihova delegacija: prolazili su halom, a kako posla nije bilo, rukovoditelji su digli paniku da se kao pravimo da nešto radimo. Od nas dvanaestorice jedini sam ja imao neku cijev na stolu i dok su prolazili pokraj mene, zapjevao sam im sanremsku pjesmu Adriana Celentana ‘Chi non lavora non fa l’amore’ ili u prijevodu ‘tko ne radi, ne vodi ljubav’ – kaže nam zavarivač Igor Zenko, koji je u brodogradilištu zaposlen već 12 godina. U razgovoru za Novosti otkriva nam stanje unutar 3. maja i svoja razmišljanja o budućnosti škvera i brodogradnje.
Na prosvjedu škverana u Zagrebu posebno je bio zamijećen vaš transparent na kojem je pisalo: ‘Radim za kurac, štrajkam za dva. Smrt državi i kapitalizmu.’ Čuli smo da ste ga poslije donirali fundusu Hrvatskog povijesnog muzeja?
Gospođa iz Povijesnog muzeja koja se ondje zatekla nazvala je ovaj transparent vlastite izrade unikatnim, a treba dodati da su na njemu, doduše nešto manje vidljive, bile i mrtvačke lubanje uz natpise ‘Eat the Rich’ – pojedimo bogate. Primijetio sam da se to nije svidjelo Viliboru Sinčiću, koji se također našao na prosvjedu, skupljajući valjda političke poene. Koliko znam, u Povijesnom muzeju namjeravaju napraviti izložbu s još nekim transparentima, poput onih iz udruga Blokirani i Franak.
Snaga vašeg izraza na transparentu sugerirala je da ste jedan vrlo ljutit čovjek, radnik, trećemajac?
Neki su mislili da sam čak ubačen lik, pogotovo oni krajnje nacionalno nastrojeni. To sam čitao po nekim forumima uz objašnjenja da su se oni, eto, borili za tu državu kojoj ja želim smrt. Ja kažem da država nije prijatelj naroda, ona je instrument koji služi bogatima i moćnima kako bi eksploatirali radničku klasu. I to se jasno vidi, ne samo kod nas. A što se tiče ostatka poruke s transparenta, ovako bih je preveo: bio na poslu ili štrajkao jednako je, čak je možda zabavnije za vrijeme štrajka, nešto se barem (po)kreće, događa.
Ne vjerujem sindikatima
Nije li ipak sada najvažnije da brodogradnja u Rijeci i Puli opstane?
Možda i jest. Ako nas netko od tih iskusnijih brodograđevnih giganata preuzme, sigurno će barem napraviti reda. Iako, ambivalentan sam prema tome, na to ne gledam kao na neki spas, jer ako se to i dogodi, radni uvjeti će ostati isti, a radit će se sigurno više. Kada sam prije 12 godina počeo raditi, u 3. maju je bilo 3.500 radnika, a danas je službeno zaposleno nas 1.700. Smatram da će se taj broj nastaviti smanjivati do stotinjak ili nešto više ljudi, kako bi se potom sve ugasilo. Možda će se ovdje ubuduće raditi samo trup do druge palube, a ako nas Talijani preuzmu, u Monfalconeu, koji je tu iza ugla, sve ostalo. Otkad je započela kriza u Uljaniku Istra je od treće najbogatije županije po BDP-u u posljednjih godinu dana pala na pretposljednje mjesto. To da ćemo živjeti od turizma je floskula. Pravo je pitanje gdje je završilo 523 milijuna kuna iz firme koja je 3. maj dobio kao subvenciju zbog oduzimanja nekretnina na pomorskom dobru. To je taj novac koji je 3. maj kao pozajmicu ustupio Uljaniku.
Kako izgleda vaš radni dan, čujemo da nedostaje radnog materijala?
