Ima ponešto državnih i županijskih cesta u Hrvatskoj što su ovoga ljeta, kao i svakog prethodnog, potpuno lišene nesnosnih gužvi koje stvaraju turisti. Upravo na jednom takvom, neatraktivnom potezu, vozili smo se u subotu 16. jula. Od Korenice, preko Udbine, Gračaca i Knina, naš autobus slobodno je jezdio opustjelim dionicama na svoje krajnje odredište – 26. Sijelo tromeđe u Strmici pokraj Knina.
Sasvim suprotno uvriježenom mišljenju da skupove tradicionalne muzike pohode samo starije generacije, mi smo na ovu poznatu smotru narodnog stvaralaštva putovali s mladima. Najmlađi članovi Pododbora Korenica Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, njih osmero, uzrasta od devet do 18 godina, u Strmicu su pošli odigrati ličko gluvo kolo. Atmosfera zajedničkog prijevoza bila je samo nagovještaj svega onoga što nas je dočekalo u Strmici, na općenarodnom, transgeneracijskom i rasplesanom masovnom skupu.
Ja obožavam ovu muziku. Samo ne volim one nacionalističke, ali takvih nema puno, objašnjava Mićo iz Strmice
Na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije, smještena je bina dovoljna za sve narodne umjetnike i entuzijaste koji njeguju ojkačku pjesmu i igru. Pod krilaticom Sijela tromeđe "Volim Bosnu, u srcu mi Lika, Dalmacijo, ljubavi velika" u porti strmičke crkve, kroz puna četiri sata programa izmijenilo se čak 28 sastava iz Bačkog Jarka, Kikinde, Kranja, Prijedora, Jelićke, Bosanskog Grahova, Drvara, Kostajnice, Ličke Kaldrme, Korenice, Gračaca, Žegara, Ervenika, Polače, Splita, Knina, Beograda i Strmice. Nešto više informacija o Sijelu potražili smo od organizatora Igora Matijaša. On je brigu o redovnom održavanju skupa u Strmici preuzeo nakon 2016., poslije smrti svoga oca Rade, idejnog osnivača Sijela koje je započelo 1972. godine.
Glavni sponzori događaja su Srpsko narodno vijeće, Grad Knin, Šibensko-kninska županija, Općine Ervenik i Biskupija. Zadnje dvije godine, Sijelo nije moglo biti održano iz svima znanih razloga. Zato ove godine organizatori nisu morali posebno reklamirati program i zvati učesnike.
- Nije problem organizovati Sijelo jer puno ljudi na njemu želi učestvovati. Zaista je privilegija pjevati na ovoj bini. Interesantno je da mi održavamo tek 26. Sijelo, a prvo je bilo još 1972. Nije bilo održano trinaest Sijela zaredom. Imali smo 12 sijela do 1995., bila je pauza do 2008. kada smo nastavili opet s 12 sijela. No tada nismo mogli održati trinaesto zbog pandemije - priča Igor. On je na Sijelo dolazio od malih nogu, isprva kao pomoćnik ocu. Priznaje da mu to u tinejdžerskom dobu nije bila najmilija aktivnost jer ga je odvlačila od svega što je njemu bilo generacijski bliže. Sada je posve druga priča.
Ojkača se drugačije čuje podno Dinare – Igor Matijaš
- Nisam slušao ovakvu muziku. Međutim, kad odete odavde i negdje drugdje začujete taj glas, to je nešto različito. Ojkača se drugačije čuje ovdje podno Dinare. Boja glasa i višeglasno pjevanje u ovom prostoru poprimaju drugi sjaj. Cijela ta emocija pohranjena u desetercu je potpuno drugačija kad se izvodi ovdje na izvoru ojkačke pjesme, a drugačiji je doživljaj kad se sluša negdje u Beogradu ili Australiji - objašnjava Igor. U Strmicu stižemo sat vremena prije početka programa. Na bini se vrše zadnje pripreme, raspetljavaju se kablovi, provjerava tehnika, a grupe pristižu pod šator na osvježenje.
