Ej seko moja oćelimo obe, oćelimo obe,
Ej, pokopat se u srijanske grobe, u srijanske grobe,
Dragi gade ne varaj me mlade, ne varaj me mlade.
Pivaj seko to je nama dika. Ostale smo Poljičke do vika,
Oće, oće, ko me voli doć'e, ko me voli doć'e.
Ej, ja malena, ali sam vatrena. Ej, jadan onaj komu budem žena,
Dragi vene, to je radi mene, to je radi mene.
(ženski napjev iz Srijana, zaselak Radovići)
Na ovogodišnjoj ljetnoj radionici ojkanja u Dugopolju pjevali smo napjeve iz Dalmatinske zagore uz vodstvo etnomuzikologa, analizirali njihove tekstove i učili o kontekstu u kojem su se pjevali. Radionica se održala u organizaciji udruge Ojkamine, osnovane 2020., iza koje stoji Barbara Majnarić, po struci dizajnerica, a po ostalim interesima prava renesansna žena Balkana. Čime se sve Barbara bavi, približit ćemo kroz razgovore koje smo vodile ove jeseni po selima u Zagori kad sam joj se pridružila na jednom od terenskih istraživanja. S bazom u Dugopolju, obišle smo razna mjesta u Cetinskoj i Imotskoj krajini u potrazi za malobrojnim pjevačima i pjevačicama arhaičnih formi pjevanja.
- Ojkamine su zamišljene kao udruga posvećena starijoj vokalnoj tradiciji koja izumire. Radi se o muzičkom sustavu koji ne pripada sustavu temperirane, "klasične" muzike. Takav sustav našem uhu, u kojem su se stoljećima sedimentirali poznati odnosi intervala, zvuči strano, a nekima često i odbojno. Stariju vokalnu tradiciju na teritoriju Hrvatske nalazimo u takozvanom dinarskom arealu, koji pokriva područje skoro od Banije pa do južnog kraja Hrvatske. Usput, meni je iz današnje pozicije neobično da pod izrazom klasična muzika podrazumijevamo uglavnom Nijemce i Austrijance, dok se u kulturama podjednako blizu nas, poput Turske, klasikom smatra njihova tradicijska muzika. Postoji ta neka neosviještena pozicija u kojoj tuđu muziku doživljavamo kao klasičnu, a o njoj puno više i znamo u usporedbi s poviješću glazbe ovih prostora - kaže Barbara.
Dok su svi barem čuli za gangu i reru, koje spadaju u noviju vokalnu tradiciju, manje je onih koji znaju što je ojkanje, iako se ono od 2010. nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita. Ojkanje je generički naziv za vokalne forme koje sadrže tehniku potresanja glasom, koja u različitim regijama ima različite nazive: orzenje ili orcanje u Ravnim kotarima, u Bukovici među Srbima zove se groktalica, u Lici rozgalica, a kada je pjevaju žene u Dalmatinskoj zagori onda je vojkavica. Sve to spada u stariju tradiciju koja je privukla Barbaru tim neobičnim sazvučjima, kao i odnosom prema zvuku, koji više podsjeća na neke koncepte iz suvremene muzike, gdje timbar ima veći značaj od melodije i harmonije.
- Imala sam nekoliko pokušaja pjevanja uz odlične muške pjevačke grupe i, iako krenem iz njihove dotadašnje intonacije, nije me lako pratiti. Hoću reći, intonacija nije jedina bitna, kao na primjer u zborskom pjevanju, već ipak šire karakteristike tona koje bi se kod pratnje trebale spojiti u jedan moćan ton, ili ne valja – kaže Barbara Majnarić.
Koliko su ti suzvuci pjevačima bitni, uvjerile smo se kad smo snimale mušku skupinu iz Dicma. Bili su nezadovoljni svojom izvedbom, pa su odlučili ponoviti snimanje za dva dana. Pored ceste za Zmijavce kraj Imotskog, kamo smo se zaputile snimiti jednu pjevačku skupinu, na plakatima mrko gledaju u daljinu Mirko Norac i Mladen Markač, uz natpis "Heroji i mučenici". To skreće razgovor na Barbarina iskustva s terena po pitanju srpsko-hrvatskih odnosa.