Već osam mjeseci gotovo ništa ne radim. Nedavno je kupac odustao od narudžbe broda tako da ne znam što će dalje biti. Ovisno o odjelu, radi se na četvrtini radnog kapaciteta. Kao zavarivač na cijevima radim kada ima cijevi. Prošlog tjedna su za nas četiri majstora u pet radnih dana bile na raspolaganju četiri cijevi. Za svakoga od nas to je po deset minuta posla. I to je to. Inače ne nedostaje samo materijala, od početka ovog mjeseca nema ni toplog obroka u škverskoj menzi koju drži privatnik. Razlog je taj što 3. maj nije platio polovicu subvencije za njega.
Osim obroka, manjka i narudžbi za brodove?
Veliki brod koji je kod nas u škveru otkazan bio je Uljanikov brod. Jedan je brod za rasuti teret u otpremnoj luci i još su dva ista na navozu. To su brodovi od 180 metara. Posla bi bilo da ima materijala: čelika, cijevi i koljena za cijevi. A materijala bi bilo da ima novca, ustvari bilo ga je, ali je nekuda otišao, opet se moramo vratiti na tih 523 milijuna kuna. Da su barem dio tog novca ostavili, ovako ni mi ni kolege u Uljaniku nemamo što raditi. Ili je ipak, kada se radi o novcu, riječ o kriminalu.
Kako vi osobno proživljavate neizvjesnost oko nastavka brodogradnje i isplate plaća: kakva je atmosfera među radnicima, o čemu zbore tijekom radnog vremena?
Ekonomski gledano, slika nije lijepa. Treba platiti režije, hranu. Pa ipak, na neki način sam sretan jer vidim da se ljudi zauzimaju za sebe. Nikada do sada nisam vidio da su se pobunili zbog bilo čega, čak ni zbog nepridržavanja zakona o zaštiti na radu – uvijek je radnička glava bila pognuta. Radnici su se ujedinili u trenutku kada smo dotaknuli dno. Osobno nisam toliko opterećen ni u strahu što ću sutra ako sve ode dovraga. Moje zanimanje je deficitarno i mislim da bih mogao pronaći negdje posao. Što se tiče radnika, osamdeset posto radnog dana otpada na projekcije i razgovore o budućnosti firme. Pomalo je jezivo kada ujutro dođete na posao a dočeka vas tišina. Kod nas cijele obitelji rade u škveru. Što kriza duže traje, razne agencije i firme pokušavaju vrbovati naše radnike da dođu kod njih raditi.
Možete li procijeniti koliko ste čelika zavarili u svom radnom vijeku?
Sigurno sam istopio nekoliko tona elektroda. Rekao bih da sam na samom navozu potrošio otprilike dvije-tri tone elektroda. Dnevno i po deset kilograma.
Što kažete na to da je cijela politička Rijeka stala uz 3. maj? Uspostavljen je Krizni stožer, najavljuje se imenovanje krizne uprave, sindikati su u punom zamahu?
Ne vjerujem sindikatima, dok u stožeru stoluju političari i dvojica poslovođa, ne i radnika iz brodogradilišta. Već se pokazalo da unatoč tome što pozivaju na jedinstvo, sindikalisti rade u vlastitom interesu. Čast iznimkama. Po navadi, tim ljudima ne vjerujem, a sada glume neke spasioce iako je njihov legitimitet upitan. Sindikati su više zabrinuti za firmu nego za radnike. Mi trebamo borbeni sindikat. Osobno, to vidim kroz anarhosindikalizam, direktnodemokratski. Kroz plenumske sjednice na kojima radnik odlučuje o nekom pitanju i potom glasa o njemu. Moramo probuditi klasnu svijest koje još uvijek nema.
Krizni stožer smatra da bi 3. maj bio stabilan kada bi Uljanik vratio tih 523 milijuna kuna pozajmice?
Tako bi bilo neko vrijeme, otprilike pet godina mira jer te pare nije lako potrošiti, osim ako nemaš velike minuse. Ali pitam se opet nije li taj novac otišao na provizije raznim menadžerima u Uljanik grupi. To su, naravno, poslovne tajne, vi ne možete vidjeti ni na koji je način sročen ugovor o gradnji broda jer je opet riječ o poslovnoj tajni.
Mislite li da je dio rješenja krize brodogradilišta izdvajanje 3. maja iz Uljanik grupe?