Srećemo članove Ličkog prela koji su nedavno nastupili na zagrebačkim Trnjanskim kresovima. Govore nam da će izvesti samo dvije pjesme. Neki od njih izražavaju sumnju u večerašnji nastup jer smatraju da će biti teško ponoviti uspjeh sa savskog nasipa kada ih je publika zvala na bis. Moral grupe podiže Dušan Dukić, naš dugogodišnji sugovornik. Svima je predložio piće da odagnaju tremu, ali kolega iz zbora je pjevačima skrenuo pažnju da čuvaju glasnice.
- Malo rakije, malo hladnog piva i grlo se stisne. Alkohol ubija glasnice, a hladno da ne govorim. Zato je bolje samo vodu piti - objašnjava Tošo.
- Kako onda Mladen Grdović pjeva tolike godine? - uzvraća mu Dušan ključnim kontraargumentom.
Nekoliko metara dalje vlada suprotna metoda zagrijavanja. Članovi KUD-a Dositej Obradović iz Knina pretaču vino i rakiju iz boca u bukare i čuturice, pa svi redom nazdravljaju. Oni pak tvrde da se ne može pjevati "na suvo", pa će im vino pomoći da se glasnice opuste. Kako to obično biva, bijelo vino, odnosno žutina, kako se voli reći u ovim krajevima, nalazi se u boci Fante. Ima i rakije, i njoj se zna alternativna ambalaža. Rambo Amadeus je u jednoj pjesmi dao nepogrešivu konstataciju o pohranjivanju osnovnih namirnica na Balkanu: "Loza je u bocu na koju piše Coca-Cola". Tromeđaši su sa sobom ponijeli puno boca Fante i Cole.
"Alkohol ubija glasnice. Zato je bolje samo vodu piti", objašnjava Tošo. "Kako onda Mladen Grdović pjeva tolike godine?", uzvraća mu Dušan
Vito Gulić iz Zapužana predstavlja se kao svestrana ličnost, mi mu vjerujemo na riječ. Uostalom, dao nam je svoju vizit-kartu na kojoj su tek osnove informacije o njemu: staklar, pčelar, kombi-prijevoznik, pjesnik, guslar, maslinar, vinogradar i čoban. Govori da je u Strmicu ove godine došao prvi put najviše zbog druženja, a da se u zadnje vrijeme voli eksponirati u javnosti pjesmom. Pitamo ga otkad se bavi ojkačom?
- Pjevam ja odavno, što od muke, što od potrebe. Imat ćemo zdravicu, bit će malo pjesme. Ma bitno je da izađemo iz monotonije. Kada se ovako družimo čini mi se da smo svi malo važniji nego što jesmo. Lako meni za vas, vi ćete ubrati dnevnicu, a ja dođoh o svom kruvu, samo da vidim lijepih žena i zgodnih momaka. Jedinstvena je prilika da pokažemo ovo sirotinje što imamo. That's all folks, God bless you! - govori Vito koji svako svoje izlaganje voli zapapriti s malo engleskog. Priča nam da je 330 dana u godini sam, samcat.
- To malo dana u godini kad se družim, budem s mojima iz Beograda. Oni odu, problemi ostanu. Ovako ti je kod mene: možeš se skinuti u avliji gol, otići u vinograd, cijeli dan raditi gol, vratiti se nazad. Nikoga nećeš sresti, niko te neće ništa pitati. Zato sam došao ovdje, da vidim naroda, oči da naparim - priča Vito.
Njegov kolega Gajo Radmilović iz Žegara, sin pokojnog pjevača Voje Radmilovića, kazao nam je par riječi o lokalnom outfitu, bukovačkoj narodnoj nošnji.
- Nošnja se nosi samo u izuzetnim prilikama. Malo se površinski očisti. Nema klasičnog pranja jer bi se sve skupilo. Zato se strogo čuva za ovakve manifestacije, za svadbe i sahrane. U Kninu i Srbiji se izrađuje. Žena iz udruge Naše ognjište ima posla kao u priči jer sad se to opet počelo nositi. Šije se za pojedince i za KUD-ove u inostranstvu, čitavi kompleti - objašnjava Gajo.