- Najveći užitak mi je slušati tu muziku uživo. Pitala sam se zašto to ljude baš ne privlači, i to ljude koji se inače bave etno muzikom, dakle uzimaju elemente iz tradicije i prevode ih na neki suvremeni, prijemčiviji muzički jezik. Čini mi se da postoje neki sram i odbojnost prema toj muzici među ljudima iz grada koje ona inače interesira. Moguće je da ih kada dođu na teren iznenade jezik, komunikacija, politički stavovi, patrijarhalni odnosi, kao da živimo u dva paralelna povijesna razdoblja. Na našem primjeru raspada Jugoslavije, rata i rađanja "suvremenog" hrvatskog identiteta, tradicija je često bila u službi stvaranja novih ideologija. Tradicijska kultura ostala je na desnici, isto tako stvoreni su neki stereotipi o toj vrsti glazbe i mislim da to onemogućava široj zajednici da se uopće zainteresira – kaže Barbara.
Suzvuci su pjevačima bitni
To da se tradicijska kultura promatra kroz prizmu nacionalnih kategorija, smatra ona, pojednostavljivanje je stvarnosti.
- Ovisno o regiji, i dalje ima i Hrvata i Srba koji pjevaju zajedno, jer su iz istog kraja i pjevaju pjesme s kojima su odrastali. Pjesme su po meni prvo odraz krajolika, koji je utjecao na svakodnevni život ljudi, a iz te i takve svakodnevice nastala je ta muzika. Nije da idem u Varaždin i Istru, ovi tereni od Banije do ovdje, to su sve ratom pogođena područja i tu se stalno susrećeš s ostacima rata, pa i Drugim svjetskim ratom kao temom koja stalno izlazi van. Prvi i jedini put kad sam pomislila da se možda trebam posvetiti nečemu mirnijem, bio je kada sam ujutro slušala lekcije iz povijesti o Hrvatima kao izmišljenom narodu, a navečer guslanje o Anti Paveliću. Nekad to dođe do te granice da mi se čini da se uporno želim baviti tradicijskom muzikom, ali najveći dio vremena se bavim srpsko-hrvatskim odnosima. Kao neka stalna tenzija, koja se ne da ignorirati i koja ne dopušta da zaroniš dublje u muziku – govori o svojim iskustvima s terena.
Kroz odlaske na terene Barbara je puno naučila o odnosima Srba i Hrvata koji uvelike variraju od mjesta do mjesta pa ih, kaže, jedino ima smisla proučavati na mikro razini, ovisno o raznim faktorima poput stope miješanih brakova prije rata i političkoj opciji na vlasti.
- Na te odnose i u pjevačkom smislu sigurno doprinosi organizacijska infrastruktura, u smislu KUD-ova, koji su također uglavnom nacionalno orijentirani. U nekim regijama je nakon rata krenuo taj val osnivanja KUD-ova, što je s jedne strane sigurno doprinijelo očuvanju kulture, ali s druge strane je izvuklo muziku iz "prirodnog konteksta", koja sad živi gotovo isključivo na pozornici. A, bar za mene, taj performativni kontekst je ono što ubija duh, ali i dinamiku promjena u tradiciji – dodaje.
Barbara se zato trudi obilaziti krajeve Hrvatske gdje je starija vokalna tradicija još na životu, snimiti izvedbe u video i audio formatu, s idejom da se jednog dana objave u vidu otvorene online digitalne arhive.
Nad Mosorom se skupljaju crni oblaci, a zavojita cesta od Dugopolja prema podmosorskim selima vodi nas na područje nekadašnje Poljičke republike. Destinacija nam je selo Srijane, kamo smo se između snimanja zaputile vidjeti opjevane "srijanske grobe" u koje su se seke iz lokalnog napjeva htjele pokopati zbog "dragih gadova" koji ih varaju, ali varaju i one njih. Razgovaramo o ženskim napjevima koji često odaju dojam veće slobode nego što zamišljamo za ta vremena, poput onoga koji je Barbara čula od pjevačice iz okolice Karlovca: "Dođi dragi makar i u srijedu, nema gužve prvi si na redu".