Možda i jest. To da brodogradnja mora poslovati po tržišnim principima bio je jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Vlada je tada odlučila privatizirati brodogradilišta. To su riješili na način da su spasili Uljanik, ali spasili su ga novcem koji je država dala 3. maju, a ne uljanikovcima. Zadovoljili su dakle formu ulaska u EU, dobili izbore i sada vidimo efekte svega toga.
Kriv je menadžment
Europska komisija smatra da treba doraditi plan restrukturiranja Uljanika jer je udio države u njemu prevelik. Nije li to opet poruka da se država drži podalje od škverova? Ili drugačije, treba li država financirati brodogradnju od koje neposredno ili posredno živi gotovo cijela lokalna zajednica?
Treba li ili ne, već mi je svejedno. Ne zanima me ovakva kapitalistička ekonomija. Znam samo da nigdje u svijetu bez države brodogradnja ne funkcionira, posebno u Kini i Koreji, gdje je najjača.
Dežurni dušebrižnici, neoliberali i mejnstrim mediji bave se financiranjem škverova javnim novcem, točnije mitom o nekakvih 30 milijardi kuna koje je država utrošila u sanaciju brodogradilišta, no prešućuju da su brodogradilišta najmanje toliko, ako ne i više putem poreza i ostalih prihoda nastalih u lancu proizvodnje uplatila u državni proračun?
To je istina, ali treba imati i strategiju da se ne proizvodi samo brod nego i oprema za brod i materijali koji se u njega ugrađuju. Kinezi rade brod po cijeni materijala pa time i dalje zarađuju. Brodogradilište financira država, a oni zarađuju zahvaljujući efektu multiplikatora, odnosno stvaranju novih vrijednosti. Tržišno natjecanje ih ne zanima. Baš sam jučer komentirao nekakav članak koji govori o tome da ništa ne radimo, a imamo velike plaće. Spominje se da je prosječna plaća u brodogradnji 6.800 kuna. Kao majstoru zavarivaču nakon 12 godina rada u škveru plaća mi iznosi 5.800 kuna. Moj je komentar bio da je prosjek plaće sarma: jedni jedu kupus, drugi meso, treći rižu. U prosjeku sarma. To što moj menadžer ima možda 12.000 kuna, a mi majstori do šest tisuća, to je u prosjeku tih 6.800 kuna.
Problem je što takvi mediji huškaju na radnike, posebno iz Uljanika, da su oni krivi za stanje u brodogradilištu. Predbacuje im se da u vlasništvu imaju dionice društva, da su njihovi predstavnici u Nadzornom odboru pa su dakle imali sve pod kontrolom?
Nisu radnici krivi nego rukovodeći kadar, tzv. menadžment. Otprije sam spoznao o kakvoj je mafiji riječ, koja je od raznih menadžera primala razne bušte, provizije od poslova koji su se dogovarali mimo javnih natječaja, od kojih je brodogradnja izuzeta zbog specifične djelatnosti, kako su to naveli, i svi su na kraju omastili brk. Moj zaključak je da su takvi na rukovodeća mjesta došli zahvaljujući baš prethodnom neradu. Nama su također htjeli uvaliti dionice firme, ali to nije prošlo. Te dionice nisi mogao prodati, ostvariti dividendu i nije prošlo. U Puli su dionice Uljanika na burzi. Radnici tamo imaju tek 30 posto tih dionica.
Je li izvjestan novi štrajk, kakav rasplet očekujete, što se priča po navozima? Sutra je, dakako, novi radni dan…
Pitanje je što je Vladi u interesu. Gledaju li oni samo sagraditi ovdje apartmane i kako napuniti vlastite džepove. Bilo bi pametno da održe brodogradnju koja čini tri do pet posto BDP-a. Štrajk je i dalje zakonska opcija, ali nam prije svega treba jedan masovni pokret koji će pokazati zube. Vlada se jedino toga boji. A ne samo mirno i dostojanstveno. Što se tiče novog radnog dana, on će biti nalik jučerašnjem – čekanje da nam vrijeme prođe. Obećava nam se radni materijal, doći će sutra, prekosutra. A mi radnici i dalje čekamo Godota…
