Ovaj broj Novosti bio bi oskudniji da se prije desetak dana kojim slučajem nismo javili na telefon Iliji Krneti iz Kistanja, kulturnom pregaocu i promoteru običaja naroda Bukovice i Ravnih kotara. Redovno su usijane naše telefonske linije s ljudima na terenu, ali ovaj poziv je zahtijevao dolazak na lice mjesta.

Ilija je s nama podijelio informaciju da se u tom trenutku u Kuli Janković Stojana u Islamu Grčkom nalazi petnaest Poljaka, polaznika radionice ojkanja, najstarijeg načina pjevanja na ovim prostorima koje se nalazi na popisu ugrožene nematerijalne svjetske baštine. Voditelji tog nesvakidašnjeg okupljanja su Zofia Zaborowska i Kacper Siejkowski iz Krakova, mladi bračni par u dobi od 29 i 26 godina. Zbog njih smo se uputili u sjevernu Dalmaciju, u selo Žegar podno Velebita.

Selo na Zrmanji bilo je njihovo naredno odredište nakon Islama Grčkog. Još i više, saznajemo da je Žegar njihova druga kuća u koju se već četvrtu godinu redovno vraćaju. Zofia i Kacper opsesivno, profesionalno i temeljito istražuju tradicionalnu muziku, prije svega groktalicu, arhaičnu tehniku podrhtavanja glasom koja vuče korijene iz ovog kraja. Ona je završila studij etnologije i kulturne antropologije, a on je arheolog i muzikolog.

Obrad je zaoblio usne, pustio jedno dugačko "O" i zatitrao glasnicama: "Ajde ženo da se podijelimo / Možda ćemo bolje da živimo // Tebi ćeri, meni sinovi"

Ovi već udomaćeni gosti iz Poljske, poznaju svaki kamen ovog velikog i raštrkanog sela. Usmjeravali su nas do ispravne lokacije dok smo se lelujavim cestama spuštali preko Golubića i Krupe do Žegara. I tako smo se nakon više od tri sata vožnje od glavnog grada našli na starom mlinu na Zrmanji. Nije bilo potrebe da se posebno najavljujemo Žegaranima jer su naši sugovornici iz Poljske proširili glas da ćemo doći u goste. Na idiličnom mjestu kraj rijeke, tamo gdje su se momci i djevojke okupljali prije stotinjak godina, dočekali su nas Zofia, Kacper i jedan od najstarijih i najpoznatijih živih nositelja tradicije u Bukovici - Obrad Milić.

Upućeni čitatelji znaju da je riječ o legendi izvorne muzike, izvođaču etabliranom još 1970-ih godina prošlog vijeka. Spisak njegovih nastupa govori nam da je mala vjerojatnost da nešto stariji žitelji Dalmacije, ali i cijele Jugoslavije, nisu barem jednom čuli gromki glas 85-godišnjeg Obrada. Preko Rijeke, Opatije, Beograda, Zagreba, do tadašnje Čehoslovačke, Milić je u novije vrijeme "groktao" čak i u Berlinu. No debi album je snimio tek 2015., dok je ranije, 2008. sa Svetlanom Spajić i kolegama iz Žegara snimio album "Žegar živi". Taj album se iste godine našao na eminentnoj listi top 20 World Music Charts Europe. Pitamo Obrada za početak kako bi predstavio groktalice riječima, za one koji će o našem susretu čitati, a koji ne mogu čuti njegovo pjevanje?

- To vam je kao neki zvuk iz prirode, a i više od toga. Glas kod groktalica klepeće kao zaprežna kola, jeste li čuli nekad to? - izjasnio se Obrad, zaoblio usne, pustio jedno dugačko "O" i zatitrao glasnicama: "Ajde ženo da se podijelimo / Možda ćemo bolje da živimo // Tebi ćeri, meni sinovi".

Tražimo da nam kaže kada je počeo pjevati, ali već po njegovom glasnom smijehu znamo da je pitanje suvišno. "Pa od rođenja!" - kaže.

