Počeci umjetničkog djelovanja Igora Grubića, kasnih devedesetih, mogu se smjestiti u prostor napetosti "između tužbe i nagrade". Na jednoj je strani bio umjetnikov "zločin" prema općeprihvaćenim umjetničkim normama, društvenoj regresiji i tranzicijskim anomalijama, dok je s druge strane, umjesto "kazne", uslijedila nagrada. Umjetnik je iritirao i provocirao društvene mehanizme i umjetnički establišment, a struka tog istog establišmenta uvažavala ga je i nagrađivala. Grubićeva karijera započela je "anonimnom akcijom" u Splitu "Crni Peristil", u siječnju 1998., na tridesetu obljetnicu slavne akcije "Crveni Peristil", kojoj je i bila posvećena. Ubrzo je otkriven autor tog "vandalskog čina", za koji je istovremeno zaradio tužbu Državnog odvjetništva i nagradu 33. Zagrebačkog salona. Danas tog multimedijalnog umjetnika često pozivaju da predstavi svoje radove, filmove i performanse ili da održi predavanja u uglednim svjetskim institucijama suvremene umjetnosti, od Beča, Londona, Berlina, Talina i New Yorka do Istanbula... Ovoga ljeta izlaže u Rimu, u muzeju MAXXI, na grupnoj izložbi "Veći od sebe – herojski glasovi iz bivše Jugoslavije", a u Napulju se predstavlja samostalnim projektom u javnom prostoru, u parku Ville Comunale, s pedesetak mikrointervencija usred spomeničke baštine.

Paradoksalno, unatoč ratnoj i poslijeratnoj stvarnosti, 1990-ih gotovo da nije postojao političko-kritički diskurs. Bilo je jako malo umjetničkih radova koji su komentirali stanje Hrvatske, a još manje onih koji su na angažiran način kritizirali ili provocirali

Kritičari su s pravom vašu umjetničku praksu nazvali "poetskim terorizmom". U najkraćem, radi se o tome da u javnom prostoru reagirate minimalističkim, često pjesničkim gestama, koje za mnoge slučajne prolaznike mogu izgledati kao puki čin vandalizma. Kako i zašto ste se opredijelili za takvu umjetničku strategiju?

Atmosfera u Hrvatskoj mračnih 1990-ih, tijekom rata i poraća, bila je prilično isključiva, tvrdolinijaški konzervativna i represivna. Kao u većini ex-YU republika, desničarska vlada kontrolirala je gotovo sve medije, tretirajući svakog intelektualca ili aktivista za ljudska prava koji ih je kritizirao kao izdajnika i neprijatelja, kao u onoj famoznoj Tuđmanovoj izjavi o "vragovima crnim, zelenim i žutim". Sjetimo se nacionalističke euforije i razapinjanja "vještica iz Rija", Rade Šerbedžije, Mire Furlan itd., kao i kad je protjerivanjem brojnih profesionalaca uništen stručni kadar HRT-a jer im je tadašnji direktor Antun Vrdoljak brojao krvna zrnca... Razvijala se atmosfera netrpeljivosti i mržnje i svi su svima bili potencijalni neprijatelji. U kulturnoj sferi isplivali su nekakvi ridikuli i dobivali medijski prostor pod izgovorom tzv. obrane nacionalnog kulturnog identiteta. Na HRT-u i radijskim postajama puštao se zadnji šund i jeftine propagandno-domoljubne pjesme, a kvalitetnoj glazbi novovalnih bendova više nije bilo mjesta. HDZ je gušio gotovo sve kulturne punktove suvremenog izričaja – SC, Kinoteku, klubove... Većina državnog proračuna predviđenog za kulturne programe trošila se na folklorna događanja s ciljem jačanja nacionalnog identiteta. Suvremena umjetnost nije bila podržavana. Djelomično razumijem razloge zašto su devedesetih intelektualci, kulturnjaci, bili šutljiviji, jer su se u toj represivnoj klimi bojali etiketiranja i strahovali za vlastitu egzistenciju. Ne osuđujem druge, svi imamo potrebu za sigurnošću i pokrećemo se tek kad doživimo nepravdu na vlastitoj koži. Tako sam i ja reagirao iz osobne ratne traume te sam odlučio umjetnost tretirati kao svoju metodu borbe. Kulturna scena je bila podijeljena, svi su se zatvorili u neke male strukovne niše. Kao aktivni sudionik umjetničke scene, primijetio sam da je publika bila ograničena na malu skupinu ljudi koja je kružila svim izložbama i uglavnom dijelila iste interese i razmišljanja. Paradoksalno, unatoč ratnoj i poslijeratnoj stvarnosti gotovo da nije postojao političko-kritički diskurs. Bilo je jako malo umjetničkih radova koji su komentirali stanje Hrvatske devedesetih, a još manje onih koji su na angažiran način kritizirali, protestirali ili provocirali. Stoga sam odlučio izaći iz muzejsko-galerijskih okvira i djelovati u javnom prostoru, gdje je moguće komunicirati sa slučajnim prolaznicima i širom publikom. Tako je uslijedio niz akcija, kao ispravljanje grafita s govorom mržnje, prosvjed protiv stanja u Kinoteci, prosvjed protiv PDV-a na knjige, poziv na smjenu uprave SC-a, "Crni Peristil" itd. Time sam odredio neka od osnovnih načela svoje umjetničke prakse: izlazak u javni prostor, djelovanje za dobrobit lokalne zajednice, uključivanje drugih u kreativni proces, borba za socijalnu pravdu i socijaldemokraciju...