Za jednim stolom upoznajemo članove KUD-a iz Kranja. Oni izvode pjesme s područja Bosanske krajine i užičkog kraja. Govore nam da u Kranju žive od rane mladosti, a da su udruženje osnovali još 1990. U Sloveniji im je lijepo. Kažu, općina ih financijski podržava, imaju dosta sekcija, puno djece i starijih. Naš kratak razgovor s gostima iz Slovenije prekida društvo iz KUD-a Korijeni Bukovice iz Ervenika koje se došlo pozdraviti s prijateljima iz Kranja. Uz poljupce i zagrljaje, netko je odmah poveo pjesmu "Oj kako me želja mine / Da zapjevam rodni Knine". KUD iz Ervenika je nedavno nastupao na međunarodnoj manifestaciji u Italiji, u mjestu Valdagno. Tamo su osvojili prvo mjesto izvođenjem "Bukovačke svadbe".
God bless you - Vito Gulić i Gajo Radmilović
- Mi smo mještovito društvo, ima Srba i Hrvata. Nemamo neku financijsku podršku, da vas ne davim sad. Samo ću reći po naški; teško magarcu kad se konji preko njega tuku. Sve radimo sami, imamo volju, da nije toga ne bi nas bilo - pripovijeda Zdenka Jokić malu priču o opstanku.
Strmičanima je ovo omiljeni dan u godini. To nam govori Mićo koji nije propustio nijedno Sijelo. Otkriva da je manifestacija poznata i po tome što se nikad nije dogodio nijedan eksces.
- Policija je tu po službenoj dužnosti, ali nikad nije imala posla. Nema tuče, nema svađe. Prije rata je Sijelo bilo veće, po 2.500 ulaznica se prodavalo. Ja obožavam ovu muziku. I nova i stara krajiška, sve je dobro čim je s ovog terena. Samo ne volim one nacionalističke, ali takvih nema puno - objašnjava nam Mićo.
Sijelo je ove godine otvorila potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga. Naglasila je da je Strmica, unatoč nevoljama 1990-ih, "bila i ostala okosnica očuvanja narodnog blaga, lučonoša identiteta Srba u Hrvatskoj."
- Kada je prvi put održano sijelo, malo tko je vjerovao da će ova manifestacija izrasti u tradicionalno i važno događanje koje okuplja, gradi mostove i jača tradiciju izvornog narodnog stvaralaštva. Ljubav Strmice je prepoznata u širim okvirima te ona danas ugošćuje brojna umjetnička društva. Pjesma ovoga kraja uvijek je bila jača od svih nedaća. Ona je dokaz nepokolebljivog duha i ljubavi prema zavičaju. Neka nam svima ojkačka pjesma donese emociju ovog kraja - poručila je Šimpraga.
Centralni nastup na Sijelu, onaj koji je pobrao najviše aplauza, izveo je narodni umjetnik Obrad Milić, zvijezda naše nedavne reportaže. Da mu nema ravnog u deset kotara, pokazao je na bini svirajući diple. On je, inače, najdugovječniji učesnik manifestacije. Za razgovor s nama nije imao vremena jer su ga svi zaustavljali za fotografiranje, pozdravljali i zapričavali. Mi smo se s njim ispričali prije dva mjeseca u Žegaru.
Na Sijelu su nastupili i momci iz Bačkog Jarka. Njihovo društvo zove se po čuvenome doktoru Mladenu Stojanoviću iz Prijedora, komandantu Drugog krajiškog partizanskog odreda. Upoznajemo Boru Kneževića iz Bačkog Jarka koji je rodom iz jednog sela blizu Srba, ali s bosanske strane. U KUD-u ih ima sa svih strana tromeđe, zato im je teško, govori on, da izvode striktno jedan muzički pravac. Za ovogodišnje Sijelo su pripremili jednu pjesmu sa Zmijanja. Objašnjava nam da se ta oblast u Bosni i Hercegovini ne zove po zmijama, već da dolazi od turske riječi "zimija", kako su se nazivali nemuslimanski podanici u Osmanskom carstvu. Narod je onda to uprostio i tako je ostalo Zmijanje.