Iako se definitivno radi o patrijarhalnoj strukturi, stvari možda nisu tako crno-bijele, priča Barbara, sudeći po napjevima i nekim narodnim običaja poput liganja i gonjanja, koji svjedoče o popriličnoj seksualnoj slobodi žena, čak i za današnje pojmove.
- Žene su u nekim krajevima imale pravo "ligati" s više ljubavnika prije nego odluče za kojeg će se udati, a roditeljske zabrane izbjegavale bi tako što bi se "utekle" noću, kad bi ih odabranik navodno ukrao, pa su mogle tvrditi da nisu imale izbora. Uopće ideja da žena ima pravo "isprobati" više ljubavnika sigurno ne pripada stereotipu koji imamo o muško-ženskim odnosima u povijesti ovih prostora - priča Barbara.
Barbara Majnarić
Dodaje da jednako tako postoji opća ideja zbog koje se instrumentalno muziciranje veže uglavnom za muškarce, a proizlazi iz pretpostavke da je ženino mjesto uvijek bilo unutrašnji prostor, domaćinstvo, da žene nisu svirale jer su im ruke bile zauzete kućanskim poslovima.
- Naravno, žene sviračice jesu bile u manjini, ali koliko je bilo vrsnih sviračica i kako ih daleko u povijest možemo pratiti detaljno analizira na primjeru Srbije Iva Nenić u knjizi "Guslarice i sviračice". U knjizi prolazi kroz povijest i sadašnjost ženskih sviračkih praksi na primjeru gusala i frula, kao tipično "muških" instrumenata. Puno šire od povijesnog pregleda, Nenić postavlja pitanje što se događa sa reprezentacijom ženskog muziciranja kada se otklonimo od kanona i ideoloških pozicija u kojima su te slike nastajale. Romantičarsko-pozitivistički pristup nacionalnih preporoda uspostavio je kanone nacionalnih tradicijskih kultura, unutar kojih je brkati muškarac guslar i predstavnik nacionalne kulture, a žena "čuvarica ognjišta". Ako žena pak svira gusle, proglašena je za izuzetak koji postoji kao potvrda kanonu. Pa je tako mnogo guslarica kroz povijest proglašavano "prvom guslaricom" jer jedino ako je prva, i uz to izuzetno vješta, može sjediti rame uz rame guslaru. Nenić ne pristaje na promatranje žene sviračice kroz "etnologiju izuzetka", već unosi diskurse suvremenih teorija identiteta i roda, kroz primjere žena koje ni tada nisu pristajale na stereotipne identitetske politike – objašnjava Barbara Majnarić.
Sa sustavnijim terenskim radom krenula je prije šest godina, kad je na radionici u Zadru koju je vodio profesor Joško Ćaleta čula žensku pjevačku grupu iz Polače.
- Rasplakala sam se od ljepote kad sam ih slušala i rekla jednoj od njih da bih došla kod njih da me uče pjevati. Ona je meni na to rekla: "Da, da, svi vi tako dođete, uzmete pjesme i odete". Odonda me prati poriv da se mora na neki način i vratiti zajednici. Uzmem broj telefona, pošaljem snimke koje sam napravila, spržim im CD-e, isprintam tekstove i dizajniram bolji booklet od onoga koji imaju. Jedan od projekata za koje mi se čine da su baš potrebni dogodio se lani u Polači, a raspisan je na način da stariji pjevači, nosioci tradicije, drže radionice djeci iz svoje zajednice. Taj administrativni posao učinio mi se baš potrebnim kao vid "vanjske" pomoći za osnaživanje zajednice – priča Barbara.
Dok bježimo od oluje koja se spušta nad Srijane, Barbara još priča o planovima za budućnost Ojkamina. Na teren odlazi nekoliko puta godišnje, a prošla je razna mjesta u Lici, Ravnim kotarima, Bukovici, Baniji, Hercegovini i dijelu Dalmacije. Još puno toga je u planu, a prva je na redu Dalmatinska zagora koju smo ovaj put tek zagrebale. Veselimo se njenim budućim projektima koji u prvi plan stavljaju muziku kao odjek načina života i krajolika koji je tu od pamtiveka i pamtivijeka.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