 

Rudari protiv Miloševića

Što se promijenilo u proteklih četvrt stoljeća? Pribojavate li se ponekad da je otupjela oštrica vaših radova ili da je naprosto "suvremena umjetnost postala botoks kapitalizma", kojom se društvo neprestano pomlađuje i želi izgledati ljepšim?

Ne slažem se s takvom logikom. Jer naizgled bismo tu izjavu o "botoksu kapitalizma" mogli također upotrijebiti za sve oblike umjetničkog izražavanja, književnost, glazbu, film... i time bismo zaključili da je svaki pokušaj borbe za promjene a priori besmislen. Do pada kapitalizma definitivno neće doći dok se ne dogodi transformacija svih metoda eksploatacije i manipulacije koje su u srži tog sistema. Prema tome, to je borba koja se odvija na puno malih fronti, počevši od pitanja diskriminacije, neravnopravnosti, radničkih, rodnih i općenito ljudskih prava... Promjenu možemo očekivati tek podizanjem kolektivne svijesti, a to je upravo sfera kojom se bave sve umjetnosti.

Grafite sam prepravljao iz snažne osobne potrebe, to je bio moj način borbe s mržnjom, nasiljem, nepravdom, netolerancijom, slijepom i destruktivnom nacionalističkom euforijom. U međuvremenu su takve intervencije prerasle u mali pokret

Sredstva kreativnog izražavanja alati su osvještavanja koji omogućuju društvene promjene, poput gandijevske nenasilne metode borbe, ona su oduvijek doprinosila širenju prosvjetiteljskih ideja i oslobađanju od tabua, lažnog formalizma, dogmi, jednoumlja. Podrška borbi za crnačka prava, ženska prava, prava istospolnih parova i dr. najprije je komunicirana u malim kulturno-umjetničkim zajednicama, da bi s vremenom senzibilizirala šire građanstvo i prerastala u pokrete za ljudska prava. Imao sam priliku u nekoliko navrata doživjeti da sam pojedinim umjetničkim projektima uspio izaći iz galerijskih okvira i napraviti konkretne promjene: "Poziv na smjenu uprave SC-a" doveo je do studenske peticije koja je smijenila upravu; prosvjedi protiv PDV-a na knjige doveli su do ukidanja PDV-a; intervencije na grafitima s govorom mržnje prerasle su u mali pokret; projektom "Greška u sistemu" Barbara Matejčić i ja smo pišući austrijskim vlastima postigli da se zabrani nošenje ustaškog znakovlja na Bleiburgu; uspio sam postići da glavni protagonist "Tragova nestajanja" dobije stan itd. Vjerujem da se svi napori zbrajaju. Kao aktivan sudionik u nevladinim udrugama koje se bave ljudskim pravima četvrt stoljeća svjedočim razvoju i osnaživanju scene nevladinih organizacija kao i velikoj promjeni na nezavisnoj kulturnoj sceni. Ojačala je svijest o borbi za slobodu izražavanja i građanska prava. Uostalom, Možemo! je najbolji primjer da je udruženim snagama i ustrajnim djelovanjem moguće postići promjenu.