Superstar ojkalice i groktalice Obrad Milić
Poznata pjevačica Svetlana Spajić iz Beograda, na Sijelu se pojavila baš u zmijanjskoj narodnoj nošnji staroj preko 100 godina. Najčešći ornamenti koji prevladavaju u zmijanjskom vezu su stilizirani bilјni oblici, pravilne i simetrične geometrijske osnove.
- Ova nošnja je specifična po posebnom načinu izrade i po posebnoj estetici. Ali ta umešnost uz pomoć štapa i kanapa u ono vreme, to je nešto što se danas ne može postići. Jedna vezilja je to slikovito objasnila kad je rekla da ne može ponoviti taj vez jer njega "kao da su vukodlaci radili." Htela je da iskaže koliko je to precizno i sitno, koliko čovek mora da ima precizna čula da bi postigao takvu perfekciju. Na predratnoj reviji narodnih nošnji 1930-ih godina u Sloveniji, upravo je zmijanjska nošnja pobedila kao najlepša - govori Svetlana. Pitamo je kako osjeća Sijelo tromeđe?
- Ako u godini nema Sijela u Strmici, onda ta godina kao da je izbrisana. Tako i ove dve godine korone kao da nisu postojale za mene. Ovo je najvažniji sabor na koji dolazim, obožavam ovo mesto. Za mene je ovo veoma važno kako bi se sačuvali običaji Srba na tromeđi. Sve je to jedna kulturna celina. Nekad sam znala direktno iz New Yorka, Manchestera i Londona dolaziti u Strmicu - prepričava Svetlana. Pričamo još malo o savladavanju groktalice, arhaične tehnike pjevanja. Uz toliko godina iskustva i rada, Svetlana kaže da nema kraja učenju groktalice.
- Moja namera je da savladam sve idiome i stilove groktalice. Nije lako reprodukovati, onako kako je radila, recimo, Neđeljka Ušljebrka. Najviše sam se bavila potresalicom iz Bosanske krajine. Ja pravim reviziju, vraćam se materijalu i uvek primetim nove detalje. Sam stil potresanja nije ključna stvar. Ključno je da li su intervali koji grade taj tonski niz na mestu. I najčešće nisu. Kod novih pevača tu mora da se pažljivo radi. I ja moram mnogo da radim - detaljno nam objašnjava Svetlana. Ona je uz pomoć pjevačica Tijane Stanković i Barbare Majnarić izvela pjesmu na stari glas iz Civljana. "Pjevaj moja iz Cetine seko / Naša pjesma čuće se daleko // Oj Cetino krivudava rijeko / Od tebe smo otišli daleko".
Organizacijski odbor Sijela tromeđe upravo je grupi iz Civljana dodijelio priznanje "Rade Matijaš", a nagradu je u ime pjevačica preuzeo diplar Petar Šarac. Publiku je zabavljao i popularni narodni pjevač Rade Jorović s hitovima "Selo moje lepše od Pariza" i "Žene vole oficire".
Najznačajniji dan u Strmici jedini je dan u godini koji podsjeća na period života prije 40 godina. Tada je selo imalo gotovo 2.000 stanovnika i svi su živjeli od poljoprivrede i industrije. Čuli smo na licu mjesta da je za Jugoslavije kroz Strmicu samo u 24 sata prolazilo više od 50 vlakova. Pruga je danas zapuštena, a nije ništa ostalo ni od hidrocentrale, mlinica i ciglane.
Oko 150 stalnih stanovnika danas živi od niskih penzija, ponešto poljoprivrednih poticaja i uz pomoć djece i unuka koji žive svuda po svijetu. Od svega što je nekad bilo, jedino je sigurno da selo podno Dinare ostaje ključna točka račvanja kulturnog identiteta naroda koji su se u povijesti zatekli na istome mjestu. Jasno je da inzistiranje na kulturnoj autonomiji u eri industrijskog i poslijeratnog sloma nikog neće trajno vratiti na ova područja. Upravo taj motiv unutrašnjeg previranja između zavičaja i realnosti trajno egzistira u ojkači.