Dok nisam došla u Žegar nisam mogla pjevati glasno i bezbolno. Nakon dva dana pjesme s Obradom i grupom žena, sve to je prestalo, priča Zofia

- Imam ja dobar staž. Prvi zvuk koji sam čuo je pjesma. Ko će znati, možda sam čak i zaplakao na groktalici. Svi moji su pjevali; ćaća, mater, kumovi. Ja sam samo upijao. Ma nije bilo prije kuće u Žegaru koja nije znala groktati. Ideš li na ispašu, ovcama, kozama, u polje okopavati kukuruz, s jednog brda na drugo, stalno se pjevalo. K'o što se i sve drugo radilo u danu. Jedeš, radiš, spavaš, a između toga pjevaš - opisuje nam Obrad običaje.

Osim groktalica, on zna gusliti i dipliti na istoimenom starom dalmatinskom instrumentu. Jednom je uspio dipliti 14 minuta bez prestanka, pohvalio se. Zanima nas kakva je tehnika sviranja ovdje u pitanju?

- Dišeš, sviraš i bereš zrak nosom. Samo ne smiješ uzeti puno zraka - to su jedini, ali vrlo jasni savjeti za diplanje koje je Obrad podijelio s nama. Inače, Milićeva dionica na diplama je dio muzičke kulise u poznatom filmu "Braća po materi" (1988.) Zdravka Šotre.

Obrad veli da je cijeli život pjevao, čak u Drugom svjetskom ratu pa i u ovom zadnjem, ali ne i u nedavnom periodu dok je harala pandemija. Samoća, izoliranost i smrt nekih njemu dragih ljudi su ga ušutkali. Zna on pjevati i samačke pjesme koje su također karakteristične za Bukovicu, ali njegova strast su groktalice. No groktanje je dvoglasno, tu netko treba povesti, odnosno pozvati ovog drugog na pjevanje.

- Nije me imao ko pozvati, nisam ni ja imao koga pozvati. A dok je žalovanje za pokojnikom ne smije se pjevati. Dozvoljeno je samo u dokolici i veselju - objašnjava nam Milić pravila. Međutim, zapjevao je od muke prije nekoliko mjeseci samačku pjesmu u bolnici u Zadru dok je bolovao od koronavirusa.

- Pjevao, dašta. Ja sam tamo i guslao, ali bez gusli - kaže.

- Pa kako? - pitamo ga.

- Ovako - reče Obrad, ukrsti dva kažiprsta i stade proizvoditi zvuk gusli – gu, gu, gu, gu, guuuu.

Zaboravim gdje sam ostavio neku stvar u kući, ne znam gdje mi je štap. Ali pjesmu nikad. Tu je zapisana, govori Obrad Milić i pokazuje na glavu

- Okupile se sve bolničarke i gledaju k'o da je čudo neko. Nisam imao tešku koronu, bio sam četiri dana u Zadru pa su me poslali u Biograd, tamo gdje su lakši slučajevi - priča zadovoljno. Dodaje da ne pije nikakve lijekove i da je njegov otac doživio dugih 97. ljeta. Kažemo mu da će prevaliti stotu uz takav duh.

- Izgubio sam ja toga dosta, imam tri mane: ne znam, ne čujem i ne vidim. Sad mi reci šta je najgore? - zagonetno će Milić. Izrecitirao nam je potom jednu pjesmu koja je školski primjer oksimorona: "Zapjevat ću što istina nije/ Guska vodu sa rašeta pije // Mrtva koka jaje sanijela / U mješini voda izgorila"

Društvo mladog para iz Krakova mu neizmjerno znači kao i njihove posjete u selu bez ljudi, kamoli mladih. Uzgred, danas na potezu Žegara, Krupe, Golubića i svih zaselaka živi oko 300 ljudi, dok ih je prije rata bilo dvije hiljade više. Samo upoznavanje Kacpera i Zofie s Obradom i njihov prvi susret, bili su nalik avanturističkom filmu.

Zofia je prvi put čula za Žegar prije nekoliko godina kad je pohađala radionicu tradicionalnih poljskih, srpskih i ukrajinskih pjesama u Poljskoj. Predavanja je držao Branko Tadić iz Beograda i učio je polaznike da pjevaju pjesmu "Aj kad zapjevam". Godinu dana poslije toga Zofia je u Beogradu s Tadićem organizirala radionicu pjevanja i tamo je upoznala Kacpera. U paru su se počeli još više zanimati za žegarske pjesme, a prijelomni trenutak je bio kada su na YouTubeu otkrili "Aj kad zapjevam" iz 1978., koja je, kakve li slučajnosti, snimana pokraj starog mlina, mjesta gdje se 44 godine poslije odvija naš razgovor.

- Kada smo čuli tu groktalicu koju je povela Dara Kopanlija, groktala Nedjeljka Ušljebrka, a pratila Jovanka Vukčević, bili smo zapanjeni. Nismo mogli vjerovati što Ušljebrka radi s glasom. Mi smo znali za različite tehnike pjevanja, za grleno, mongolsko, ukrajinsko, rusko, ali ovaj stil nikad nismo čuli. Pitali smo se kako možemo naučiti tu tehniku? - prepričava Kacper. I tako je sve počelo. U ljeto 2018. bili su u Rijeci na putovanju. Imali su mjesec i pol dana slobodnih, nisu imali planove, a ni puno para.

Kacper, Zofia, Jovanka Vukčević i Aleksandra Mrozowska u akciji

- Mislili smo, pa dobro, more je zabavno, ali možda nam treba nešto bolje. I onda je Kacper rekao: "Idemo u Žegar!" - govori Zofia.

Već na početku su naišli na prepreku. Shvatili su da postoje dva Žegara, jedan je blizu Zadra, a drugi u Bosni i Hercegovini. Pogledali su omot albuma "Žegar živi" na kojem je bila ucrtana mapa pa se tako orijentirali.

- Stopirali smo od Rijeke. Čovjek nas je povezao samo 12 kilometara od grada i ostavio na cesti. Bilo je stravično na 33 stupnja Celzijevih. Nitko nas nije htio uzeti, skoro tri sata smo čekali. Na kraju smo se snašli preko aplikacije za dijeljenje prijevoza i tako stigli do Jasenica. Dalje smo krenuli pješke do Zatona Obrovačkog, a onda se spustili u Obrovac. Tamo smo proveli dva dana na napuštenom autobusnom kolodvoru - prepričavaju.

Iako su bili nadomak Žegara, prijevoz nisu mogli naći. Na kraju ih je ipak pokupio čovjek koji im se čudio - zašto idu baš tamo? Nisu znali ni riječi hrvatskog, samo su ponavljali rečenicu: "Mi smo Poljaci, tražimo izvorne pjesme". Vozaču su nabrajali imena Žegarana, a na spomen Milića, vozač je rekao: "Obrad je živ, dipli, gusla, sve radi!" Tako su došli na noge Obradu. Ispred njegove kuće su i dalje ponavljali onu jednu, naučenu rečenicu.

- Ja sam im odgovorio: "Ja sam Obrad Milić iz sela Žegara, ravnog nema u deset kotara!" - uključuje se Obrad.

Te godine su u šatoru kod mlina proveli mjesec dana, sva okolna sela obišli pješke, a kuća im je bila, kako Kacper kaže, kao kod kornjača – sva na leđima. Vježbali su dva tjedna svaki dan s Obradom i drugima. U Kistanjama su upoznali spomenutog Iliju Krnetu i još jednog narodnog pjevača – dobro znanog Dobrivoja Pavlicu iz Gračaca koji je svojevremeno snimio mnoge albume pa i onaj s borbenim ličkim pjesmama kao što je "Lika dala devet generala". Zofia i Kacper od prvog dana sve zapisuju, upijaju svaku riječ, preporuke za literaturu, albume i muzejske zbirke.