"Anđeli garavog lica", golemi fotografski portreti rudara iz Kolubare u Srbiji nastali nakon štrajka koji će naznačiti početak kraja Miloševićeva režima, našli su se sada na fasadi poznatog rimskog Nacionalnog muzeja umjetnosti XXI. stoljeća, MAXXI-ja, koji je projektirala slavna Zaha Hadid. Rad je dio međunarodne izložbe "Bigger than Myself. Heroic voices from ex-Yugoslavia" pod kustoskom palicom Zdenke Badovinac. Možete li nam približiti vrijeme u kojem je nastao taj rad, kad ste među prvim umjetnicima iz Hrvatske surađivali s kulturnim ustanovama i umjetnicima u Srbiji i bivšim republikama?

Od dvijetisućitih sam intenzivno boravio u Beogradu, odakle je moja bivša supruga Sandra, tako da sam se igrom slučaja zatekao usred protesta protiv Miloševića koji je pokušao lažirati izbore. Tisuće ljudi je nekoliko dana protestiralo na ulicama. Ostatak Srbije nije bio svjestan što se konkretno događa jer je Milošević kontrolirao sve medije, koji su prikazivali da se radi o maloj grupi domaćih izdajnika. Presudan moment čitavog događanja bio je kad su rudari Kolubare odlučili ući u kolektivni štrajk. Mediji nisu više mogli manipulirati terminima o plaćenicima i nacionalnim izdajnicima, jer se radilo o radnicima koji krvavo zarađuju svoj kruh. Tada policija i vojska odlučuju stati na stranu građana i dolazi do pada Miloševićeva režima.

Igor Grubić: "Crni Peristil", Split, 1998.

Dobivši poziv od kustosa Branka Dimitrijevića i Muzeja suvremene umjetnosti Beograd da kreiram site-specific rad, odlučio sam se fokusirati na taj događaj jakog simboličkog značenja, u kojem su radnici osvijestili da ujedinjeni mogu biti faktor društvenih promjena. Kako je taj događaj ujedno obilježio kraj socijalizma na ovim prostorima, sinula mi je ideja da napravim fotografije poput monumentalnih, ikoničkih slika iz perioda socrealizma koje veličaju ulogu radnika i običnih malih ljudi kao heroja. Slike i priče radnika nekad su bile prisutne u medijima, njihov rad je bio štovan kao temelj socijalističkog društva, naravno, kao dio određene ideologije. Dvije i pol godine bio sam u komunikaciji s vođom sindikata i radnicima i razvijao projekt kroz tri foto-serijala i kratkometražni film. Želio sam pokazati upravo tu moć i snagu, koju svi posjedujemo, a često je nismo svjesni. Naslov rada "Anđeli garavog lica" ukazuje na paradoksalnu situaciju u svim zemljama bivše Jugoslavije: s jedne strane, upravo mali ljudi, usprkos svom mukotrpnom i poštenom radu, živeći na rubu siromaštva, ostaju čistih obraza i čiste savjesti, dok s druge strane političari, koji bi trebali služiti, zbog svoje pohlepe, korupcije, malverzacija i privatizacijske pljačke društvenog vlasništva bivaju ukaljanih obraza i savjesti.

Grubićevi "Anđeli garavog lica" na pročelju rimskog Nacionalnog muzeja umjetnosti XXI. stoljeća, 2021.

U eksperimentalno-dokumentarnom filmu "Spomenik" (2015.) nekom je stranom gledatelju možda teško otkriti vašu političku motivaciju – problematiziranje rušenja antifašističkih spomenika u Hrvatskoj tijekom i nakon Domovinskog rata. "Spomenik", taj kontemplativni, vizualni esej, zorna je potvrda vaše teze da "nema apolitične umjetnosti i nema estetike koja ne uključuje etiku".

Ideja za film "Spomenik" bazirana je na činjenici da je u Hrvatskoj tijekom 1990-ih uništeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika, spomen-ploča, bista... Namjera mi je bila intervjuirati povjesničare umjetnosti, teoretičare i aktiviste, no kad sam krenuo u snimanje i našao se oči u oči s fascinantnim modernističkim spomeničkim formama, počeo sam ih doživljavati kao žive organizme. Snimatelju i meni odlasci na lokacije postajali su momenti bijega, smiraja, meditacije, pa sam nastojao u filmu dočarati tu kontemplativnu atmosferu. Odustao sam od prvotne namjere snimanja intervjua i pustio da spomenici sami pričaju o sebi. U početku sam se pokušao koncentrirati samo na njihovu formu, ali nisam mogao izbjeći značenje koje ta forma nosi, jer iako su spomenici apstraktni, u formu je upisana memorija na strahote ljudskog stradanja, kao i na herojstvo. Birao sam monumentalne spomenike na području Hrvatske i BiH iz perioda socijalističkog modernizma koji su zapušteni i koji su pretrpjeli oštećenja ili potencijalne prijetnje razaranja. Uvjeren sam da onome tko pogleda film nisu potrebna dodatna objašnjenja, ali ako ih zatreba, može ih naći na internetu. Vjerujem da film uspješno komunicira s publikom jer je prezentiran na velikom broju izložbi i višestruko je nagrađivan.

 

Na svim frontama

U nekim vašim umjetničkim akcijama prepoznajem tvrdnju Borisa Groysa koji kaže da je funkcija umjetnika uvijek bila da budu predvodnica, avangarda, od kojih zatim uče marketinški stručnjaci ili ulica. Prisjećam se jedne od vaših najpoznatijih akcija iz projekta "366 rituala oslobađanja" (2008./2009.) u kojem sustavno, iz dana u dan, "korigirate" mrzilačke grafite poput "Ubi Srbina" u "Ljubi Srbina" i sl. Pretpostavljam da vam nije žao što su se te akcije neposlušnosti raširile posvuda, a nekad se pripisuju i drugim "autorima"?

Osamdesetih, u socijalizmu, na zidovima zgrada mogli su se vidjeti inteligentni i duhoviti grafiti pozitivnog sadržaja. Tijekom rata došlo je do masovne pojave grafita prepunih govora mržnje, uglavnom nacionalističkog i fašističkog karaktera. Akcije ispravljanja i transformacije grafita, kako bih im dao pozitivna značenja, izvodio sam u ratnom i poratnom periodu devedesetih. Prepravljao sam ih iz snažne osobne potrebe, to je bio moj način borbe s mržnjom, nasiljem, nepravdom, netolerancijom, slijepom i destruktivnom nacionalističkom euforijom u našem okruženju. Kasnije sam to djelovanje ponovio 2008. godine, u okviru projekta "366 rituala oslobađanja", jer sam uvidio da su i dalje gradski zidovi puni grafita istih sadržaja. Nakon toga intervencije na grafitima s govorom mržnje prerasle su u mali pokret. Kontaktirali su me iz dviju nevladinih udruga da žele nastaviti takve aktivnosti, a odnedavno Tanja Dabo i Davorka Perić razvijaju sličnu ideju, nastojeći napraviti još jedan pomak u stvarnom smislu. Poticajno je i ispunjavajuće kad doživite da velik trud i dugi procesi katkad rezultiraju konkretnim tragom u tkivu stvarnosti.

Minirani spomenik u Košutama – iz Grubićeva filma "Spomenik", 2015.