- Dok nisam došla u Žegar ja sam imala tanak glas, nisam mogla pjevati glasno i bezbolno. Nakon dva dana pjesme s Obradom i grupom žena, sve to je prestalo - priča Zofia.

Trenutno znatiželjni Poljaci istražuju žegarske svadbarske običaje iz 1960-ih, zanima ih nošnja, a Zofia uči da veze. Savladali su hrvatski jer im je stalo da razumiju sve sugovornike na koje nailaze.

- Kad god imamo priliku mi u poljskim medijima govorimo o Žegaru. Na radionici učimo melodije, polaznicima prevodimo riječi kako bi znali što pjevaju, prenosimo im kontekst. Ponekad je teško prevesti riječi koje su na lokalnom dijalektu, kao šti su: katriga, krumpjeri, mumaka (momaka, op.a.), đevojaka - priča Kacper, a mi mu u odgovaramo da oni zapravo ne govore hrvatski već bukovački. Obrad dodaje da nije siguran kako se pak zove jezik kojim on govori, ali da zna da "sigurno nije srpski".

Pitamo ga što voli još od muzike, kaže – operu, zabavnu muziku i diple. Sjetimo se nekako usred razgovora pokojnog Bore Drljače.

- Odličan je glas imao Boro. Samo, pogan je bio. Naš KUD iz Žegara je prije par godina na Tromeđi osvojio pršut za prvu nagradu. On je rekao žiriju da je s nama i oni mu dali da preuzme to. A mi nismo mogli ostati, znate kako u Strmici bude studeno usred ljeta, ne bi smetalo kaput obući. Tek godinu dana poslije smo saznali da je Boro uzeo pršut. Baš je volio jesti, pokoj mu duši - prepričava Obrad ovaj spor na šou-biznis sceni.

Za vrijeme našeg višesatnog boravka u Žegaru pjesma se vodila između svih dijelova razgovora. Naši stručnjaci dodaju da mladi koji danas izvode krajiške pjesme rade to u novom stilu, primjerenijem modernom dobu. Ali to, navode, više nema nikakve veze s onim kako se nekad pjevalo i pozivalo.

- Ja sam od moga oca naučio pjesmu "Put za Ameriku". To je po istinitom događaju, o Ličanima koji su išli za Ameriku. Danas naše mlade ne možemo ništa naučiti. Oni su odrasli u Srbiji, ni ne znaju za naše običaje - govori Obrad. Pitamo da li mu se nekad desi da zaboravi neku pjesmu?

- Zaboravim gdje sam ostavio neku stvar u kući, ne znam gdje mi je štap. Ali pjesmu nikad. Tu je zapisana - govori i pokazuje na glavu.

Kacper i Zofia imaju želju da kupe kuću u Žegaru, ali, kako kažu, to će biti teško jer malo kuća u selu ima sređene vlasničke papire. Život u Krakovu im se sviđa iako politička situacija nije dobra, a Poljsku nagriza ekonomska kriza kao i ostatak svijeta. Nedavno su pružili utočište jednoj obitelji izbjeglica iz Ukrajine. U Poljskoj se, prema službenim podacima, u jednom trenutku nalazilo četiri milijuna izbjeglica iz Ukrajine.

Sve pare koje poljski bračni par zaradi, ulažu u putovanja, a svako od tih putovanja počinje ili završava u Žegaru. Prošle godine u Žegar su došli s producentom Maciejem Sarnom koji je snimao njihovo pjevanje s mještanima. Pridružila im se kolegica Aleksandra Mrozowska koja je zapjevala s njima. Te pjesme će uskoro biti objavljenje, a novac od prodaje donirat će u izgradnju kulturnog doma u Žegaru.

Na rastanku još malo odmaramo oči na zelenoj Zrmanji iznad koje puca pogled na obronke Velebita, dok se prostranstvom ori još jedna Obradova groktalica. Zadovoljni novim poznanstvom, tješimo naše domaćine da nam večernji povratak u Zagreb neće nimalo teško pasti jer rijetki susreti rijetkih ljudi zaslužuju da budu zabilježeni.