"Kako se kalio čelik" (2018.) vaš je prvi autorski animirani film, koji ste radili s Markom Meštrovićem, s kojim ste 2004. pokrenuli i Kreativni sindikat, autorski studio za animirani i eksperimentalni film. Animirani film, za razliku od nekih drugih medija u kojima djelujete, traži dugotrajan timski rad. Koje ste potencijale pronašli u animaciji, a koji nisu bili mogući u drugim medijima kojima ste se koristili?

Značilo mi je na tom filmu surađivati upravo s Markom jer je on jedan od najbližih mi prijatelja i najvažnijih hrvatskih autora animiranog filma. Bitno je imati suradnike koji imaju veliko strpljenje i podršku jer u radu na filmu prolazite kroz dugotrajan i delikatan posao. Animacijom sam htio ispričati neku osobnu priču i uzdići je na apstraktni nivo, kreirati nešto poput arhetipskih likova koji pripovijedaju o generacijskoj udaljenosti oca i sina i njihovom ponovnom zbližavanja kroz kreativnu, simboličku gestu otpora. Kroz odnos oca i sina koji putuju u napuštenu tvornicu u kojoj je otac nekoć radio, indirektno sam reflektirao društvene potrese nakon raspada socijalističkog sistema, u kojem su radnici vjerovali da grade bolju budućnost. U današnjem sustavu, u privatnom sektoru, obespravljeni su, a mnogi su i bez posla i prihoda. Kroz kreativno-simbolični čin, koji obojica prolaze, ukazujem na to da kreativna igra može biti katarzična i da tako možemo pronaći snagu u samima sebi i prebroditi i najteže trenutke. Solidarnost i zajedništvo u tom procesu također imaju bitnu ulogu. Naime, otac u napuštenoj, opustošenoj i devastiranoj tvornici upali veliku peć i tako simbolično ponovno pokrene život te tvornice. Nastojao sam napraviti mali film/spomenik ideji da svi mi kroz naizgled apsurdne, besmislene igre, geste i rituale možemo mijenjati sami sebe, a time i na mikrorazini svijet. U filmovima nastojim kreirati emotivni naboj koji će uvući gledatelja i potaknuti emotivnu reakciju. Vjerujem da nas emotivni okidač potiče na suosjećanje, što dovodi do samopropitivanja naše uloge i odgovornosti u društvu.

Igor Grubić: "366 rituala oslobađanja (Spomenici i marame)", 2008./2009.

Izlagali ste na veoma uglednim svjetskim smotrama poput Manifeste i Venecijanskog bijenala. Na posljednjem, 58. Venecijanskom bijenalu (2019.), u Hrvatskom paviljonu predstavili ste "Tragove nestajanja (u tri čina)". Mnogi vaši radovi okrenuti su neumjetničkoj publici, izvedeni u javnim prostorima, no ovdje se radilo o predstavljanju pred tzv. umjetničkom i turističkom publikom Bijenala. Koliko ta činjenica mijenja vašu umjetničku strategiju i taktiku? Kako pripadati sustavu i istodobno ga dovoditi u pitanje?

Ne kreiram umjetničke radove samo za javni prostor, već i radove kojima je namjera da budu prezentirani u muzejsko-galerijskom sustavu, raznim medijima, na internetu, TV-u ili na filmskim festivalima. U svom radu referiram se općenito na društveni kontekst u kojem živim, kritički ukazujući na mogućnost pozitivne promjene. Nisam protiv izlaganja u galerijama i muzejima. Dapače, mislim da treba djelovati na svim frontama i koristiti sve kanale komuniciranja. Bijenale ima više od pola milijuna posjetitelja i ne radi se o nekoj eliti, već o pripadnicima svih društvenih slojeva. Neke dvojbe razriješio sam davno, dok sam radio kao autor dokumentarnih TV reportaža i kao producent u angažiranom studiju Fade in. Bitno je da ostanete dosljedni sebi i ideji da činite neku dobrobit za zajednicu, i da ne dozvolite da netko utječe na vašu kreativnu politiku, da se ne prepustite mehanizmima samozavaravanja, podilaženja drugima ili autocenzuri. Venecijanskom bijenalu pristupio sam na isti način kao i bilo kojem drugom izložbenom prostoru u kojem se može razvijati slobodni umjetnički dijalog. U suprotnom, kreirao bih neki subverzivni projekt ili uopće ne bih izlagao. Na tako velikim manifestacijama drugačiji je fokus publike, jer zbog ogromne količine radova publika želi uhvatiti što više toga i brže prolazi kroz radove. Kustosica Katerina Gregos i ja odlučili smo da postavimo paviljon u staroj tvorničkoj hali. Za prezentaciju smo izabrali obiman fotografski esej "Tragovi nestajanja (u tri čina)" i animirani film "Kako se kalio čelik", koji usporavaju gledatelja i količinom sadržaja traže od njega da se zaustavi i koncentrira. U svom tom bijenalnom blještavilu to mi se činilo kao najbolji način prezentiranja rada i borbe za kreiranje drugačije vrste pažnje. Najveći uspjeh tog projekta je činjenica da sam se uspio izboriti da jedan od njegovih glavnih protagonista, koji je živio u divljoj kućici namijenjenoj rušenju, dobije stan od 30 kvadrata na doživotno korištenje, a to je bilo moguće tek kad je moj projekt bio uzdignut na najvišu razinu predstavljanja jedne države na Bijenalu.

 

Najmračniji krugovi pakla...

Rad u javnom prostoru Napulja, "Another Green World" ("Drugačiji zeleni svijet"), u organizaciji Fondazione Morra, trenutno je vaš najopsežniji javni projekt, koji se infiltrirao s čak 50 mikrointervencija u parku Ville Comunale, najčešće usred spomeničke arhitekture i skulpture kao zaštićenih kulturnih dobra. Kako je došlo do ovog projekta i kako ovdje funkcionira "participativni aktivizam"?

U staroj gradskoj jezgri Napulja postoji jako malo parkova i zelenih površina. Villa Comunale je najveći park, dugačak kilometar i prepun hramova, baroknih fontana i neoklasicističkih skulptura koje su pod zaštitom UNESCO-a. Bio sam zatečen situacijom da su park, skulpture i arhitektura od takvog značenja zapušteni i devastirani. Osnovna ideja bila je da ukažem na potrebu za očuvanjem eko-sustava parka i za obnovom skulptura i arhitekture. A zatim je uslijedio intenzivan period rada od dvije i pol godine, koliko je bilo potrebno da od početnog koncepta kreiram dramaturgiju projekta i da dobijemo silne dozvole jer se radi o interveniranju na zaštićenoj baštini. Projekt "Another Green World" realizirao sam u suradnji s kustosicom Adrianom Rispoli, uz organizacijsku podršku Fondazione Morra. Za realizaciju 50 intervencija trebala je cijela logistika, bili su uključeni i volonteri dviju organizacija, Premio GreenCare i Fondo Ambiente Italiano, koji se bave zaštitom prirodnog i kulturnog nasljeđa. S učenicima srednje škole "Carlo Poerio" u Napulju i volonterima tih dviju organizacija kroz radioničke aktivnosti razvila se kolektivna suradnja. Također sam surađivao s multimedijalnim umjetnikom i glazbenikom Robertom Puglieseom.

Igor Grubić: "Another Green World", Napulj, 2021. (Foto: Danilo Donzelli)

Kakve su bile reakcije posjetitelja?

Tokom cjelodnevnog otvorenja prošlo je oko tisuću ljudi, vladala je veoma pozitivna, "aktivna" atmosfera. Posjetitelji parka rado su se zadržavali jer su sada gledali poznati park drugim očima, s "oživljenim" mitološkim skulpturama. Namjera mi je bila pretvoriti javni prostor u zonu okupljanja, igre, diskusije, slobode govora, protesta i otpora... Napuljski projekt, kao i drugi umjetnički radovi izvedeni u javnom prostoru, u duhu Bourriaudove "relacione estetike", želi ohrabriti druge da stupe u interakciju te da svi zajedno osvijestimo kako svojim djelovanjem – ili nedjelovanjem – kreiramo realnost koju živimo. Na tom tragu sam izveo i performans s Danteovim citatom: "Najmračniji krugovi pakla su rezervirani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani."